Ja nisam trener. Možda bih želio biti, ali nisam siguran da imam dovoljno znanja o nekoj konkretnoj stvari ili što bih to točno podučavao, osim eventualno o greškama koje sam napravio u životu. Tu bih vjerojatno imaš štogod za reći. Zapravo, to i radim cijelo ovo vrijeme otkako pišem blog. Govorim o svojim iskustvima. Moja iskustva su skup svih onih događaja, odluka, pogrešaka, osjećaja, ozljeda, oporavaka, druženja i koje čega drugoga iz čega bi netko možda mogao izvući nešto korisno i pametnije se postavio pred izazovima. Naravno da bi bilo super kada bismo uvijek učili na tuđim greškama, ali naravno često si mislimo kako se te neke negativne stvari događaju drugima. Dok se ne dogode nama.
Čitam knjige, članke, objave. Slušam podcaste i intervjue. Sve u nadi kako ću možda pronaći nešto što će mi u životu pomoći savladati određeni izazov na bolji način. Nedavno sam čuo jedan odličan opis onoga što ja želim misliti da radim. Svjetionik. Ja sebe ipak nekako vidim kao svojevrsni megafon, razglas,… Kad govorimo o svjetioniku (koji ja vjerojatno nisam), ne mislim da sam ja neka orijentacijska točka ili referentna vrijednost po kojoj bi se cijeli svijet trebao postavljati. Ideja je da tu “svijetlost”, tu sreću i ta svoja iskustva odašilješ pa ako netko to vidi, procijeni o čemu se radi i odluči se po navedenom ravnati, ja sam učinio dobru stvar. Ne mislim da smo svi stvoreni da to činimo. Neki to ne žele, neki ne znaju kako, no vjerujem kako je šteta što ljudi propuštaju podijeliti svoja iskustva s drugima. Danas svatko tko ima pristup društvenim mrežama može to učiniti. Svatko može biti bitan. Prije koji tjedan sam slušao jedan podcast u kojem je gost govorio kako smatra da bi bilo gotovo sebično da ne podijeli svoja iskustva, a zbog kojih se nekima otvaraju vidici i pronalaze ideje za napredovati u svom životu.
Meni nije želja davati nekome savjete, iako se svi u to nekako zapletemo. Godinama sam govorio ljudima što da rade. 2016. je za mene bila svojevrsno čistilište kad sam odlučio kako ću tu svoju lošu naviku izbaciti iz sebe. I prije rastave sam odlučio odreći se toga, no rastava je prilično zabetonirala taj osjećaj da i kad sam u pravu ne znači da je moj način najbolji način. Iako sam bio prilično uvjeren da činim ispravno, a da su ljudi oko mene zapleteni u klupko ljutnje, bijesa i mržnje, rezultat je da sam ja danas rastavljen, a oni još uvijek u tim svojim brakovima. Vjerojatno ne treba donositi cvijeće ženi, kako sam ja mislio (i još uvijek sam u to uvjeren). Pet godina kasnije i dalje se povremeno posvadim s mozgom pa dođem u napast nekome nešto sugerirati, no iskreno, vodeći se uzrečicom kako konja možeš dovesti do vode, ali ga ne možeš natjerati da pije, izbjegavam davati bilo kakve savjete. Želim ljudima ispričati svoju priču, svoja iskustva, prepreke i uživancije koje mi osnažuju život i vjerujem kako bi nam svima bilo lakše kada ne bismo to držali za sebe već dijelili dalje. Zašto ne podijeliti nešto što lijepo? Ali zašto ne podijeliti i nešto što je tužno ili teško? Siguran sam da oko nas ima ljudi koji bi se s tim mogli povezati i učiti iz naših iskustava.
Zašto kažem da nisam trener? Naime treneri, uglavnom, žive od svojeg znanja. Ja ne. Ja imam svoj posao kojem sam posvećen i koji me “hrani, odijeva i plaća račune”. I nije ok da treneri dijele svoja iskustva besplatno, ali skidam kapu svim onima koji to čine. Neki sam dan slušao dr. Natka Becka koji govori u jednom intervjuu kako je “altruizam nagrada za mozak”. Zanimljiv lik sa zanimljivim stavovima i idejama. No nisu svi stvoreni širit informacije, bar ne u nekom pozitivnom smislu. To je isto tako vještina koja se uči, iako, ako ćemo biti iskreni, talent i ekstrovertnost pomažu prilično. Kilian Jornet u svojoj knjizi “Iznad oblaka” govori o tome kako ne želi biti nikome uzor i da to nije tražio, no to se događa nekako samoinicijativno.
Je li problem ekstrovertnih ljudi to što traže pažnju ili je njihova ekstrovertiranost zapravo blagoslov koji bi trebalo iskoristiti za dijeljenje znanja? Ima puno introvertnih ljudi koji su s vremenom, trenirajući to poput vještine, postali uspješni u snalaženju među ljudima ne tražeći pažnju za sebe već za sadržaj za koji vjeruju da vrijedi progurati do ljudi. Ekstroverti možda samo lakše pristupaju ideji prenošenja ideja i znanja drugima, no ne čini ih to nužno boljima. Ne jednom sam rekao kako svatko tko ima aktivni profil na nekoj društvenoj mreži gdje redovno objavljuje neki sadržaj, ima određenu potrebu za pažnjom drugih. Mislim da je to sasvim ok. To je pravo svakoga. No moja je želja podijeliti sadržaj koji bi nekome mogao pomoći. Svatko od nas ima priliku biti bitan, ali je pitanje kad to i postane, što će tada činiti. Ja želim čuti mnoge verzije istine i stvoriti svoj vlastiti stav. Ali pitanje je možete li imati ispravan stav ako nemate dovoljno podataka za poduprijeti to, odnosno ako niste otvoreni prema novim znanjima i informacijama. Mene oduševljavaju pozitivni ljudi koji nisu opterećeni lošim stvarima, iako su ih itekako svjesni, ali su unatoč svemu lošem odlučili učiniti sve što mogu da podijele ono najbolje od sebe i budu svijetli primjer. Možda je dr. Beck u pravu onda. Jeste li ikad nekome pomogli? Ali onako da baš ništa ne očekujete za uzvrat? Sjećate li se tog osjećaja koji vas je ispunio? Možda ste čak bili i ponosni na sebe. I ne, nije to hranjenje ega. Sasvim je ok da se osjećate dobro kad nekome pomognete. Lakše je kritizirati i pljuvati po drugima. Ljudi su prirodni talenti i za to. No osjećaj koji ostaje je osjećaj gorčine. Veseli me širiti ideju o pozitivi, o ljepoti sporta, o ljepoti prirode, o ljepoti ljudskosti, o ljepoti poštivanja drugih, o ljepoti ljubavi prema ljudima (i životinjama) koji nas okružuju,… o ljepoti sreće koja dolazi kao rezultat svega toga. Nije jednostavno uvijek, ali vrijedi dati sve od sebe.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
Thomas' Life Without Pause 