#254: Biti Tom Cruise

U čudu sam ostao s komentarima na Toma Cruisa i njegove bicepse. Navodno je čovjek na nekom crvenom tepihu, prezentaciji svojeg filma ili već nešto što on radi kao dio PRa, imao majicu kratkih rukava i pokazivao mišićeor something. I tako ja sad u čudu ne znam što bih uopće odgovorio jer je radijska voditeljica koja je to iznosila bila prilično iziritirana činjenicom da on u šeszdesetoj godini života drži do svog zdravlja. Da, koristim namjerno izraz “zdravlje”, a ne “izgled” jer izgled je samo produkt brige o zdravlju ili bar jedan od produkata. I onda naš junak filmova o pilotima, špijunima i drugima u kojima već desetljećima uživamo, bude predmet sprdnje zbog pokazivanja mišića, što je u najmanju ruku za svaku pohvalu da netko sa šest banki i dalje dobro izgleda.

I ti Thomas pišeš blog o tome? Da, ali ne zbog Toma Cruisea, kojem definitivno nisam advokat, već se pitam do kad ćemo se čuditi da ljudi s 60 godina i stariji mogu dobro izgledati, a ne samo biti mudri. Kad ćemo okrenuti taj novi list u kojem će oni koji ne brinu za svoje zdravlje i pretili su biti na “listi za čuđenje”? Ja zapravo to ne želim, jer ne želim ni od koga raditi predmet sprdnje. Ništa nije crno-bijelo i kad zagrebete ispod površine, možda biste mogli shvatiti da postoje dublji, smisleniji i objektivniji razlozi zašto netko ima problema s kilama. No nikako ne želim da mene netko “gleda preko nišana” zato što pazim na svoj izgled, kao dio brige o zdravlju. Moj tjelesni izgled je samo djelomični odraz onoga što činim za svoje zdravlje, a ne jedini fokus. Površnom promatraču bi se to činilo drugačije, no gdje bih ja došao kad bih svakog pokušao razuvjeriti u njegove zablude, neiformiranosti i/ili uvjerenja. Odnosno moje mispercepcije nečijeg gledanja na svijet.

Teško da će od mene ikad biti šampiona, no meni to nije ni potrebno.

Uglavnom, isti taj Tomica Kruzić ima silni poriv naučiti priličan broj vještina i usvojiti znanja koja su potrebna za pojedinu ulogu. Kao što mi, “obični smrtnici” imam različite uloge. One profesionalne, neke vrlo osobne, roditeljske, prijateljske, obiteljske, kolektivne,… On, Tomek iz priče, dakle konstantno uči, čak i u 60-oj godini pa možda ne bi bilo loše učiti iz tog njegovog primjera. Naravno, nekom vrlo detaljnom bi bilo lako reći kako je čovjek pun mana i da ga je scientologija stavila u kontekst lošeg roditelja i/ili člana fanatične skupine, no nisu li nam kao klincima govorili da učimo na tuđim greškama, što ne znači da ne možemo naučiti nešto korisno iz primjera ljudi koji rade i greške. Nitko nije savršen niti postoji apsolutno zao čovjek. Istovremeno naše “osnovne postavke” su drugačije. Nisu univerzalne već su individualizirane. Kao što imamo svaki svoj otisak prsta tako se i razlikujemo po bakterijama u crijevima pa je sasvim logično da “između” tog perifernog i unutarnjeg dijela ima cijeli niz stvari po kojima se razlikujemo no postoje sličnosti i ako ne pokušamo probati nešto što kod drugog “radi”, nećemo znati radi li kod nas. Naravno, treba imati na umu da je postepenost prilično ključan faktor u svemu tome pa kad vidite svojeg trkačkog idola da bosonog istrči maraton, a vi ste do tada maksimalno istrčali half u supermekanim tenisicama, prilično je izvjesno da bi pokušaj imitiranja, kopiranja takve rutine moglo biti pogubno za vas, no u konačnici ne i neizvedivo. Samo je pitanje jeste li spremni uložiti vrijeme, volju, znanje i vještinu u to. Nije dovoljno vrijeme i volja. Treba vam puno znanja za to. Znanja o svojoj fizionomiji i načinu na koji vaše tijelo funkcionira. Stoga, nije loše bar za trenutak biti malo nalik Tomu Cruiseu pa uložiti vrijeme i volju za naučiti nešto novo i poboljšati svoje vještine te na taj način i svoje šanse za uspjehom. Koliko god vas ideja da učite na primjeru Toma Cruisea nervira, uzmite u obzir da je on jedan od najboljih u poslu kojim se bavi. To nije došlo samo od sebe ili pukom srećom. Sreća nam da priliku, a na nama je da radimo naporno kako bismo došli do uspjeha. Ne samo u trčanju. U svemu.

Kao roditelj znam da mi neće biti dovoljno biti otac jer to je funkcija. Biti tata je nešto sasvim drugo. To bi pak značilo da želim znati zašto i kako funkcionira moje dijete i što mu se mota po glavi. Za to moram moći stvoriti odnos, a to se neće dogoditi tako što ću nametati svoje stavove… ok, možda i hoće ako je vaše dijete sklono izraziti se po pitanju onog što mu ne odgovara. To znači da ću možda morati naučiti igrati neku igricu na kakvoj igračoj konzoli, pravila aktivnosti kojim se bavi ili poslušati opis knjige koju čita jer i taj odnos zahtjeva balans u kojem i mi roditelji učimo od klinaca, a ne samo obratno. Iskreno, to nas čini kompletnijima, zar ne? To je znanje. Nitko vam to ne može oteti.

Stoga, Tomicu Kruzića i sve njemu slične primjere treba gledati kao čovjeka koji dokazuje da je znanje i ulaganje u sebe izuzetno korisno. Istovremeno govori i da je dugovječnost izvediva. Tom je samo primjer svih nas koji se trudimo zdravije živjeti. Naravno da bi mu se moglo prigovoriti sto drugih stvari, samo zato što ne razumijemo zašto ih radi, ali iskreno, ako njega nije briga, nekako se nameće da ni mi ne bismo trebali imati mišljenje baš o svemu. Ipak, nije na odmet uzeti ono dobro iz cijele te priče, a svojim “boljim” uvjerenjima samo popraviti sliku o nama samima. Nisu svi loši ili dobri. Svi smo sazdani od nijansi, a u tim nijansama leži onaj dio koji iz kojeg svatko od nas može učiti i učiniti iskorak za sebe. Lako prepoznajemo dobro od lošeg kad stoje jedno pored drugog, ali sve ono između čini nas ljudima. Moja kapa dolje za Toma, jer radi ono što voli, odličan je u tome i drži do sebe. I tu ću stati i naučiti nešto pozitivno iz toga. Sve ono što mi se o njemu ne sviđa ne moram primijeniti u svom životu. Učit ću na njegovim greškama, ali zašto ne bismo učili i na pozitivnim stvarima, jer iskustva su sva dobra. Nema lošeg iskustva. Ima samo iskustvo uz koje smo vezali neku tužnu ili veselu emociju, ali iskustva su uvijek dobra jer nas uče nečemu. Ili bi bar trebala. Neka je Tom s dobrim rukama u šezdesetima. Nije ih dobio! Zaslužio ih je. Vježbanjem i posvećenosti. Ništa nalik laprdanju onih koji nemaju snage volje i energije za pokazati da on nije jedinstven u tome već da nam je svima to omogućeno. Samo trebamo odlučiti da nam je takvo što također bitno. Imam frendicu koja me svako toliko podsjeća kako ovo moje kukanje da se bližim 50-ima je samo moje cviljenje, jer u meni ima daleko više od kukanja da me godine sustižu. Naravno da me sustižu i oporavak ne traje isto, kao ni napredak, no to ne znači da nije moguć. To samo znači da trebam uložiti više napora za održavanje i više vremena u oporavak i prehranu. Dakle, moguće je. Samo treba prestati kukati, realno sagledati stvari i posvetiti se napretku. Samo to… 😀

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: