#159: Tata ti si zakon… ma sine, ti si zakon!

Sinko mi je završio u samoizolaciji zajedno sa cijelim svojim razredom jer je jedan učenik iz razreda pozitivan. Sva sreća, mojem junaku nije ništa. Kao nuspojava samoizolacije javlja se činjenica da ne možemo na penjanje, a ne može ni na judo, što znači da nema uobičajenih sportskih aktivnosti. Ali najgore od svega je što je u tijeku Proljetna liga Hrvastka trči, a moj sinko me pitao kako ćemo sad preskočiti kolo lige? Veli da onda neće dobiti medalju! Ja mu objašnjavam da je medalja na putu bez obzira, ali da bi stvarno bilo super odraditi nekako to kolo.

Poput Baltazara, mislio sam mislio… i smislio da ćemo trčati kod njegove mame na terasi koja je sva sreća dovoljno velika. Ne trebamo puno već tek toliko da nekako sudjelujemo. Rekli smo jedan kilometar. Jedan, ali vrijedan. Njegova mama je skuhala kavu i otišla u dućan, dok smo sinko i ja krenuli u tu kratku realizaciju našeg plana trčanja u krug oko stola. Postavio sam mobitel kako bi bismo zabilježili taj fenomenalni pothvat, a Maja nam je puštala glazbu iz Avengersa kako bi nas motivirala te fotografijom bilježila te naše trenutke dosadnjikavog trčanja u krug uz rub terase koju sam prethodno prenamijenio u trkačku stazu, a koja je pak podrazumijevala zaobilaženje žardinjera i stolaca. Maja je uživala u suncu i kavici, dok smo nas dvojca krenuli kružiti terasom uz konstantno ometanje Dane (psa) koja je naganjala svoju lopticu i svaki nam se čas našla na putu. Interesantno je koliko je sporo prošlo tih jedan kilometar. trebalo nam je nekih 13 minuta, što je dvostruko više od vremena koje nam inače treba za otrčati kilometar. Čak sam brojao krugove na 100 metara udaljenosti koje je Garmin pokazivao te nam je trebalo otprilike 10 krugova za 100 metara, odnosno gotovo dvije minute za istu tu udaljenost. Sve bi upućivalo kako smo vrlo vjerojatno pretrčali i više od tog jednog kilometra i sinko je sve skupa to odradio vrlo rutinerski. Vjerojatno se nije ni oznojio niti uspuhao.

Terasa kod mame je postala trkalište!

No ideja nije bila oboriti bilo kakav rekord niti bilo što slično već samo sudjelovati i ne propustiti kolo. Jako sam sretan zbog toga jer mi sin pokazuje određenu odlučnost i posvećenost dobrim navikama. Ali mojoj sreći nije bilo kraja kad me kasnije nazvao i rekao mi: Tata, ja mislim da si ti zakon. Nije tu bilo nikakve pompe ni posebnih emocija, već jednostavna rečenica u kojoj sin deklarira nešto što mu je bilo na pameti. Onako više, nek se zna. Da ne bi ispalo krivo, i mama je zakon. No tata je ovaj puta bio zakon jer je došao trčati s njim i praviti mu društvo u nekim vrlo dosadnjikavim okolnostima. A ja si mislim: A kako bih to propustio, sine? Maja i ja smo imali dogovor u gradu pa smo po putu stali podružiti se i nije bilo imalo dvojbi oko dolaska na ovaj trkački događaj kako bismo mu pružili podršku. Uzeo sam trkačku opremu sa sobom i presvukao sam se “pored trkališta” (sva sreća ne znojim se baš pretjerano pa nisam morao pod tuš). S obzirom da je prošli tjedan trčao s mamom, tim više nisam nikako želio propustiti priliku. Moj sin je jedno fantastično dijete sa snažnim osjećajem odgovornosti (između mnogih njegovih kvaliteta), a kad kaže da će nešto napraviti, drži se dogovora. Tako smo ga učili. Tako smo se odnosili prema njemu njegova mama i ja pa smo se nadali kako možemo računati da će njegova riječ vrijediti i da kad nešto obeća, da će to i ostvariti. Zezne li ikada? Pogriješi li? Apsolutno. Ali to svi mi činimo. Vjerojatno puno češće nego naša djeca. No ako ne griješe, ako se ne opeku, kako će znati razlikovati dobro od lošega? A mi smo ovdje da im pomognemo na putu da stasaju u ispravne i samostalne ljude.

Ubrzana snimčica našeg trkačkog događaja

No u cijeloj toj sportskoj pričici, više kao crtici, u kojoj sam ja “ispao zakon” jer ga podržavam, sve što sam mogao mu reći je da je on (zapravo) zakon i da sam superponosan na njega. Je li mogao više trčati? Sigurno. Bih li bio ponosniji na njega da je? Ne bih. Bilo bi mi isto. Maksimalno ponosan jer je s veseljem sudjelovao u jednoj sportskoj avanuturici družeći se sa svojim ocem unatoč okolnostima koje mu nikako ne idu na ruku. Prihvatio je kako čaša može biti polupuna onda kad bi neki drugi rekli da je poluprazna. Nije odustao.

Mi kao roditelji, ali i kao partneri, braća, sestre, sinovi, kćeri, prijatelji, ali i aktivni sudionici zajednice koja nas okružuje, imamo priliku biti jedni drugima podrška. Na povratku iz grada, Maja i ja smo se rado odazvali pozivu na ručak kod mame Ana-Marije (Matejeve mame, ne moje) pa i na taj način pokazali da ne mora biti sve stereotipno loše, već da kad se ljudi potrude mogu biti svoje bolje verzije. Iskreno, uvijek se dobro podružimo s AM&V. 🙂 Nigdje ne piše da je biti pozitivan uvijek lagano, ali je osjećaj koji prati tu pozitivu apsolutno nenadmašan. Odustati uvijek možemo. Od sebe ili drugih, no činjenica ne odustajemo je ono što nas čini posebnima.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

2 misli o “#159: Tata ti si zakon… ma sine, ti si zakon!

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: