Čitanje knjiga definitivno ne dolazi na listu prioriteta kod mene koliko bi trebalo. Volim čitati knjige stvarnih ljudi i njihovih stvarnih inspirativnih priča. Ovo je jedna takva knjiga. Pisana je tako da bi se svatko tko je trčao brdima mogao poistovjetiti s Kilianovim iskustvima o kojima govori u knjizi. Da, može, ne biste vjerovali. Može je sve je zapravo stvar stavljanja u određene odnose. Njegovih 100 km je kao mojih 20 recimo. On od toga živi i trenira samo za to, no problemi s kojim se trkači susreću su prilično slično,… osim možda dužine i elevacije. Tu ipak postoje određene razlike u njegovu korist (LOL). Zapravo nemam pojma kako je moguće da čovjeka pratim već sedam, osam, ako ne i deset godina, a prije kojih 2 mjeseca sam primijetio knjigu koja je izašla 2011. Naravno odmah sam ju naručio da ispravim tu pogrešku. S obzirom na dinamični ritam kojim živim i pregršt obaveza, knjigu najčešće čitam prije spavanja ili dok draga pogleda neku svoju omiljenu seriju na TV. U međuvremenu sam otkrio kako postoji čitav niz knjiga koje je potpisao pa me veseli slijedeća narudžba.

Neću vam spojlati knjigu i prepričavati ju. Ne pada mi na pamet. Nabavite knjigu i pročitajte ju. Apsolutna preporuka i treba ju imati doma za povremenu rekapitulaciju gradiva. A sami kraj knjige, posljednje poglavlje je nešto najbolje što sam ikad pročitao.

I znam da bi netko pomislio “pa kako se možeš poistovjećivati s bilo kojom pričom vjerojatno najvećeg brdsko-planinskog ultra trkača svih vremena”? Pa već na početku knjige Kilian pojašnjava sve svoje misli koje mu prolaze kroz glavu tijekom jutra prije treninga i utrke. Ne bi vjerovali, ali jedan “veliki Kilian” ima slična pitanja koje si svaki trail trkač rekreativac postavlja kad se budi u 4-5 ujutro, po svim mogućim vremenskim uvjetima, znajući da ga čeka dugi i iscrpljujući trening ili utrka – što to meni treba?

Ne bi vjerovali, ali čini se da to nema veze s količinom kilometara u nogama ili činjenicom da to radite kao posao ili rekreativno, bez obzira koliko to svi skupa volimo. Koji put je teško izaći iz kreveta. Jutra znaju biti takva. Pogotovo kad se iscrpiš dan ranije.

Knjiga nudi prilično intimna iskustva kroz koje je prolazio u nekim svojim utrkama. Govori o svojim krivim procjenama, mukama i guštevima, a način na koji to opisuje je prilično jasan i opširan. Svatko tko je ikada istrčao neki trail zna da mu je bilo teško i da je bar nekoliko puta želio stati i uživati u vidicima, no da je morao nastaviti dalje. A nastaviti dalje je koji put prilično teško kad imaš osjećaj da su ti kvadricepsi poput plinskih boca, kukovi kao da su od drveta napravljeni, žuljavim stopalima, a kraja nigdje. Opisuje svoja bauljanja po stazi, unutarnje borbe i halucinacije. Sve vam se čini poznato? E pa zato vam i kažem da ćete uživati u knjizi.

Piše i o suzama na kraju, na cilju. Ne znam kako vi, ali meni je na nekoliko utrka ili uspona na vrh brda došao taj osjećaj kad želim biti sam sa sobom. Sa svojom iznemoglosti i zadovoljstvom. Ok je to osjećaj. Nema tu ništa krivo biti zadovoljan samim sobom nakon ulasku u cilj ili završavanja neke svoje osobne utrke i projekta. Zašto ne biti zadovoljan samim sobom.

Govori i o motivaciji od strane publike i svojoj želji da podijeli svoja iskustva sa cijelim svijetom. Željom da potakne ljude da probaju to u čemu on toliko uživa. On je introvert koji ipak želi potvrdu svijeta oko sebe. Čekam pročitati koju noviju knjigu kako bih vidio je li se štogod promijenilo po tom pitanju, no navodi kako ne razumije svoju tadašnju djevojku koja nije pak imala nikakvu želju svoja prekrasna iskustva podijeliti poput njega. No nismo svi tako zamišljeni.

Interesantan je kako dolazi u neke novo mjesto, neki novi grad i nakon što se brzinski istovari u hotelskoj sobi, odlazi trčati okolo u želji da vidi što više. Potpuno ga razumijem, jer nisam jednom takvo što napravio. Zapravo jako volim trčati novim mjestima i razgledavati. Mislim da je to fenomenalan način upoznavanja novih prostora.

Kilian nije bedak. Ima svoje želje, vizije i projekte. Za sve to mu je potrebna podrška i logistika. Za njegove rezultate i rekorde on sam nije dovoljan. I to otvoreno priznaje. Da, on je taj koji to trči, no ima grupu ljudi koji mu u tome pomažu: medicinsko osoblje za saniranje ozlijeda, paceri koji mu pomažu održati tempo i koji poznaju stazu na kojoj možda prvi puta trči, kamermane za fenomenalne fotke i snimke, prijatelje koji mu pripremaju obroke,… njegovi rezultati su i njihovi. Njegovi rezultati su rezultat timskog rada!

No ono što mi je super kod njega je njegova discipliniranost. Ne odustaje od svoje rutine pred važne događaje i svoje treninge. Ima zacrtane ciljeve i da bi se do njih došlo, potrebno je biti takav. Kod njega nema izlazaka i suvišnog trošenja energije. Također jedna od stvari koje razumijem. Ako se trebam dići u 0400 ujutro da bih išao na Sljeme prije posla, onda nema šanse da ću ići spavati kasnije od 2200. Ne želim si to napraviti jer je 6 sati minimum sna koji mi je potreban. Volim discipllinirane ljude.

I onda dođe kraj knjizi… deveto poglavlje u kojem opisuje kako on gleda na to svoje trčanje. Eto iskreno, pročitao sam ga na glas i bio oduševljen jer emotivno objašnjava ono što mu se događa u glavi i u duši, a što je toliko blisko mnogim, ako ne i svim trkačima, posebno onima koji trče prirodom gdje stvari znaju biti malo zeznutije. Svakom rečenicom raslo je moje oduševljenje knjigom, ali i činjenicom da razumijem i osjećam o čemu govori. Najbolji tekst koji sam do sada pročitao nalazi se u tom posljednjem poglavlju. Apsolutna preporuka svakom sportašu, a posebno trail trkačima.