Moj prvi članak koji sam objavio na ovom blogu bio je o ženama. Ovo nije feministički članak, ali neke stvari mi nikad neće biti jasne. Zapravo mi već danima zvoni u glavi ime Allyson Felix, američke trkačice, peterostruke olimpijke, koja se na Olimpijskim igrama u Tokiju “nakitila” s još kojom medaljom i tako postala najtrofejnija olimpijska trkačica u američkoj povijesti. Odlazi u mirovinu sa 11 medalja. Ovo sam naravno morao sve skupa provjeriti i stavio linkove kako bih naveo svoje izvore, jer ja baš ne pratim sport. Ono što mi je zapravo zapelo za uho je priča kako ju je Nike pokušao zajebati i skresati joj plaću za 70% (WTF!!!) tijekom njenog “roditeljskog odsustva”. Da sad ne ulazimo u detalje kako je to sve skupa završilo, bavim se samo tom “fenomenalnom idejom”. Naravno, ironičan sam. Dugo sam imao taj dragi osjećaj za Nike i svu opremu njihovog brenda. Njihove reklame uvijek su odisale jednim posebnim porivom da se odeš baviti sportom. Čak i dalje mislim da su njihove reklame za opremu i trkače koje sponzoriraju možda najbolje napravljene. No možda priča sa Allyson Felix i ne bi bila toliko upečatljiva da istovremeno nisam poslušao podcast Richa Rolla sa Mary Cain, hiper-perspektivnom američkom trkačicom koja je bila žrtva svog trenera Alberta Salazara koji je vodio Nike Oregon projekt. Mary Cain u jednom svojem intervju kaže da je bila jedna od najbržih i najperspektivnijih trkačica dok se nije pridružila tvrtki Nike. Ponovno Nike. I ne, nije ovo neka pobuna protiv Nike-ja iako bi to netko mogao tako protumačiti. I dalje mislim da su Nike Metcon najbolje tenisice za funkcionalni trening (i za hodanje), ali iskreno, zbog onog što sam imao pročitati, uopće nemam potrebu kupiti nešto njihovo jer se čini da ne podržavaju ravnopravnost. I danas, kada je to bitno više nego ikad, kada su informacije dostupne više nego ikad, imamo situaciju da se jedan sportski div poput tvrtke Nike ponaša toliko nonšalantno i bezobrazno. Odličan mi je i odgovor Allyson Felix koja je u konačnici i pokrenula svoju marku tenisica Saysh. You go girl!

Prije otprilike dva mjeseca, moja draga prijateljica i naša najbrža Ironlady, Željka Šaban Miličić je na svojem facebook profilu stavila status o tome kako će po prvi puta na olimpijskim igrama našu zastavu nositi sportašica i sportaš zajedno (Sandra Perković s Josipom Glasnovićem). Nosila je žena hrvatsku zastavu i prije, Janica Kostelić, no nastavak Željkinog posta je zaista nešto što me ražalosti: na Prvenstvu Hrvatske u sprint triatlonu pravo nastupa ima 30 žena naspram 50 muškaraca. Pa zaista se, poput Željke, i s potpunim pravom treba zapitati gdje je tu ravnopravnost.

Ja nisam sportski kroničar i to prepuštam nekim drugim ljudima koji imaju afiniteta za to (i vremena). Meni se s godinama čini prilično monotono pratiti uživo sportske događaje, no s iskrenim respektom gledam na rezuletate, poput onog koji je neki dan postavio Andrej Vištica prije koji dan. 38 sekundi nije nešto što bi većini ljudi nešto značilo, no u sportskom smislu to je novi rekord. Kapa dolje!

Kada bi se mene pitalo, prvi korak prema ravnopravnosti bio bi ukidanje muških i ženskih WC-a. Iako bi to vjerojatno značilo duže muško čekanje za pišanje na autocesti i žešću patnju onima s problemima prostate, vjerujem kako bi to bio odličan korak naprijed. Uostalom, ako ste gledali film Hidden Figures, shvatili biste možda koliko je apsurdno imati WC “za neke druge”. Stvarno zagovaram ravnopravnost. Do te mjere da mi uopće pojam feminizma nije jasan. Odgojila me samohrana majka jer je otac donio neke vrlo loše odluke i umro sa nepunih 36 godina. Moj svijet ne poznaje “žensko” i “muško” u smislu tko ima više prava… u bilo čemu. Tko bi trebao imati veću plaću, više privilegija ili bilo što slično. To ne znači da treba ubiti kavalira u muškarcu, ali se i to javlja kao nusprodukt pretjeranog naglašavanja da “žena može sama”. Nedvojbeno je da žena može, ali vrata ću ipak rado otvoriti ženi i tretirati ju kao gospodin.

Prije koji dan smo posvjedočili fantastičnoj pobjedi Adrijane Šimić, na Lapovac Backyard Ultri. Tu nema muško-žensko, staro-mlado. Ima samo jedan pobjednik, odnosno pobjednica. Adri, svaka čast. Uostalom, kad je riječ o ultraškom trčanju, apsolutno nije novost da su žene jednostavno stvorene za dužine. Courtney Dauwalter je apsolutno najbolja na svijetu kada je riječ o “preko 200 milja”. To je preko 320 kilometara!!! S mojim maksimumom od 50 km ovo se čini kao put na mjesec. No njoj je to život. Ja trčim za gušt i teško se prisilim na bilo što što traje preko 3 sata. No ja nisam mjerilo ničega. Ona jest. Kao i Adrijana. Kao i Veronika, Maja, Paula, Petra, Lana, Danijela i mnoge druge dame koje nas uveseljavaju svojim sportskim uspjesima. Iskreno, imamo i Dinu Levačić koja razvaljuje dužine u vodi. Kada bi me netko tražio da nabrojim 10 ljudi s kojima bih želio razgovarati sad odmah, teško da bi se jedan do dva muškarca ugurala u tu grupu iako ima fantastičnih momaka.

Iskreni sam pobornik i zagovaratelj ravnopravnosti. Ne samo u sportu već i u životu. Posebno u roditeljstvu. Kad postaneš roditelj, bez obzira kako se stvari razvijale između dvoje ljudi koji postanu roditelji, jedno je sigurno: oboje su roditelji jednako. Ne možeš biti roditelj 70:30 ili 81:19%. To ne postoji. Ja sam roditelj 100% bez obzira što mi netko rekao da bih trebao biti. To je jednostavno činjenica. I ne volim kad muškarci kažu da “pomognu ženi kod kuće”. Ne znam što ženi treba pomoći u zajedničkom kućanstvu? I koji su to “muški”, a koji “ženski” poslovi? Meni i bratu je mama vrlo jasno i dovoljno rano dala do znanja kako se upravlja kućanskim uređajima što je uključivalo i štednjak i perilicu i peglu.

Crossfit me samo podsjetio koliko žena može biti snažna i koliko joj nikakva muška pomoć ne treba. Bar ne za to što muškarac iz pećine misli. Penjanje na stijenu je samo potvrdilo da moji mišići ništa ne znače u usporedbi s tehnikom i fokusiranošću moje Maje koja nakon što nije penjala godinama, dođe i završi smjer koji se ja ne usudim, a ona ne može ni dohvatiti određeni grif jer je niska. No ipak ispenje do kraja. Podržavajmo jedni druge, bez obzira na našu raznolikost. Raznolikost je odlična, lijepa i potrebna. Žene i muškarci su ravnopravni. Crni, bijeli, žuti, smeđi,… niski, visoki, oni s dvije lijeve ili možda bez koje noge. Mi smo ljudi. Ponašajmo se ljudski.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!