Još je jedan ZG10 iza nas. Ove godine neke su me stvari oduševile, a neke su me iskreno začudile, no organizator je ostao dosljedan u uspješnoj organizaciji. Ipak, raščlanimo to u detalje.

Startni paket i medalja

Nema dvojbe da su se g. Vareškić i ostatak organizatorske ekipe Cenera, potrudili kao i u prethodnim godinama, ponuditi lijepo opremljen paket. Časopis Trčanje je aktualan, ne kao u nekim drugim paketima od prošle godine, što ne bi trebalo čuditi jer se radi o sestrinskom odnosu Cenera i Trčanja… ili bratskom, kako vam god odgovara. Ove godine mi je majica možda i najbolja do sada, a uz nju dolazi i pripadajući buff. Sponzori su ubacili gel za masažu, poklon bon lanca trgovina sportske opreme, nešto napitaka i konzerva tune. Sasvim, sasvim solidno.

U paketu je i finišerska medalja, koja je ove godine šesterokutna, za razliku od sferičnog oblika prošlih godina. Ne prezahtjevnog dizajna, no čista, jednostavna i lijepa. Ja volim jednostavno pa mi odgovara no sasvim je jasno kako se danas malo koja medalja može mjeriti sa umjetničkim djelima Siniše Marekovića koji nas je naviknuo na nešto sasvim posebno u drugim utrkama. Bilo bi gotovo nepravedno to uspoređivati jer su te medalje svijet za sebe, ali medalji Cenera ništa ne fali u tom smislu. Oblikom se promijenila, no sadržajno je na tragu dosadašnjih. Ja zadovoljan.

Personalizirana poruka na startnom broju definitivno je lijepi dodatak svemu.

Ruta utrke

Mala izmjena u Račkog na koju sam nekoliko puta skretao pozornost ovaj puta je ispravljena pa se krenulo na “desni”, sjeverni kolnik koji je širi za jedan trak, umjesto na južni kako je bilo prošle godine. Ne znam je li organizator čuo moju konstruktivnu kritiku ili su samostalno došli do tog zaključka, no bitno je da je to izmjenjeno i da su trkači imali više prostora. Ukratko, ruta se u odnosu na prošlu godinu nije mijenjala, osim u ovom malom, ali bitnom detalju i u tom smislu pohvala organizatoru što sluša (ako su slušali). Ruta je pretpostavljala dobar odaziv navijača, pogotovo na dijelovima poput Trga žrtava fašizma, Jurišićeve, Trgu, Ilici (pogotovo kod Tomićeve i Britancu) te Kazališnom trgu, Masarykovom i Nikolićevom (Teslinom za one koji ne kuže). Zrinjevac je bio pun i ne spominjema ga jer se radi o startu i cilju na istom mjestu, prepunom ljudi. Reklo bi se da je ruta savršena. Ovo mi je peti dolazak na Cener i moja prva medalja ikad je sa Cenera 2015. Sjećam se kad su se trčali krugovi po zelenom valu i kružilo HNK… i tako nekoliko puta. Iskreno, to mi je vjerojatno najbolji Cener bio, ali ne zbog moje prve medalje, već zbog ugođaja. Moje utrke do tada nisu imale navijače, svirače, bubnjare, publiku koja navija iz kafića,… potpuno mi je jasno da je veliko zanimanje za utrku i popularizaciju trčanja uopće dovelo do toga da se mora promijeniti ruta kako bi se trkačima osigurao prostor i sigurnost. Uvijek sam govorio ljudima koliko je Cener posebna utrka upravo zbog tog navijanja i kako je osjećaj trčanja utoliko posebniji.

Ipak, moram priznati da je ovo do sada meni najtiši Cener. Ne znam što se dogodilo. Nisam očekivao neku buku nakon odlaska sa Zrinjevca, no mjesta na kojima sam navikao na parole i galamu, popout Kazališnog trga, Masarykove i Tesline, gotovo da se nikoga nije čulo sve do Gajeve. Trg je bio u tišini… sve do mog dolaska i uzvika: “Gdje si Zagrebe?!”, nakon čega se publika malo probudila. Čak su i Zagreb Runnersi bili tiši nego inače u Tomićevoj, no i dalje su najglasniji (uz bubnjare na Zrinjevcu). Britanac… tu i tamo roditelji s djecom, ali ništa posebno. Ostalo, ni traga ni glasa. Šteta. Ne znam je li ljude preplašila moguća kiša, no 2017. smo trčali po nevremenu pa taj osjećaj galame nije izostao. Ovo nije prigovor organizatoru, da me netko ne bi krivo shvatio. Jednostavno ne znam što se dogodilo ove godine, ali se nadam da će se slijedeće godine to sve vratiti.

Ipak, imam kritiku, nadam se konstruktivnu za organizatora. Cilj je bio krcat nepotrebnim ljudima. Trebao bi biti protočniji. Jasno mi je da fotografi trebaju svoj prostor, no i na startu su smetali onima koji su startali pokušavajući uhvatiti fotku start do zadnjeg trenutka. U cilju, koji je kao traktur, čekali su na ulazu, ali ipak preblizu. Trebalo bi pomaknuti sve skupa još koji metar iza. Trkači bi s druge strane trebali naučiti ili da se sklone u stranu ili da nastave dalje kako uzmu medalje. A poneki bi trebali naučiti da se u posljednjih 5 metara prije cilja i fotića ne pretiče. Guranje u cilju je sve samo ne mudro. A taman sam buraza instruirao u zadnjim metrima da uspori da fino imamo zajedničku fotku na ulazu u cilj. No jedan se stručnjak morao probiti s desne strane da nas pobijedi… bravo majstore. Sjebal si nam fotku vjerojatno no ne i osjećaj.

Inače, ovaj sam cener istrčao tek koju sekundu sporije od svojeg najboljeg rezultata. I ne, ne gledam službene rezultate već samo svoju štopericu… koju sam ionako zagasio kojih 20 sekundi nakon ulaska u cilj. Skoro i zaboravio. Fakat nebitno. Guštao sam trčati.

Ono najbolje od svega

Ove godine mi je Cener donio nekoliko velikih stvari. Meni velikih. Prije svega prvi istrčani “službeni” cener na utrci za mog nećaka Noaha i mog dragog kuma Kikija! Ali nije da su samo istrčali, već su i uživali! Nije jednostavno nekome objašnjavati da je nešto super i očekivati da će taj to shvatiti kao “uklesano u kamen”. Ovo je za mene u tom rangu skoro. Trebalo je to sjesti na mjesto i trebalo je strpljenja. Želja mi je bila samo pokazati veselje utrke koje ja osjećam, a Cener definitivno ima tu vibru. Imali smo ozlijeđenih trkača koji su ipak došli, poput našeg velikog maratonca Ivice. Pridobili smo Mariju, još jednu maratonku da dođe na ovu njoj kratku ruticu po Centru. Obje Ivane iz FR su također istrčale svoj prvi Cener. Panda i sinko Martin su nam opet pravili društvo i podržali nas svojom pojavom.

Dobili smo ove godine tri kotizacije od Acera, jednog od sponzora, za fotku #tetrischallenge-a. Ja niti igram nagradne igre niti baš dobijam, no ova me nagrada posebno razveselila jer smo dobili troje trkača na ovoj utrci pa su tako Noah, Ivana i Tajana trčali kao dio Freud’ Runners tima. Kako je lijepo osvojiti nešto i dati drugima! Divno! Hvala i Aceru Hrvatska i Ceneru!

Svi znaju kako nisam od nekih emocija kad je riječ o bratskoj ljubavi, no istrčati Cenera sa identičnim rezultatom sa svojim bratom s kojim ulaziš u cilj… kaj ste počeli plakati? Ok, bilo je posebno, ali nije bilo suza iako je riječ o mom “malom braci” (koji niti je mali, a jezičina mu je opaka). Bravo Luka i bravo za PR. Jesam li mogao brže? Ovako sam htio i to je jedino bitno.

Braceki Babić su ove godine istrčali odvojeno, nakon što ga je prošle godine pejsao na Ceneru, Robi se ove godine odlučio ići malo sam, za dušu, dok je Alan povukao frenda Marina (bar jedan Jurilj je bil).

Ove godine nas je na startu bilo 11-12… ako se ne varam. Zapravo je nebitno jer nas je bilo više nego ikada do sada. Ali baš Freud’s Runnersa. Rastemo. A to znači da raste krug ljudi koji može utjecati i motivirati druge da se bave sportom i aktivnostima u prirodi. Uvijek sam govorio ako bar jednu osobu motiviram, puno sam napravio. A onda kad i nađem tu “još jednu osobu”, znam da tamo negdje postoji još jedna. I to me pokreće. Kad vidim sve te divne ljude na fotografiji, silno sam ponosan i veseo.

Stoga, dragi moj Cener i dragi moji Freud’s Runners, iskreno se nadam da se vidimo i slijedeće godine, u još većem broju i sa još inovacija! A after u Koldingu s ovom godinom je postao definitivno tradicionalan pa se nadam da ćemo i slijedeće godine u istom, “revijalnom” tonu nastaviti sve te tradicije.