Trčim Zagrebački noćni cener od 2015. Bar koliko se Garmin Connect i ja sjećamo. I moja vremena se kreću od 51m do najbržih 48 (imam i brže cenere, ali koga je to briga zapravo). No jučerašnje sudjelovanje u virtualnoj verziji popularnog Cenera sa sobom je donijelo neka nova iskustva.

ZG10 ekipa pozvala je na kvartovsko sudjelovanje uz maksimalno 20 sudionika koji će trčati u nekom kvartu. S obzirom da sam doma u Maksimiru, Ravnice su naravno bile prirodno okruženje. Dan ranije sam odmarao nogu zbog istegnuća tetive stražnje lože i bolova u gluteusu. Nešto što rijetko radim jer se rijetko i ozlijeđujem. Opcije su da trčite u skupini ili trčite sami. Svi smo prihvatili trčati u skupini. Bilo nas je 7, ako se ne varam i odlučili smo protrčati zagrebačkim Ravnicama prema gradu. Dolaskom do Držićeve voditeljice trka odlučuju da ćemo trčati preko Lisinskog na Miramarsku i onda preko Tomislavca nazad. To mi se učinili malo duže nego desetka, ali u laganom tempu preko 6:30/km bilo mi je nebitno koliko ću trčati. Lagana kišica nije nikome smetala.

Nedeljko, organizator ZG10 i moj susjed iz ulice, također nije propustio odraditi lagani trening. Uostalom, kako bi to izgledalo da njega nema. Osim njega nisam nikoga drugoga poznavao, ali to je ponajmanje bitno jer trkači imaju tu neku posebnu jednostavnost razvijanja odnosa kad je trčanje u pitanju. Ekipa je bila vesela i svi su se držali uputa epidemiologa, držeći se na propisanoj distanci i svi su imali maske uz sebe.

Uglavnom, nakon okupljanja kod Darling & shegrts bistroa (ujedno, fala za okrjepu, fino je bilo!!), krenuli smo lagano s platoa u Radauševoj na Ravnicama, preko Branimirove kroz Svetice i Zavrtnicu pa potom na Vukovarsku uz Lisinski te kroz podvožnjak Miramarske i onda preko Tomislavca nazad preko Branimirove kroz Koloniju do platoa s kojeg smo krenuli. Kišica je lagano hladila, ali je dobro da sam uzeo kabanicu jer polagani tempo kojim smo išli nije me uspio zagrijati. Eto i odgovora mom bratu koji se načudio što radim tako odjeven, jer sam poznat po minimalističkom stilu, točnije oskudnom odabiru odjeće kad je sport u pitanju. Nije bilo potrebe za #shirtlessrunning ovaj put.

E sad malo o tempu koji sam nekoliko puta spomenuo. Ja stalno negdje jurim. To i nije neka novost. A ujedno, Cener je nekako uvijek bio test brzine pa sam se potaknut svim dobrim stvarima o kojima sam pisao u ranijim člancima o toj utrci, svaki put pokušavao prestići svoj prošlogodišnji rezultat. Ove godine mi se baš svidjela ideja da rezultat bude preko jednog sata. Pa što onda? Ionako sam ozlijeđen. Ovo je zapravo bilo idealno. Long slow distance…. ok, not so much long, iako je u konačnici ispalo nešto preko 12 kilometara. Uživao sam u polaganom trčanju s odličnom ekipom. Malo sam slušao podcast, malo sam razgovarao s trkačima, malo promišljao o svemu i svačemu, planirao i svaštanešto. I sve to trčeći svojim Zagrebom u dobrom društvu. Nikome nije smetala ni kiša ni promet niti je bilo tko spominjao koliko mu fali onaj dobar stari Cener.

Pitao me Nedeljko kako mi je bilo ovako sporo i “virtualno” jer zna da volim Cener pa smo se našalili da je ovo zapravo svojevrsni Anti-Cener. Nema dvojbe da bismo svi radije trčali zagrebačkim Centrom i finiširali na Zrinjevcu, no to se ove godine neće dogoditi, ali utrka ipak živi u ljudima i to je najbitnije. Bitno je da utrka opstane i da se ponovno vrati “u život” u slijedećem izdanju do kojeg se nadamo kako će biti i cjepiva pa bismo bar na taj način mogli povećati vjerojatnost odražavanja ove legendarne i fantastične zagrebačke utrke. Upisao sam ovaj rezultat i neću ga mijenjati. Neka bude kako je. Super je i ovako. Meni bar, a to je jedinio bitno. Nadam se da će se ovogodišnja utrka u formatu kakav je, ipak održati jer puno je tu posla već odrađeno. Sretno Zagrebačkom noćnom ceneru u ovom i slijedećim izdanjima. Bitno je da se trči!