#163: Samo lijepe stvari? Ma ne bojte se ničega!

Često ćete vidjeti da ljudi objavljuju samo svoje najbolje trenutke, čime možda pokušavaju zamaskirati svoju stvarnost ili možda sebi, ali i drugima poručiti da je njihov svijet lijep. Ne znam tepaju li si ili se bodre. Svi to radimo. Ja osobno mogu govoriti o svim svojim borbama gdje god i kad god. Nemam problem reći da sam fulao, govoriti o svojim neuspjesima, padovima, izazovnim trenucima, bolovima i borbama,… jer to je život. Ne treba se toga sramiti. To je zapravo onaj trenutak kad bi se netko i mogao poistovjetiti s vama ili odlučiti sagledati svoj život malo pomnije. Iskreno ne volim tajne. Ni svoje ni tuđe. Tuđe me pogotovo opterećuju kad mi je potpuno nejasno zašto neki uopće pomišljaju da bi nešto trebalo biti tajna. Tajna je ako ju nisi rekao nikome i svi imamo nekog kostura u ormaru. Kao da je uopće nekome bitno to što skrivaju.

Osmjeh… i uvijek samo osmjeh!

2020. je nudila stvarno nestvaran niz scenarija koji su za mene i moje najbliže bili u najmanju ruku izazovni. Situacija s pandemijom svakoga je zatekla nespremnog. Cijeli svijet još uvijek nije na čisto što se to događa. No dok ste god zdravi, zapravo biste trebali biti jako sretni, jer mnogi oko nas nisu te sreće. Prošla je godina za mene bila purgatorij na neki način. Čistilište. Razlog tomu je činjenica da sam morao u glavi posložiti neke prioritete. Nije da mi prije nisu bili jasni, no ovaj put je to sve skupa bilo nekako radikalnije. Isto tako čistilište se pojavilo i kroz pogled na neke ljude koji me okružuju. Jednostavno sam dao priliku onima kojima smo bitni i kojima je stalo, koji su pozitivni i ne govore o problemima već nude rješenja. Nude osmjeh. Osmjeh koji nam je bio toliko potreban. Maji pogotovo.

Postoperativno uživanje u suncu… male stvari postaju velike. “Fifi” u šetnji
Hvala S&S!

Od kad smo saznali da Maja boluje od karcinoma dojke, o čemu smo zajedno napisali članak pa do danas Maja je prošla kroz priličnu torturu, i fizičku i psihičku koju je teško prezentirati u jednom članku. Uopće opisati riječima. U trenutku dok pišem ovo, nije ni svjesna da pišem o tijeku njene bolesti pa ako ovo čitate, ovaj je članak ona sama autorizirala i objavila. Imali smo priliku vidjeti neke ljude od kojih nikad ne bismo očekivali podršku da gotovo religiozno i s posebnom pažnjom prate svaki trenutak njene bolesti. Neke poznanike, skoro strance do tog trenutka danas nazivam prijateljima. A neki su mi prijatelji postali stranci. Neki prekrasni ljudi su se odjednom pojavili skoro niotkud i pomogli da njene pripreme za operaciju, kao i sama operacija s rekonstrukcijom prođu u najboljem mogućem redu. Neću ih spominjati jer ti ljudi znaju tko su. Puno njih su doktori (#1 DB! od tebe je sve krenulo; MI) koji su lančano slali Maju u ruke slijedećeg, ali mnogi su jednostavno brinuli i – bili tu, zapravo. Nema tih riječi kojima bismo mogli opisati zahvalnost niti su ti isti ljudi tražili zahvalnost od nas. Na svako naše hvala odgovarali bi s “ma nema na čemu, samo da Maja bude dobro”. Pored svih naših intimnih prijatelja potpuno te razoruža kad te ljudi koji čitaju blog pitaju “kako je Maja”. Hvala ekipi 3sporta i članova FB grupa, Zagrebačkog noćnog cenera, adidas Runnersa i mnogih drugih, koji su stvarno bili čudesno iznenađenje. Očekuješ to nekako od obitelji i prijatelja, ali kad te neki gotovo neznanci, poznanici s društvenih mreža pitaju, ali onako iskreno,… samo knedl u grlu ostane. Meni bar. Hvala!

Ova naslovna fotografija je trenutak u kojoj mi se draga prilično slomila i da me netko pita koja mi je najsnažnija fotografija u 2020. uopće ne bih dvojio. Slomila se, ali samo na trenutak. I namjerno sam stavio tu fotografiju za naslovnicu jer je prilično znakovita. Predstavlja materijaliziranu bolest prema van. Da mi je netko rekao da ću ženi koju sam zamijetio po kosi, jednog dana brijati glavu mašinicom, rekao bih da je vrijeme za medikamente. Maja stvarno voli svoju kosu. Meni je predivna. Plakala je dok sam joj skidao uvojak po uvojak, a koji je nešto prije Božića skratila jer je bila svjesna da će kemoterapija učiniti svoje. I učinila je. Kosa je nakon stresa uslijed razornog potresa u Petrinji, gdje Maijin roditelji žive, počela otpadati rapidno, potpomognuta kemoterapijom…. ili obratno. Uopće nebitno koji je redosljed. Kao da svi bolovi uslijed operacije, hodanje s “Fifijem” posvuda (bočica s drenom s kojom je otpuštena na kućnu njegu iz bolnice), strahovi od mogućnosti gubitka života kao mogućeg ishoda borbe s karcinomom te strah za sigurnost roditelja nisu bili dovoljni pa je sudbina odlučila to pokazati svojevrsnim skalpiranjem. No oboje smo se složili da treba racionalno i pozitivno razmišljati i da će kosa narasti ponovno, samo da nalazi nakon kemoterapije budu dobri.

Uživanje na Velebitskom zraku i suncu!

Teško je uvijek biti pozitivan. Teško je uopće pokušati shvatiti što se to sve skupa događa. Zapravo, nema tu objašnjenja koje bi moglo sve to skupa razotkriti i dati razloge. Tako je kako je. No ni tim smjerom nije jednostavno ići. Ono što me oduševljava je da Maja ni u jednom trenutku nije pokazala želju za perikom. Njena kosa je njena kosa i ni jedna druga kao da nije dolazila u obzir. Činjenica da je nosila buffove i marame zapravo je isključivo povezana s temperaturnim prilikama vani, jer eto, zima je pa glavi bez kose nije najugodnije bez pokrivala.

Uz sve to sranje, uspjeli smo i stan preurediti i namjestiti. I ništa nije bilo teško. A svaki je radnik znao gdje dolazi i da je maska obavezna. I nitko nije oko toga radio nikakav problem. Štoviše, potpuno im je to bilo razumljivo i normalno. “Samo da Maja bude dobro!”.

Ali teško je odlučiti se staviti fotografiju na društvene mreže koja govori o tome da si posrnuo. Staviti fotografiju je kao da želiš nekome reći da ti treba pozornosti i da pecaš ljude na sentiment. Možda se i ovo nekome tako bude činilo, no ja tu baš ništa ne mogu napraviti. Tako je kako je. Da, sudjelujem u svemu tome, ali to nije moja priča. To je Majina priča i Majina bol. No nedavno smo nekako objavili par fotografija na kojima je bez kose. Jednostavno je zatoplilo i skinula je pokrivalo za glavu pa su i fotografije to pratile. U društvu ona ne nosi ništa na glavi niti ju to smeta. Kad joj je vruće, ona skine pokrivalo koje vrati kad joj je hladno. Priči kraj. Mene to oduševljava i nikad nisam pomislio da bi drugačije trebalo biti. Eto, kosa je počela rasti polako. Ili čak možda na očigled. Ne znam zašto ljudi stavljaju perike, ali da netko ne bi krivo shvatio, nemam ja ništa protiv da ih ljudi nose. To je osobna odluka i sasvim je legitimna. Nema ništa loše u tome jer svatko se od nas bori sa svojim problemima i životnim situacijama na sebi svojstven način. Onako kako najbolje zna. Ja samo učim iz Majinog primjera i želim reći kako se nemate čega sramiti svi koji ste izgubili kosu. Razgovarali smo o tome i rekla je da ne zna bi li se to štogod promijenilo da nije u telework modu, već da ide na posao, među ljude. To nije za sramiti se. To je za pokazati svima. S osmjehom. To su vaši ožiljci koji govore o bitkama kroz koje ste prošli ili još uvijek prolazite. Možda bi onima koji jamraju oko manje bitnih stvari to možda pomoglo da se resetiraju na neke bolje postavke. Nitko nije savršen. Svijet je takav kakav je. Bog nam je dao jedan zemaljski život, a mi sami biramo kako ćemo ga iskoristiti. Možemo ga potratiti, a možemo pokušati živjeti punim plućima. Pokušati makar. Pa do kud ide.

No gledajući fotografije u naših mobitelima ne pronalazim niti jednu na kojoj smo tužni, a 2020. nam je donijela zaista ružnih trenutaka. Nismo se namještali biti veseli kad to nismo bili. Ok, možda se tužni nismo fotografirali toliko i možda nije bilo totalno cool zgrabiti fotić nakon kemoterapije, kad je energija na minimumu i reći: “Ljubavi, daj samo da te fotkam pa te zagrlim za koju minutu. Samo mi ostani tako tužna jer će mi trebati za blog/instagram/kajgod.“.

Opet sam listao fotoalbum u telefonu i ne nalazim niti jednu fotografiju koja je iole tužna. Da je ima, stavio bih ju. Ali je nema iako je bilo tužnih, jako tužnih i bolnih trenutaka. I sad ih ima. I biti će ih. I ne treba ih se sramiti. Netko prolazi kroz slične situacije, ako ne i iste. Ili su prošli ili će proći tek. I treba im pokušati pomoći kako god je moguće. Ovaj je članak naš pokušaj. Jer ono što mi učinimo kad je najteže, upravo nas to obilježava i govori što smo. Mi smo se nastavili voljeti. Nastavili smo planinariti, šetati prirodom, družiti se s ljudima na otvorenom, kuhali neke nove stvari, popili i piće koji put pa se i zrihtali malo, putovali smo nešto, na more i u planine, sudjelovali smo u svakoj virtualnoj ligi Hrvatska Trči od 3sporta.com i s veseljem i ponosom naslikavali se s Simketovim medaljicama (hvala Simke i Zvone na vašoj pažnji). Maja je čak odlučila početi trčati. Sama od sebe. Rekla je da ima zdrave noge i da će ih iskoristiti. Što smo god mogli normalno raditi, radili smo. Unatoč potresu, koroni, karcinomu i svim ostalim dnevnim obavezama, ja nisam prestao trčati brdima, ići na stijenu, u teretanu ili maštati o utrkama. Maja mi ni u jednom trenutku nije zacvilila da će ostati sama. Ni u jednom trenutku. Rekli smo da ćemo biti normalni koliko normalni možemo biti. I imamo strašnu podršku ljudi koji nas okružuju. Iako smo rekli da možemo sami, lijepo je znati da iza sebe imaš vojsku ljudi koji te vole i kojima je stalo.

Ako je postojao možda trenutak u kojem se svemir postavio stvarno užasno, ali ono zaista “vidim trudiš se i daješ sve od sebe, ajd’ da još malo zakompliciramo” užasno, rekao bih da je to trenutak kad je Maja od svoje prijateljice Ivane, koja je bila stvarno teško bolesna, doznala da joj je doktori daju “još dva tjedna života”. Ivana je prema onom što sam doznao od Maje bila jedna prekrasna, vesela i optimistična osoba i takva je ostala do samog kraja. Maja joj je otišla čestitati rođendan tada, a dva tjedna kasnije, na svjetski dan borbe protiv raka, je otišla sa ovoga svijeta. Kad se boriš za život i trudiš se ostati jak (psihički i fizički), kad želiš pozitivno živjeti i razmišljati kako ćeš preboljeti tu bolest, prilično je zajebano kad ti netko blizak umre, i još k tome je bolovao od karcinoma. Teško je održati glavu smirenom i “iznad vode” da se ne ugušiš u vlastitim mislima koje te preplavljuju.

Ivana i Maja

I zato stavite svoje fotke i kad niste onakvi kakvi biste možda željeli biti. Ispričajte svoju priču, kako god teška bila. Podijelite da vam je teško jer niste jedini, ali pokušajte biti pozitivni. Nemojte se sramiti sebe i svojih padova, jer je ustajanje upravo ono što nas sve skupa čini snažnima. Pusa od Maje i Thomasa.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

3 misli o “#163: Samo lijepe stvari? Ma ne bojte se ničega!

Add yours

  1. Premda mi je jako zao da sve ovo prolazite, te ne mogu niti zamisliti koliko vam je ovaj cijeli period tezak, divim se vasoj zajednickoj snazi i energiji. Vi ste za mene, a vjerujem i za mnoge druge, pravi heroji. Maji zelim da sto prije ozdravi, a vama, puno lijepih godina zajedno! Kad sve ovo prodje, najbolje tek dolazi. Hugs!

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: