Imam osjećaj da su svi već toliko lijepih riječi napisali o Lucky Trail Trakošćan utrci da je teško još nešto posebno napisati, ali ne napisati ništa bilo bi gotovo uvredljivo. Moji dragi američki prijatelji, Elise i Andy su pokazali čudesan interes za ovu utrku prošle godine, a kako su prilično u sportu, činilo mi se da imam fenomenalan tim. S pravom mi se činilo jer su oboje fokusirani i odlučni kad je riječ o sportu. Ja sam zapravo uljez. No kako to često biva, navabili su me na razmišljanje o brzoj utrci. Zašto ne. Andy govori kako ova utrka podsjeća upravo na Rangar Race na kojem su oboje sudjelovali, a ja mu govorim kako je Zvonimir Mikašek bio inspiriran upravo tom utrkom kada je krenuo u realizaciju, jer je i sam sudionik jedne.

Lokacija: Trakošćan. Trakošćansko jezero. Brda oko Dvorca i Hotela Trakošćan. Tratina s pogledom na dvorac. Može li to bolje? Sigurno da ima prekrasnih lokacija u Hrvatskoj. Nema dvojbe. No ako postoji posebno mjesto koje objedinjuje kulturu, povijest, prirodu, arhitekturu i rekreaciju, onda to Trakošćan definitivno jest. Čisti zicer.

Ja uvijek trčim sam. Za sebe. Da, dio sam Freud’s Runners skupine i čini me sretnim biti dio tako nečega pozitivnog i motivirajučeg, a istovremeno je ta pripadnost prilično opuštena da ne nameće baš nikakva “moranja”. No nikako da od trčanja napravimo nešto timsko. Da daješ sve i za druge. Da kad ti je teško pomisliš: “E pa nećemo zbog mene popušiti rezultat!”. Znam da bit ove utrke nije natjecanje već zajedništvo, ali čak se i u meni probudio onaj natjecateljski duh i to se vidjelo na utrci. No naš mali tim je zadesio manji problemčić u tjednu prije same utrke. Elise se ozlijedila i morala je ostati mirovati. Sve što je trebalo pronaći je nekoga tko želi trčati brzo. Od početka sam želio da ovo bude mješoviti tim. Dosta tog šovinizma! Žene su zakon! I tako smo zamolili Branku da nam se pridruži. Branka me natjerala da istrčim svoj najbrži LoveRun dišući mi za vratom sve do kraja utrke i znao sam da je ona najbolji izbor. Ona trči brže od mene. Mislim, nije to nešto teško, ali nisam ja baš tako loš. Imam tim u kojem svi trče brže od mene pa može li nešto biti više motivirajuće od toga? Teško. Branka sretna i vesela jer je morala prethodno odustati od utrke i sad ipak dobija šansu. Andy… njemu bi sve moglo proći pod natjecanje i voli to, ali je super opušten. Tim za poželjeti.

• 

• 

• 

• 

Dan prije utrke u Thule ubacujem svaštanešto… šator, dekice, pripremamo frižider sa klopom (fala Jasminu i Rajni na pulled porku), voda, orašasto, Filipova granola, voće… ono, nema zajebancije. Igramo se za istač! Dofuravamo se u Trakošćan, gdje nas Andy već čeka sa podignutim brojevima. Sjedamo za stol pored zakrabuljenog lika koji pokušava biti na miru usred ovog trkačkog ludila. Pitam, mogu li posuditi stolac, a kad ono ljubazni dr. Natko Beck odgovara da svakako. Interesantno, ali naša lokacija kasnije uz binu, bila je obilježena njegovom prisutnošću. Čovjeku smo se toliko svidjeli u startu da jednostavno nije se micao od nas. Serem naravno. Žena mu je radila kao voditelj programa, a mi smo se stali iza šatora kod bine da ne poludimo od glasnoće (sinko je insistirao). Ja ipak odlučujem da šator mora biti podignut, no svi me u čudu gledaju osim Andyija koji kaže: Sure buddy, why not? I think you should do it! Naravno da ni sekunde dalje nisam dvojio. No da nije bilo Tatjane Škrlec i njene frendice, vaš omiljeni bloger bi vjerojatno još sada smišljao kako to sastaviti. Svaka čast cure. Mislio sam da sam sposobniji. Kapa dolje. Uglavnom, dok moja ekipa dolazi, mi već postavili šator, dekice, dofuravamo frižider i sve skupa. Okrećem se oko sebe i kužim da nisam baš jedini s tako dobro osmišljenim planom. Uostalom, kiša prijeti cijelo vrijeme, ako ništa drugo na raznim prognozama, no vrijeme se mijenja svakog trenutka pa taj šator postaje i baza i bunker i suncobran.

Puno poznatih lica na utrci. Puno njih se zaželilo utrka, ali ipak red je javiti se prijatelju, podcast partneru, organizatoru ovog svega, Zvonimiru Mikašeku. Eto potom Nine i cura koje su u svim duginim bojama spremne za ovo fenomenalno druženje. Silno želim sresti dragog mi Simkea, koji je osmislio (i) ove medalje. Ove su baš posebne jer su zajedničke medalje. Jer medalja sama za sebe je lijepa, no pravo značenje tek ima kad ju gledaš spojenu s ostalima. Onako timski!

Uglavnom, sve je spremno, a ja preuzimam start. Najbolje poznajem prvu stazu jer sam ju trčao nekoliko puta, a laktarenje mi ide solidno… za slučaj da uopće netko primijeti moje tjelešce. Iako vrlo često startam sa samog začelja, pogotovo kad sam sa psom, odlučujem da ću ovu utrku krenuti sa startne linije, među odlikašima. Pored mene starta jedan Radanac! Osjećaj koji mi prolazi glavom je da ja ovdje nemam što tražiti, no iskreno to je bila najpametnija odluka jer nakon prvih 100 metara slijedi prijelaz preko mosta i lijevak nakon kojeg bi prvih 200 trkača moglo stvarno polako gmizati u gužvi. Uglavnom, istrčavam to među prvih 5 valjda. I dalje imam osjećaj da nemam što tu tražiti, no nigdje ne piše da ne smijem. Trčim ja tako u društvu ponajboljih i mislim si: ne luduj, drži tempo, ne buš prvi. Samo se drži unutar tih prvih 10-15 jer ovo je ipak trail, neće tu biti čudesnih brzina i rekorda. I tako završavam. Branka trči isto kao i ja, a Andy mrvu brže. Prva runda je gotova i svo troje smo se složili da osim što je riječ o prekrasnom ambijentu trčanja uz jezero uz ponajljepši dvorac u Hrvatskoj, ovo je zapravo vrlo brza staza no ima dovoljno zavoja da oni najbrži ne mogu postići svoj maksimum jer nije pravocrtno niti je ravna singlica po kojoj hopsaš gore dolje misleći da si kakav Kilian Jornet. Ovdje odabereš tempo i držiš ga koliko je moguće do kraja. Ako kreneš prejako, izgorit ćeš i samo se ugasiti u želji da razvališ.

Runda dva. Druga staza svojom inicijalnom elevacijom oko 130+ metara na 6 kilometara zapravo ne impresionira. Pa Leustek je tako dugačak. No neka vas ne zavara ovo. Ovo nije pametno peglanje do gore i onda šus dolje. Ništa nalik tome. Pogotovo kad uđeš u šumu, a ono kaljuža za popizdit! Tih 20-30 metara je lagani moonwalk u kojem imaš osjećaj da te drveće prestiže pa se hvataš za mladice samo da ne odskližeš dolje. I onda… još uzbrdice. Pa nizbrdice pa uzbrdice… uglavnom taj haligali ide gotovo cijelo vrijeme uspona do okreta, s tim da pred sam kraj uspona do okreta slijedi kanal s pravom banjom za divlje svinje. Nema tu bežanja. To samo vilenjaci mogu. Svi ostali se skližu i bore za život. No nakon toga ide jurcanje u kojem ipak treba biti oprezan jer i na onim dijelovima gdje je suho lišće, ispod se nalazi sklizavi teren. Tko je navikao juriti dolje, nagnut naprijed, s težištem na cijelo stopalo, taj bi se mogao izvući. Tko koči, trči po petama, blizu je klizanja na dupetu. Taman dolazim do dva balvana pred izlazak iz šume, kad mi zvoni telefon i sin me pita: Imaš još puno tata? Si blizu? Sine, pojma nemama, ali trčim još! Apsolutno nesvjestan da sam zapravo minutu do kraja. Ulazak u cilj i izmjena. Branka razvaljuje ponovno i veli da joj je blato bilo zajebano, ali da su tenisice držale. Pa kako ju ne bi držale, ima 20grama! Ona leti s povjetarcem. Andy ide poput tenka. On samo ide. Kao da je apsolutno nebitno kakav je teren. Čudesno. Završavamo i drugu stazu s gotovo jednakim vremenima no u razgovoru s nekim drugim trkačima koji su prije završili, čini se da se na stazi stvara gužvica. Ja to na svu sreću nisam mogao osjetiti, ali vjerujem da je bilo trenutaka kad je bilo gušće. Staza dva se na jednom segmentu dupla, odnosno jedan središnji na kojem se trči u oba smjera. To načelno nije problem kad se ljudi imaju kamo maknuti, no naša Branka veli da je samo vikala prooooolaz i da su se ljudi micali bržima od sebe.

Runda tri ide i Branka mi objašnjava kamo ide. Prvi dio je asfalt među prekrasnim kućama južno od naše startne livade. Dođe mi da zastanem i malo škicnem i tu ljepotu. Prekrasno. No moram derati dalje. Ovo ide uzbrdo poput Bikčevićeve pred kraj i mislim si kako je to uopće moguće na tako malo elevacije (opet nekih 140m), a svega 3 kilometra staze. Pa to ne može dugo trajati! Pa iskreno i nije, ali to sam tek shvatio u cilju kad sam vidio iznenađena i nespremna lica moje ekipe koja se u cilju smješka i opušteno razgovara. Sve do trenutka dok nisu shvatili da mašem i vičem da Branka krene na start. Presmiješno, ali mislim da Simke ima bolju priču od mene (ako ikad ovo pročitaš, stavi komentar, molim te). Uglavnom, treća staza je strma gore do zavoja gdje ti Dragana (fala ti) viče da ideš desno i da možeš pa to ponovi, na što ja mislim: gle kak je super dva put me bodri! No zapravo to govori drugom trkaču koji me eto prestiže. Možda sam upravo tamo izgubio tih 25 sekundi do trećeg mjesta u kategoriji, ali fakat nemam pojma niti je bitno. Uglavnom, skrećem ja desno, a kad ono vertikalica do platoića nakon kojeg slijedi jurcanje nizbrdo do ceste. Vjerojatno više dolje nego što je bilo gore. Taj dio “platoa” je također dvosmjeran, ali kratko gdje nam jedna brža natjecateljica govori da štedimo energiju. I brzo sam saznao zašto. Zato što nakon ceste na koju izlazimo tim jurcanjem nizbrdo krećemo opet uz brijeg do vrha, do platoa. O majku ti… pokušavam trčati koliko ide, ali lateralna kosina u kombinaciji s mekanom zemljom ne dozvoljava čuda. Ako se Salomon SLAB Ultra 3 skližu, onda se svima sve skliže. Osim ako nemate čavlerice! Uglavnom, grabim koliko ide izmjenjujući hod i trk, razmišljajući samo da ne razočaram svoj tim. Stisni zube i deri. Odmarat ćeš kad umreš. Ali to nije danas. Plato pa nizbrdica gdje opet nalazim Draganu s kojom se skoro zabubavam jer ne znam gdje ću iako je ona sve dobro napravila i maknula mi se u stranu da prođem. Baterije su lagano pri kraju, jer ovo je više crossfit training nego trčanje. Sprint. Jurim nizbrdo, no kužim da se spajam s drugom stazom u njenom startnom dijelu, gdje ponovno nailazim na onaj moonwalk segment za koji sam bio siguran da će biti opako zajeban za mnoge koji se zalete. Ja vrištim, urlam ljudima koji mi idu u susret te poput Tarzana hvatam grane istih onih mladica kako bih se spasio od žešćeg ronjenja blatom. Čini se da nisu svi bili te sreće pa je i naš Andy došao malo blatnjav, no blatnjavih guzica nije nedostajalo. Branka dakle kuži da ja uletavam u cilj poput ranjene zvijeri, valjda rođena spremna preuzima svoju zadnju stazu i odletava kao da ju vjetar nosi. Nedugo što je tako odlepršala, veselimo se njenom dolasku i Andy odlazi po zadnji put. Još samo on i mi smo svoje napravili.

3:24: 21 je vrijeme u kojem Andy, blatnjave guzice, mokar od znoja i osmjeha za otopiti led utrčava sa skokom u cilj. Planirali smo Sub4. Ok. Možda da je bilo svih 42km, možda bi bilo bliže tome, ali iskreno presretni smo svi jer smo uživali. Idemo po finišerske medalje i na photosession s Majom koja je stvarno odradila lavovski posao fotkajući nas po cijeli dan i brinući se o Mateju i Dani. Uspjela je s Matejom napraviti šetnju uz jezero za virtualnu utrku To nisu samo ženske stvari. Promišljao sam trčati i s Danom, no Maja je bila u pravu kad je rekla da je danas dan za rezultat. Potpuno je bila u pravu. Uz binu nam voditeljica Tajana Beck govori kako smo čini se četvrti i da nam je postolje u kategoriji Muško-ženski tim (2M+1Ž) izmaklo za neku siću sekundi. Stipina Pričest Fasuje je odnijela treće mjesto za 25 sekundi. Ukupno smo deseti. Onak, iskreno misliš si Jebemti da sam stisnuo još malo… ali ipak, slažemo se da je to fakat super rezultat. No rezultat nije ono po što su ljudi ovdje došli. Nismo ni mi. Iznenadio nas je dobar rezultat i naše medalje nemaju nikako drugačiji sjaj od bilo kojeg drugog natjecatelja. Mi smo se svi došli zabaviti i iskreno, dobili smo puno više nego smo očekivali. U jednom od prijenosa uživo preko facebooka pada mi na pamet jedna poveznica, da je riječ o svojevrsnom trkačkom Woodstocku. Vjerujem da je mnogima pala na pamet ta usporedba jer glazba je treštala kao da je kakav koncert u pitanju, a ljudi je po livadama bilo posvuda. Šatori, stolice, dekice, cuga, hrana, kućni ljubimci,… nestvarno. Vjerujem da je bilo donekle uzbudljivo i onima koji nisu trčali.

Jedna od cool stvari na utrci je da sudjeluješ i kao potpora kad nije tvoj red za trčanje. Da imaš vremena za video snimiti, za podružiti se s prijateljima, s obitelji, vjerojatno bih stigao i knjigu pročitati poput dr. Becka iz naše priče (čovjek je imao duuuugi dan kako se čini). Srećem Zvonu (op.a. Mikašeka) još nekoliko puta i svaki put mu govorim istu stvar: Bravo stari! Ovo je fenomenalno! Znam da je mozak daleko iznad optimalne vrtnje, no tako je to on the game day. Znam i da on to zna, ali dan još nije gotov.

Mi smo morali krenuti jer unatoč želji da se razvalimo na livadi, život ide dalje. Ali želio bih se zahvaliti timu 3sporta.com i njihovim partnerima, Zvonimiru Mikašeku koji je osmislio i organizirao ovaj prekrasan sportski događaj pun veselja i ljudskosti. Hvala Simke na medaljama koje će nas držati povezane kroz jedno fantastično sjećanje na divan sportski događaj čak i kad se nađemo na suprotnim strana svijeta. Hvala svima koji su sudjelovali, pogotovo volonterima koji su pazili na nas po stazama i bodrili nas. Bez vas to ne bi bilo moguće i uvijek se trudim zahvaliti dok trčim. Ako koji put nisam jučer, to mora da nije bilo zraka u plućima. Ovo nije tekma za solere, ali ako postoji utrka koja bi mogla otkriti vašu neku novu ljudsku dimenziju u onom pozitivnom smislu, odmah se prijavite za slijedeće izdanje koje se najiskrenije nadam da će biti. Mogli biste shvatiti da čovjek nije otok. I u konačnici, hvala Branki i Andyu, ali i Elise odnosno timu Freud’s Runners – Open World Racing, jednoj simbiozi raznolikosti te mojim najmilijima – Mateju i Maji s kojima se nadam jednog dana istrčati ovu utrku.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!