Što vi jedete? Kako se hranite i kako gledate na hranu? U posljednjih vrijeme nekako pronalazim potvrdu svoje neke teorije da je hrana zapravo energija. Neki vrli sportaši govore upravo kako ime jedini naglasak kod prehrane upravo njena njena nutritivna kvaliteta i adekvatan kalorijski unos. Naravno, postoji i onaj element zadovoljstva prilikom konzumacije neke određene namirnice ili određenog jela no nismo svi gurmani, a vrlo često je to čak i nespojivo s nekom tjelesnom aktivnošću. Pogotovo ako je višednevna poput planinarenja. Stvarno ne možeš natrpati u ruksak sve što ti je nepcu milo. Tada je bitno da je što lakše, a da svaka kalorija ima smisla. Da će vam dati energije za odraditi upravo toliko koraka i još bar 25% više za svaki slučaj, koliko vam je potrebno za doći do cilja. U auto ne stavljate gorivo za 100km, ako morate ići isto toliko kilometara, zar ne? Ako da, molim vas da se prijavite kako ne bih s vama planirao putovanje. Obavezno napišite svoje ime u komentar. Kad ste na brdu, trebali biste razmišljati kako biste pojeli svoj vlastiti drek kada bi vam to omogućilo doći do cilja. Nije fino? Pa gladovanje je uvijek alternativa, no nemamo taj luksuz uvijek jer vrlo vjerojatno bismo svojim ponašanjem mogli i druge dovesti u probleme, kao npr. da vas moraju nositi, ostajati na planini brinuti se za vas “jer vam nešto nije bilo fino” ili ste si “stavili baš ono što vam je za dušu” no ruksak vam teži tri puta više nego bi trebao pa nije bilo mjesta ni za vodu. Kme-kme-kme…
Svako toliko me netko pita nešto u stilu: “Stvarno ćeš to jesti zajedno?” na što odgovaram da da jer iskreno, samo razmišljam kako zadovoljiti svoje dnevne energetske i nutritivne potrebe. Recimo, u petak sam jeo kombinaciju tikvica s tunom (Majin bratić je nešto skombinirao pa sam uživao), ali kako je to bio restl trebalo je nadodati još nečega. I tako sam u kafeteriji na poslu zagrabio u zdjele s grah salatom i još nekom miješanom trobojnom. Netko bi sad rekao: grah i tuna? Sve što imam na to reći je: Dude, you’re overthinking it!
Ne jednom sam rekao kako bih vjerojatno jeo samo baklave i sladoled kad bih se pri hranjenju navodio idejom da jedem samo ono što mi je fino. Iskreno, mislim da je vrlo malo ljudi koji osjete razlike u nijansama, kada je riječ o okusima i mirisima. Naravno, to je stvar koja se također vježba, ali mislim da su ljudi prepovršni da bi se toliko zadubili u žešće analiziranje okusne kvalitete hrane. Smatram da je daleko lakše pristupiti tome na način da kontrolirate nutritivnu vrijednost hrane, što je našim tijelima bitno.
Jedna paralela o bitnostima: Kad vam netko otvara šator po hladnoći jer u njemu smrdi - nitko nije umro od smrada, ali od hladnoće jest.
Banalna usporedba i nemam nikakvu namjeru sprdati se s ljudima koji žive od ukusne hrane ili onih koji ju konzumiraju, no našim tijelima je to baš nebitno. Naravno da je osjećaj ugode bitan jer stresiranje sebe neukusnom hranom može također biti kontraproduktivno, ali opet, ne treba pretjerivati. Jesu li se kremšnite rasteple i plivaju nizvodno ili stoje poput kakvih cigli. Koga to briga. Ako bi vam netko istresao sadržaj želuca tog vašeg prekrasnog obroka nakon što ste ga prožvakali i progutali, vjerojatno ne bi bio tako hercih. Također, bitno je da hrana u vaš želudac uđe u gotovo tekućem stanju jer probava kreće u vašim ustima te ju je potrebno usitniti i pomiješati sa slinom, za što treba strpljepnja. U suprotnom, vaš će se želudac prilično dugo zajebavati s tim gromadama kojim ste ga natrpali. Istovremeno, pažljivim žvakanjem produljit ćete trajanja konzumacije vašeg obroka što će rezultirati još jednim fantastičnim rezultatom – pojest ćete manje, jer će mastodonski spor signal od želuca do mozga ići upravo onoliko koliko treba da pojedete jedan tanjur hrane. Što vam je vrlo vjerojatno dovoljno. Možda čak i previše, ali je puno bolje nego pomišljanje o drugom tanjuru. Taj drugi je vrlo vjerojatno razlog zbog kojeg imate barijeru kad pogled uputite preko prsa prema stopalima.
Razmislite malo o tome. A također razmislite i o onome što čini hranu ukusnijom. To su uglavnom masnoće, šećer i sol. Pustimo sad začine. Malo je stvari toliko fino kao tunkanje kruha u ostatku masnoće nakon pečenja u protvanu, uz pokoji ostatak zapečenog krumpira i/ili komadića mesa. Cure li vam sline već? Pogotovo ako je zasoljeno fino. Za one koji svoju hranu baziraju na namirnicama biljnoj podrijetla, to bi možda mogla biti verzija batata u maslinovom ulju. Nebitno. Ili kad navalite na kakav chees-cake opravdavajući sebi da su “keksi integralni, a da je sir zapravo protein”. Njama. Finooooo! Za popizdit. No iskreno, za vas bi bilo puno bolje da ste pojeli punu zdjelu salate s nekim proteinom (ribom, mesom, kvinojom, grahom,…). Fino nasadite u zdjelu zelene salate, paradajza, paprike, krastavaca, brokule, mrkve,… apsolutno nebitno i to fino pomiješate s orašastim plodovima, mesom ili nećim što vam treba popraviti “proteinsku sliku”. Ali nema ništa slađe od hrskave, slane korice prasenceta,… “da, naravno”. To ako ste “gurman”. Stavljam navodnike jer iskreno mislim da je pravih vrlo malo. Svi ostali se furaju. Ja kad doma složim hranu, ona ili dobro izgleda ili je dobrog okusa. Rijetko oboje. No to je dobr meni! I mojima doma (ponekad). Jer smo zahvalna publika za moje kuhanje. Ali iskreno, da mi Gordon Ramsey dođe i proba hranu, vjerojatno bi me ispičkarao te mi svašta imao za reći gdje si mogu zagurati taj obrok. No meni to ionako ništa ne znači jer skoro da samo vidim brojke u svojoj hrani. Koliko ima proteina, koliko masti, koliko ugljikohidrata, jesam li uzeo dovoljno vitamina i minerala, je li energetski zadovoljava moje dnevne potrebe, treninge i pripreme za koju bitniju predstojeću aktivnost. I ne, ne važem i ne zbrajam čitajući s etiketa. Pokušao sam to prije nekoliko godina preko MyFitnessPal aplikacije i skužio da ono što planiram jesti je unutar nekih vrijednosti za koje vjerujem da bi trebale biti dovoljne.
Ali kako ti to može biti fino? Pa bljutavo sigurno nije. Nije ni odvratno. U većini slučajeva je ukusno, no činjenica da jedem koliko toliko zdravo, energetski i nutritivno dobro, stvara onaj osjećaj ugode koji mi više odgovara. Spirulina je jedan fantastičan primjer toga, ako ste ju probali ikad. Ja ju stavljam u svježe ocijeđeni sok od limuna ujutro, zajedno s kurkumom, maca prahom i đumbirom. Dakle, spirulina je fantastična namirnica koja ima okus zemlje. Nimalo ukusno. No s vremenom se naviknete na to i jednostavno popijete gledajući benefite određene namirnice u odnosu na nešto ne baš toliko bitno poput “okusa”. Ok, neki se nikad ne naviknu, ali na taj način si možda uskraćuju pomaknuti se s mjesta i biti otvoreni za neke nove stvari.
Dakle, hrana nam je potrebna kako bismo funkcionirali. To je ideja hrane. Ne zato da bismo osjećali blaženstvo prilikom konzumacije. Pretjerivanje. Požderem sladoleda 2 kile bez problema. Ali problemi bi mogli nastati kad bih to činio svakodnevno jer budimo iskreni, nutritivna svojstva su za k…c, za razliku od energetskih koja su trough the roof. Slušam podcast u kojem je sudjelovao moj long lost – now found frend Seb Orlić, koji je među mnogim dobrim stvarima koje je rekao (poput kalorijskog deficita i pojašnjenja kako lako postajemo žrtve marketinških eksperata), spomenuo i jednu jako bitnu stvar vezano za prehranu, a to je ravnoteža te zašto restriktivni načini prehrane nisu uvijek najbolja opcija. Naravno da ne bismo trebali unositi više nego što ćemo potrošiti, no jedite ono što je dobro za vas. Sebastijan se dotaknuo nekih načina prehrane (koje sam i osobno probao), pogotovo keto dijete te bih se složio s tim nekim stavovima kako je normalno aktivnom čovjeku koji svaki dan ubaci neku tjelesnu aktivnost za koju smo zamišljeni, potrebno da mu je prehrana cjelovita. Da konzumira sve nutritivno bitne namirnice i da se ne opterećuje hoće li intermittent fasting trajati točno 16-8 ili bi neki dan (ili više) mogli malo skratiti vrijeme gladovanja. Stres je nužan, ali ne treba pretjerivati s tim. Ništa se neće dogoditi ako pojedete jabuku sat vremena ranije nego ste mislili. Ako pogledate kroz prozor, vidjet ćete da život ide dalje, a pogledom u špigl jasno će vam biti kako ste i dalje živi i ništa se bitno nije dogodilo. Sve ostalo je pretjerivanje koje ako nije dio neke posebne torture koju prolazite zbog nekih vama bitnih sportskih rezultata (poput body building natjecanja). Ja od sebe očekujem funkcionalnost. I to je sve što tražim od hrane. Kad na nedjeljnom ručku kod familije napadnem štrudl od jabuka kao nespašen, jasno je da će moja funkcionalnost prilično doći u pitanje, do te mjere da će zahtjevati poprilične napore da ne zaspem za volanom na povratku kući. O alkoholu uopće ne bih, bar ne ovom prilikom, ali ukratko, jedno do dva pića je ok, ostalo vam ne čini dobro što god vi sebi govorili.
“Ali vid’ mi babe! Puši od djetinjstva. Svaki dan 2 rakije, jednu izjutra, drugu za lijek za spavanje! Ima 100 kila na metar čevap u skleku, a tek joj 97 godina!” – rekao bi netko. I to je ok. To je ok za nju. Pitanje je samo ima li u vama dovoljno nje. I tko zna što je na nju utjecalo, što se za vas ne bi moglo reći. Možda je moderni način života nju potpuno zaobišao pa se, da ga jebeš, spasila od svih stresora koje nas gradske hommosapiense muči. Nema garancija. Nikakvih. Na meni je da pokušam umanjiti što je više rizičnih faktora, a da me to istovremen ne stresira što bi pak mogao biti okidač neke opakije bolesti. Dakle, hrana je energija koja ovisno o vašim afinitetima, talentima i vremenu može biti ukusn(ij)a, ali ne mora biti kako bismo dobro funkcionirali, a svaka naša dramica o ukusnosti možda je samo naš hoštapleraj i prekenjavanje. A možda sam ja samo prestrog i pojednostavljujem stvari. Pusa!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
Thomas' Life Without Pause 
Jedan komentar Dodaj vlastite