Tko god trenira nešto, makar godinu dana, sigurno je podlegao nekoj vrsti ozljede. Ako nije, svaka čast, nastavite u istom revijskom tonu i ne obazirite se na ovo što vam govorim. Šalim se naravno, jer želim da pročitate ovaj člana te ga i podijelite dalje nakon što ste ga označili “lajkom”. Ok, stvarno sam danas zahtjevan. Kako god, ako se bavite bilo kojim sportom, bez obzira na protek vremena posvećenog istoj aktivnosti, vrlo je vjerojatno da ste se ozlijedili u nekom trenutku. Iz razgovora s Veronikom Jurišić, jasno mi je kako postoje ljudi koji su fokusirani na kratkoročni cilj i koji su spremni riskirati sve samo da bi ga ispunili, a da također postoje ljudi, poput nje koji su ziheraši i žele uživati u sportu i slijedeći dan pa uvijek ostave nešto rezerve. Sebe bih stavio u ovu drugu skupinu jer mi je ležanje doma i bolovanje vjerojatno nešto nalik Božjoj kazni. Uostalom, niti jedan moj rezultat ne bi mogao opravdati takvo nešto. No ne mogu reći da nisam nikad napravio nešto što bi bilo na granici toga, ako ne i u potpunosti u skladu s tom “prvom” grupom. Otišao sam otrčati transverzalu preko Medvednice unatoč činjenici da je najduža ruta bila 32km, a znao sam da me čeka 50. Ni maraton uzbrdo do Sljemena i nazad isto nije bio nešto pretjerano pametno, no daleko bolje od transverzale. Netko bi rekao da to i nije nešto spektakularno, no to su neki moji gornji limiti i nema tu baš puno mudrosti. Nakon transverzale sam dva dana hodao kao šestar, a nakon maratona su mi stepenice taj i možda malo slijedeći dan predstavljale izazov mišićima, no tetive stražnje lože bile su prilično u osjetljive.

I nije to slučajnost. Ovaj vikend sam otišao otrčati polumaratonsku dužinu i ne mogu reći da sam se nešto posebno namučio. Nikakav posebni tempo. Srce u nekoj ugodnoj zoni, prosjek 158 otkucaja u minuti, a maksimum 178 (prema Garminu moj je laktatni prag na 177 otkucaja). Na ugodnoj temperaturi oko ništice i bez nekog vjetra, rekao bih da je to bilo sasvim relaksirajućih 1:50 minuta trčanja. No tetive stražnje lože su se ponovno osjetile. Ništa dramatično jer sam nakon toga otišao trčati (run/walk) s dragom po Maksimiru, ali ipak me zbunjuje zašto se tako stisnu. Radim na povećanju snage i fleksibilnosti, a trčim gotovo svaki dan. Ok. fali mi dužine i to se ne može nikako zamijeniti nego trčanjem. A možda mi jednostavno nije bio dan. Čini se da mnogima nije bio. Ekipa je na Sljemenu trčala 1M i čini se da su mnogi imali “loš” dan. Stavljam navodnike namjerno jer vjerujem kako i oni koji su imali “loš” dan, zapravo su napravili puno i sigurno na neki način uživali. Treba jednostavno prihvatiti da nije svaki dan za pobjedu. Posebno me iznenadio odustanak mog dragog Robija, ali i junaci poput njega imaju loš dan. Možda je krenuo presnažno, možda nije dobro hidrirao ili hranio tijelo, možda je imao krivog zeca (Kiki Dolenac je zvjer), a možda sve skupa. No Robi je odlučio iskoristiti svoj džoker zovi i mene je dopala ta sreća da ga skupim na brdu s kojeg sam se taman s obitelji spremao spustiti autom. Rekao su mu da je to upravo tako trebalo biti. Jer ja sam odužio šetnju i taman ušao u auto kad je on nazvao. Siguran sam se svemir poigrao s koincidencijom. Njemu je bilo teško, a umjesto da riskira ozljedu, poslušao je razum. Rezultat toga je da je sutra nastavio raditi ono što voli – trčati. Jednostavno, koliko god mu je teško bilo odustati jer oni čovjek koji se boji izazova, postavio si je jedno jako bitno pitanje: zašto riskirati?

Pobjeda leži i u shvaćanju da nam tijelo ipak ima određena ograničenja. Možda nam neke stvari mogu “proći” većinu dana, no ne baš svaki. Trpiti bol i trenirati sigurno nije zabavno, a ponajmanje ispravno. Bol je signal tijela da nešto ne štima. Onako, vrlo jednostavno i laički pojašnjeno. Nešto smo napravili krivo i nismo se fokusirali na oporavak. Bez obzira koliko god neke stvari djeluju epski koji puta, veliki je broj situacija u kojima u pozadini ne sviraju “Chariots of Fire” niti će Chistopher McDougall o vama napisati knjigu poput “Born to Run”. Kada bih išao jako dramatično povukao bih paralelu s base-jumperima koji lete u onim fenomenalnim letećim odijelima i snimaju nestvarne snimke prolaza kroz kanjone, između stijena, iznad krošnji drveća,… sve je to lijepo no ne vidite snimke onih koji ne stignu na odredište. Tu baš nema romantike. Naravno, to je predramatično. Zaista volim Veronikin stav da se nema namjeru zaklati jer sutra je novi dan i ona želi trčati. No i ona je osjetila što znači biti ozbiljno ozlijeđena. Petra Kulić je pisala o svojim iskustvima i stavu u svom članku “Odustat ili ne na utrci“. Odličan tekst i toplo ga preporučam.

Neki ljudi imaju viši prag tolerancije boli od drugih. Postoje čak neka istraživanja kako se “klin klinom izbija” pa ako vas nešto boli u kukovima, možda je najbolje da krenete raditi čučanj. Hmmm… možda nekom to i funkcionira, no pitanje je jeste li to vi. U većini slučajeva vam se u racionalno promišljanje o toj temi nameće ego. Vaš apsolutno najgori neprijatelj, ali vrlo često i odličan motivator. Nije mi se jednom dogodilo da mi je pomoglo upravo ono što bi mi bilo koji terapeut ili ortoped rekao da ne učinim. Sjećam se jednog odlaska na utrku na Dotrščinu s bolovima u koljenu koji su već nakon starta nestali kao rukom odnešeni. Iskreno, moji bolovi u kuku upravo su puno slabiji i gotovo nezamjetni od kad sam vratio težinu u čučanj. No sjećam se jednog Proljetnog polumaratona gdje sam u prvoj polovici trčao s priličnom bolovima u potkoljenici što je prošlo nakon jedanaestog kilometra. Noga je vjerojatno “otupjela”, ali 3 dana nakon te utrke sam jedva stao na stopalo. Totalna katastrofa. Za mene ostati doma je kao da me stavite u zatvor. Ne bježim od doma, da me ne bi krivo shvatili, ali volim biti vani. Kad sam morao ostati doma nakon operacije meniska, svaki sam dan bježao u podrum, gdje sam si složio teretanu i polagano vježbao što sam mogao. Iz početka gornji dio tijela, a kasnije vježbe mobilnosti, vrtio pedale na sobnom biciklu koji sam si nabavio. Boljelo je, ali sam jako pazio da ne pretjeram.

Čovjek, kao biće općenito, ima potrebu pomicati svoje granice. Napredovati, evoluirati, učiti, biti bolji. Da bi se to dogodilo koji put treba istrpiti bol. Nekada je ona prilična, kao što to spominje i sportaš sa invaliditetom, Ivan Ćosić u svojoj inspirativnoj priči o sudjelovanja na trail utrci, boreći se s bolovima u amputiranoj nozi, ali odlučnost, fokusiranost i predanost nas tjera dalje pa je tako i njega dovela do cilja. No njemu je svaki dan ispunjen i boli i srećom. Svatko ima neku svoju priču u kojoj je morao “stisnuti zube” i dati 110% sebe kako bi uspio. Koji put to znači samo napraviti prvi korak, samo jedan korak. Koji put je to položiti ispit na fakultetu nakon nekoliko neuspjelih pokušaja. Glava je ta koja nas može odvesti taj korak više. Pa onda još jedan. I tako sve do cilja. David Goggins govori da mi svi funkcioniramo na 40% naših potencijala te da u nama ima puno više od onoga što uspjevamo pokazati.

No koliko je boli je potrebno da razum kaže: “Ok, sad je bilo dosta!”. Kad stavite želju, ego, inat, tuđa, ali i svoja očekivanja na jednu stranu vage i razum na drugu, vrlo često je teško donijeti tu racionalnu odluku u kojoj promišljate kako biste to trebali raditi zbog sebe, za svoj gušt, za svoje zdravlje pa je sasvim ok da odustanete dok još možete. Jer sutra biste se mogli probuditi potpuno onesposobljeni. Gledanje videa, čitanje o avanturama sportskih velikana poput Kiliana Jorneta, Scotta Jureka ili Ivice Kostelića nekoga bi moglo potaknuti na taj jedan korak više, no jasno je kako ne možemo svi biti poput njih. Jednostavno je nerealno za očekivati kako smo svi sazdani od istih sastojaka. Nismo i zato su neki posebni i sasvim je ok priznati kako nismo na tom nivou. Ali to ne znači da bismo trebali biti nezadovoljni sami sa sobom i tjerati se u zonu boli koja za svoju posljedicu koji put može imati i neku ozbiljniju ozljedu.

U Crossfitu sam često imao priliku gledati ljude koji su se hvalili svojim krvavim žuljevima na rukama od zgibova. Meni to nikad nije bilo jasno. Zašto ne odustaneš? Čemu krv i otvorena rana na dlanu? A mene su znali zajebavati na početku da se nadaju da mi “rukavice idu uz torbicu”. Meni je to bilo bedasto i nastavio sam po svom. Bez bolova. Ili bar s manje bolova. Posebno mi se činilo opasnim opterećivanje u olimpijskom dizanju. Ti pokreti su toliko kompleksni iako imitiraju najprirodniji i najekonomičniji put kretanja “tereta”, da je zaista prilično opasno “igrati” se s opterećenjima. Ozlijede u CrossFitu su prilično česte, pogotovo u počecima, kod vježbača koji ne obraćaju dovoljno pozornosti na upute trenera. Ali posebno me zapanjuje opetovano ozljeđivanje, sve samo kako bi se u što kraćem roku ostvario neki vrlo diskutabilan rezultat u kojem je forma izvođenja marginalizirana i više se radi o “pissing contest” razmišljanju nego razmišljanju o dugoročnim benefitima progresivnog i smislenog treniranja u kojem se ozlijede svode na minimum.

Ne znam koji ste vi tip vježbača bez obzira kojim se sportom ili sportovima bavili, ali prilično sam siguran da bol ne ide ruku pod ruku s uživanjem u tome što radite. Bol je dakle tjelesna reakcija, sasvim normalna, kojom nas naš organizam pokušava izvijestiti kako nešto nije u redu. Nešto radimo krivo i trebali bismo prestati. Naravno, ovisno o pragu tolerancije i razumijevanja boli kao pojma u nekom svojem osobnom poimanju, trebali bismo donijeti odluku hoćemo li stati ili nastaviti, s tim da treba razlikovati bol od napora. “Boli me duša”, “bole me pluća”, “boli me k…c”,… nisu boli o kojima govorim, naravno ukoliko se radi samo o kolokvijalnim nazivima za nešto drugo. To što ste napravili 9/10 planiranih čučnjeva i “noge vam gore” ne znači da biste trebali stati ukoliko procijenite da ste u stanju izvući i taj posljednji čučanj iako je jasno kako će to “boljeti”, odnosno biti će naporno. Na taj način probijamo granice izlazeći iz onog što često zovemo “zona komfora”. No ako pri tom istom čučnju osjetite bol u nekom dijelu tijela, onda je izvjesnije kako je bolje odložiti uteg jer bi tjeranje u tu posljednju repeticiju moglo biti ono što vas dijeli od treniranja u nekom narednom periodu. Meni to jednostavno nije vrijedno, ali to je možda i ono što mene razlikuje od nekog vrhunskog sportaša i upravo je to taj detalj zbog kojeg nikad neću biti vrhunski sportaš. No ja sam ok s tim. Mene to stvarno ne brine. Pogotovo ne u 47. godini! Za neki ozbiljniji rezultat sam trebao krenuti ranije. Puno ranije. Istovremeno teško bih se odrekao tolikih životnih veselja kojih se vrhunski sportaši odriču, a pogotovo oni koji imaju “dnevne poslove” nakon kojih idu naporno trenirati. Kapa dolje, no meni je umjerenost mog sportskog svemira sasvim prihvatljiva i primamljiva. Meni. Vama možda ne. Vi možda volite da boli i upravo to gledate kao svoju pobjedu nad svemirom. I to je ok.

Tu ne postoji tko je u pravu i tko je u krivu. Pitanje je samo koliko vam je nešto bitno, odnosno što vam je bitnije – kontinuitet i dugovječnost ili neki određeni kratkoročni cilj zbog kojeg ste u stanju trpiti bol. Kad imaš crve u guzici teško je racionalno razmišljati i sam sebi reći da je vrijeme za odmor ili čak odustati. Ja to jako dobro razumijem. Ipak, fakat volim nastaviti s aktivnostima i sutradan, bez obzira na današnje izazove i to vrlo rijetko zaboravim. Fakat volim uživati u svojim sportskim aktivnostima, bez obzira koliko one beznačajne svijetu bile. Meni su najbolje!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!