Danas je srijeda. Prva srijeda u mjesecu. To znači da je dan za Jutarnju gelender ligu. U posljednje vrijeme imam potrebu spavati što je više moguće. 7-8 sati bar. Pokušavam se oporaviti. Tijelo mi je u banani. Idem fizioterapeutima već osmi tjedan za redom. Svašta me boli, ali neću sad tu kukati. Jutros u 4 šaljem Robiju poruku da ga pitam idemo li na JGL ili ne? 4 ujutro. To je 4AM, 04:00 ili 0400 hrs. Kako kome odgovara. Maja mi se čudi jer izlazim iz kreveta pa se vraćam pa opet izlazim pa se vraćam i na kraju veli: Ipak idete, jel? Odgovaram da. Robi mi je rastegnut roditeljstvom pa je red da se i ja prilagodim kad mogu da možemo odraditi trk po brdu kad se pruži prilika. Meni se samo spava i to je to, ali zapravo sam budan i dramim. Kao što to često radimo. Veli Robi: Ali to je ta jedina prilika… u mjesecu kad je prva srijeda. Gledam i ne vjerujem, ali tehnički je u pravu. JGL ne prolazi naravno bez dama iz Sljemena koje su redovitije od mene. Ja onako sporadično uletim kad se pruži prilika. A prilika se čini ne propušta. I zapizdili smo se preko Gipsa gore i onda Leustekom dolje. Ljepše je trčati Leustekom jer je trčljiv, a meni je samo na pameti bila ideja da ne smijem pasti jer već smo pomaknuli snimanje podcasta nakon mog rovanja face u kupaonici. Sutra snimamo i moram paziti. Ali jebiga, Robi veli da idemo…

No ne bih ništa rekao da nisam noćas oko 20:30 došao doma sa Sljemena nakon šetnje i ganjanja zalaska sunca s Majom. Opako joj se nije dalo, ako ni meni jutros s Robijem, ali smo ipak otišli i brdo nije razočaralo. O ne. Uživali smo na buljenju u sunce na livadi pred Frenkijevom kućimo kod Crvenog spusta. Ligeštuli i neke beštije od buba što su nam žderale kožu svako toliko. Ali lijepo je. Prošetali smo se po vrhu preko gornjeg dijela Leusteka, uz Staru Lugarnicu preko Činovničke do sedežnice i onda se spustili uz Groficu do Runolista i po šumskoj cesti do auta. Pred Runolistom smo nabasali i na jednu prekrasnu srnu. Lijepo nam se ukazala. Osim nje, samo su se ptice čule. Mir nestvaran. Morali smo još mrvu zastati uz Grafičar u želji da vidimo zalazak, ali preveć drveća, no boje su bile divne kroz krošnje. Mir. Veli Maja da nije ljuta kaj sam ju nateral na šetnju nakon posla.

Ali zašto bi bila ljuta (ne, nije stvavrno ljuta samo joj se nije dalo)? Zato što smo i subotu i nedjelju proveli na brdu. Pa dobro koliko to meni brda treba? Koliko je Sljemena dovoljno u tjednu? U subotu smo se samo dovezli autom na ručak s Matejom i njenim roditeljima. Stara Lugarnica, uživanje u hrani i onda lagana šetnja do Crkve Majke Božje Sljemenske. Malo je treća generacija pobrbljala s tetom Ljerkom, fino smo papali i ipak bili na zraku iako nije bilo pretoplo. Osim mom sinku koji se ne da u duge rukave.

Skoro da bih rekao da se to ne računa (o da, računa se) pa smo u nedjelju išli s Matejom i Reneom Leustekom do Stare Lugarnice i nazad. Taman da dečki maznu štrudle, a nas dvoje limunadu i Velebitsku Medicu s Elvisom, Alminom i Martinom. Sunčano i toplo. Prekrasno. Vijedjeli smo i jednu prekrasnu sovu. Lijepo nam se pokazala. Ja trebam tog prekrasnog brdskog, šumskog zraka. Ne bježim ni od čega već idem u prirodu. Volim to zelenilo. Tu mirnoću. Pa čak i galamu u Lugarnici jer eto, nitko od nas nije miran, tih i povučen.

I zapravo ne trebam i ne želim biti. Nikad nisam bio, a poslovni me svijet stavlja u tu ulogu koja mi nije nimalo prirodna. Ja sam glasan, najglasniji. Liga Hrvastka trči ima jednog od četiti lika – Šumski urlikavac! Čini se da je to prilično dobar opis mene. No u prirodi sam u stanju biti potpuno tiho. Slušati prirodu. I ako me pitate koliko mi je Sljemena dovoljno… ne znam točan odgovor, ali u posljednjih pet dana bio sam četiri puta. I rekao bih da sam ok. Do vikenda vjerojatno. Robi me zove sutra ujutro da idemo ponovno, ali velim da ću sutra vjerojatnije u Maksimir nešto lakše. Ali sam sretan što imam Sljeme. I ljude s kojima ga mogu podijeliti bez obzira na tempo i način kretanja. Samo biti gore mi je nešto posebno.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!