Iako se nekom možda učinio onaj prošli članak (a nije) kao pozdrav od Dane, ovaj zapravo jest. I zaslužila ga je. I ne, neće biti patetičan. Obećajem. Možda malo tužan, ali prilika je takva.

Nakon što smo usred rastave i ludovanja po bolnici sa sinom kojem nisu mogli dokučiti pravu dijagnozu, zatekli s dijagnozom da naša rotvajlerica Luna ima dva tumora veličine 6 i 9 cm (na srcu i jetri) i danima ne jede kako treba, moja bivša žena i ja smo se našli u situaciji u kojoj postoji samo jedna racionalna odluka, a to je da moramo uspavati psa koji je s nama bio 11 godina. Razmišljaš o Božjoj kazni (iako ne vjerujem da Bog kažnjava, jer Bog je ljubav), o nepravdi, o svemu i konačno o tome da jedan prekrasan pas, koji ni svoju hranu nije čuvala i bila čisto čudo od pseće divote odjednom mora otići. No meni to nije bio prvi pas za kojeg sam morao donijeti takvu odluku. I rotić Dax prije nje doživio je sličnu sudbinu nakon recidiva fibrosarkoma na zglobu čeljusti, koji se vratio šest mjeseci nakon operacije na kojoj ga je veterinar vraćao u život umjetnim disanjem. Tada sam naučio kako se i to radi. Hvala Rene Mirčetić. Dakle, daleko sam od “prvašića” u tom psećem svijetu, a da ne kažem da sam za vrijeme studiranja, svoj đeparac zarađivao tako što sam trenirao tuđe pse i pokušavao od vlasnika napraviti gazde. Ja ponešto znam o psima. Nisam znao odmah, ali Luna je bila treći rotić s kojim sam odrastao (prvi je bio susjedov Astor s kojim sam provodio više vremena nego s frendovima koji put).

Kako god bilo, iskustva mi ne manjka. Moji su psi uvijek išli gdje god sam ja išao. Bili su u skijaškoj gondoli, na Moreški na Korčuli, po brdima, u moru, na čamcima, brodovima, autima, uz bicikl… Rotići nisu neki trkači pa bih znao započeti trčati s Lunom i onda ju ostaviti doma kad je njoj postalo teško, a ja bih nastavio sam dalje. Kao klinac sam maštao da ću imati doma cijeli čopor rotića. Uglavnom, nakon što je Luna otišla, vjerojatno u Raj jer svi psi ga zaslužuju, rekao sam sam sebi da sam sa psima gotov za neko duže vrijeme jer kad odu ostaje praznina i bol. Naravno, ostaje i sjećanje i veseli mentalni zapisi od kojih su vjerojatno oni najgori i najiritantniji vrlo vjerojatno i najvrijedniji za ispričati.

I onda iznebuha, Matej (sin) i Ana-Marija (bivša žena), skuju pakt u kojem u priču ulazi – Dana! Isuse mileni! Pa jeste li vi normalni? Tko će se brinuti za psa? Matej? Ma hoće frišku figu! Kamo ide dijete, tamo ide pas. To znači da će skoro svaki drugi dan taj pas biti kod Maje i mene. Ali ja neću psa. Uostalom imamo i mačka Kafku koji je ionako asocijalan. I tako ja laprdao u vjetar, a Dana je došla. Nivo slatkoće tog smiješnog crnog smotuljka dlake bio je “trough the roof”. Matej lud za njom. Maja ju obožava i ne može ju se nagledati, namaziti, na…. na-sve. No koliko god je taj pas bio nepodnošljivo sladak, toliko je srala i pišala po stanu i to po nemogućim mjestima od kojih je vjerojatno najimpresivnije treća kakica iza Matejevog kreveta uz zid, nakon što je dve bombe ostavila pod njegovim radnim stolom…. i još negdje. Mene i smrad probudi i apsolutno je ludilo koje mi je stvoreno dok sam pokušavao dokučiti od kud dolazi taj smrad! I kako je uopće moguće da se tamo posrala i gdje je našla svu tu municiju, unatoč svim mojim najboljim naporima da ju vodim van svaki čas. I tako mjesecima. Prethodni psi su to naučili u roku dva dana. I nisu nikad kenjali na beton. Uvijek na travu. Ovo malo brkato čudo nije imalo tih problema. Sve je poligon za kenjanje. No i to je prošlo, a pokazalo se u prvim mjesecima kako ova bedastoća hoće trčati. Ali ne kao ostali psi. Ne, ona želi trčati oko pasa koji trče, preskačući ih pa smo s njenih tek 5-6 mjeseci zabilježili njeno prvo sudjelovanje u utrci, Bjelovar Fun Run. Pola utrke je ona vukla nesnosno, a ja ju kontrolirao, a pola je trčala uz mene pa sam usporio koliko je njoj bilo ok. Ne bih pobijedio ni u kojoj verziji, ali gušt je bio imati ovakvog trkačkog partnera. U ciljnoj ravnini kao da ju je munja opalila i ispalila se čim bi čula ljude. Kao da joj paše pozornost. Ovaj pas nije normalan.

No to je svima bilo prilično jasno od prvog trenutka, ali posebno je postalo jasno kad smo shvatili da obožava žderati maramice, a što su govnjavije (uglavnom ljudski drek) tim su ukusnije. Ne moram vam objašnjavati razinu uzrujanosti takvim prizorom, jer morate imati na umu da gubičari, šnauceri, schnauzeri imaju bradu i brkove. Dakle što god je ušlo u usto, ostajalo bi na tim brkovima i bradi. Usta bi se možda iščistila, no na dlakama bi ostajala sva sila sranja koje bi ona požderala. I pravo je čudo da se tom psu ništa nije dogodilo unatoč tome što bi pojela ono najgore što bi našla na podu.

Jednom prilikom tijekom naše jutarnje trkačke seanse u Maksimiru, sam ju krenuo loviti da ju zadavim koliko me iznervirala s govnjavom 40cm dugačkom maramicom koju je natenane proždirala sa sigurne distance. Kad sam shvatio da moram na posao, zapovjerio sam joj da stane i stala je. Tu više kažnjavanja nema. Poslušala je. Ne mogu vam objasniti koliko je ovaj pas trenirao moje živce takvim i sličnim epizodama kada bi protrčale srne na Sljemenu ili kada bi pojurila u nepoznato, a iz daljine bi se čule divlje svinje! Što ću reći sinu ako ju rasparaju?! Ptice? Nestvarno koliko su je izluđivale. Vjerojatno više nego ona mene. Skakala bi na zadnje dvije noge pokušavajući ih dohvatiti dok u brišućem letu jure šumom.

Brkata baba… nije bila moja, jer je bila naša. No na jedan potpuno nestvaran način ja sam postao njen. Ona je postala moj trkački partner, kad sam odem na brdo u maglu i kišu, a ja sam postao onaj uz čiji bi krevet legla i kome bi se plela između nogu u kuhinji dok kuham, ispred trosjeda ispod mojih nogu ili ispod stolca dok sam tipkao na kompu u blagovaonici kao i sada. Bila je sastavni dio i podcasta kao i planinarenja, ljetovanja ili svih drugih aktivnosti. Ma naravno da to nije samo meni radila. I druge je “dosađivala”. I jedino bi se digla, ako bih otišao recimo na wc pa bi stajala ispred vrata i čekala da završim. Ili ako bi netko došao u goste, jer obožavala je goste. Ja nisam bio jedini, jer je usvojena u ovu modernu obitelj u kojoj su svi njeni pa su svi bili jednako njeni – Matej, Ana-Marija i Vlatko, Maja i ja. Ma puno je ona ljudi osvojila svojim ludim, veselim i apsolutno benignim duhom i bila je dio hrvatske trkačke zajednice zahvaljujući društvenim mrežama. Čak je moj prijatelj Andrej iz Slovenije zapamtio da se zove Dana, iako mene nije vidio 19 godina, a nju nikad.

I sve nas je jednako izluđivala svojim nestašlucima poput skakanja u zaleđeno maksimirsku jezero (iako ne zna plivati) i trčanjem po šumi u nepoznato (jednom se već izgubila pa su nam je vratili preko čipa). Posebnu energiju moraš naći nakon gerenalke stana, a nađeš kako je roomba raskeljila njen drek po cijelom stanu, uključujući i tepih. Išla je prva i na svaki naš metar, ona bi napravila bar 3. Lajala bi oko Freuda dok smo Robi i ja trčali brdom i ne bi stala od vrha pa do dolje. Uopće ne znam kako to netko izdrži. I s vremenom sam prestao razmišljati je li to u redu. U redu je. Nek laje. Pas je. Ne mogu joj sve zabraniti. Ok, pokušali smo glasovnim uređajem s vibracijom (ima šoker ali ga nismo koristili), ali i to nije uvijek funkcioniralo. Ona je bila svojeglavi pas koji bi se uvijek vratio gazdi. Nije bila agresivna nikad i nimalo. Obožavala je gnjaviti Kafku i taj odnos Garfield – Odie se nije promijenio gotovo do kraja. Nevjerojatno, ali unatoč svim pokušajima da ignorira Danu, Kafka je posljednje Danine dane proveo spavajući nasuprot nje na tepihu. Svako veče bi se njih dvoje legli svaki na svoj tepih i tako spavali na prolazu. Nemoguća kombinacija hiperaktivke i totalnog flegmatika koji samo želi jesti i spavati. I tako su ostali do zadnjeg njenog trenutka kad je zaspala i nije se probudila. Unatoč cijeloj gunguli i pokušaja reanimiranja pred sinom kojem baš ništa nije jasno jer smo do prije koji sat razgovarali kako još ne znamo što je Dani i da je zapravo “čudno usporena”. Nisam ga muljao jer nitko nije imao bolji odgovor unatoč svim naporima veterinara na Veterinarskom fakultetu.

I tako, ovo je moj bajbaj najbedastijem stvoru koji je trčao uz mene i živio i pod mojim krovom. Imao sam sreću što je taj pas brinuo za moje zdravlje tako što bi me istjerala van trčati. Tako što bih sve svoj frustracije izbacio iz sebe i opet morao utjecati na sebe i svoju srdžbu. Da, koji put bi me čulo cijelo Sljeme ili Maksimir kako se derem “Dana, kozooooo, vrati seeeeee!” dok ona trči za nekim imaginarnim stvorom, no nevjerojatno je s kolikom lakoćom i smirenošću o tome sad pišem. Je li bila moj izbor? Apsolutno ne. Ta dlaka je užas. Ako nije trimana, svi čički, svo blato, sav snijeg i led se nađu u tome. I lišće. I one klasi trave od kojih pas umre kad ode od šape do srca (svi “znaju” bar jedan takav slučaj). Užas. I zašto moram prati psa nakon svake šetnje? Kako je moguće da se to ne može iščetkati? … A da ga jebeš, ne znam što bih dao da ju mogu sad blatnjavu i načičkanu otuširati u kadi, nakon što je pojela sva maksimirska govna i pobjegla u šumu za veprom. Teško da postoji gori scenarij. Ali ne mogu, no znam da sam bio uz nju do zadnjeg trenutka i time sam zapravo privilegiran. Hvala ti Dana na svakoj trkačkoj sekundi, na svakoj bedastoj faci i penjanju na moju glavu. Uživaj u vječnim trkalištima, a s nama ostaješ u srcima.

NADOPUNA: Dana je prema nalazu obdukcije preminula najvjerojatnije kao posljedica meningitisa virusne etiologije.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!