#255: Oda kukanju

Mislite da je lako biti hiperaktivan? Ono nešto kao rodiš se s tim pa ti je to ok? Za početak ćemo zanemariti činjenicu da si dosadan svima s tim svojim crvima u guzici u rano jutro i vrlo malo ljudi zapravo razumije taj način funkcioniranja. Ne, ja nemam dijagnozu i ne treba mi da bih shvatio kako biti na jednom mjestu nije za mene. Šutjeti, ništa ne raditi, stajati, sjediti ili ležati,… ako to radim ili spavam ili sam umro vjerojatno. OK, možda čitam knjigu.

Uglavnom, osim što imam dnevni posao (ne, ja nisam blogger po zanimanju), što sam roditelj i partner pa vjerojatno i prijatelj (nećemo mi suditi sad), pišem blog i vodim podcast, ali svaki dan jednako kao i za sve ove stvari prije pokušavam na dnevnoj bazi odvojiti vrijeme za neku sportsku aktivnost. Našem tijelu treba svakodnevna tjelesna aktivnost. Makar hodanje. Tko to ne razumije ili neka ozbiljnije promisli o svojim životnim navikama ili neka jednostavno prestane čitati ovaj članak jer će se samo uzrujati. Ipak, ja imam problem s tim tjelesnim aktivnostima i koji put me izluđuje činjenica da se unatoč svojoj hiperaktivnosti ne mogu posvetiti nekim od svojih sportskih projekata onako kako bi trebalo.

Neki sam dan otišao trčati oko otoka Vira u pratnji jednog fenomenalnog čovjeka kojeg FB poznaje po njegovom profilu Rudhy Rudhy, a trkačka i biciklistička populacija društvenih mreža zna ga i po njegovim fotografijama (RD photography). Ja sam naravno otišao trčati nekih 30+ kilometara kao dio priprema za Ljubljanski maraton. Iza sebe ja imam te dužine, no daleko od neke ozbiljne forme koja bi to smisleno popratila. Otišao sam s vodom (greška, treba izotonik) u sportskom pojasu, dvije žlice kikiriki maslaca i jednom žlicom nutelle prije trčanja, a po putu sam pojeo nekoliko smokvi koje sam našao uz cestu. Nisam bio gladan. Moje tijelo mora moći izdržati takav napor. Ne u sportskom smislu već u smislu da kao čovjek moram moći trčati desetke kilometara, jednako kao što moram moći skuhati ručak sebi i svojima. To je moj stavi i nema dvojbi da moje tijelo to može, no zapravo su Sebastijan Orlić i Petra Kulić Domitrović u svojim argumentiranim i dobronamjernim komentarima (konstruktivnim kritikama) uputili da nije pitanje mogu li ja to, već mogu li ja to bolje, kvalitetnije i pametnije. Da moje tijelo bude bolje opskrbljeno. Naravno da su u pravu i tu je krenulo zapravo mozganje o tome što bih mogao, trebao bolje (puno toga) i što sam možda učinio dobro. Čitajući njihove iskrene komentare s preporukama znao sam da su u pravu, no danas imamo tolika količinu informacija i moguće je da su svi u pravu pa sam se osjećao kao klinac koji je učio za sve predmete osim jednog iz kojeg je dobio kulju, dok ostale predmete ga nitko ništa nije pitao. Kao da s 10 prstiju pokrivam 18 rupa u brodu. Iskreno sam unatoč solidnom vremenu za istrčanih 32+ km bio dosta nadrkan jer griješim, znam da griješim, a opet ne mogu sve posložiti u pet minuta. Jer je to kaskadni sustav u kojem svaki segment utječe na slijedeći. Doći ću do pretreniranosti zbog podtreniranosti. Kretenski zvuči. Oksimoron.

Moje postavke su trenutno takve da imam restriktivno hranjenje u danu te hranu uzimam u vremenu od 1200-2000 sati. Tako mi odgovara ponajviše jer imam minimalno želje za nepotrebnim žderanjem kojekakvih pizdarija nakon što krene padati mrak. A tada mi najmanje treba hrana. I to načelno funkcionira kad nemaš maraton u planu. Kad sve svoje aktivnosti svrstavaš u onu “dnevnu fizičku aktivnost” za koju je stvarno potrebno upravo onoliko koliko uneseš dnevno nutrijenata i koja aktivnost ne zahtjeva poseban režim jer je lišena posebnog cilja. Aktivnost ima za funkciju samo održavanje zdravlja. No jasno je kako nakon jutarnjeg trošenja na trčanju (recimo) moram nadomjestiti energiju, odnosno “pokrpati” mišiće. Ovisno o dužini koju trčim, promisliti jesam li “napunjen” još od posljednjeg obroka ili trebam još. Ako krenem jesti ujutro u 0800-0900 onda moram pomaknuti taj cijeli ciklus TRE-a (time restricted eating) “ulijevo” i završiti negdje oko 1700 sati s jedenjem što mi zapravo ne odgovara skroz s obzirom da tada završavam s poslom i krećem biciklom kući pa na trening penjanja. Naravno da se može, ali meni ne odgovara najbolje. Ne mogu jesti ujutro i sve aktivnosti na prazan želudac mi odgovaraju daleko bolje nego kada bih jeo. Naravno, sve do polumaratona. Nakon toga trebam pametniju opskrbu. Ali nije drama samo u hranjenju, kako vremenskom tako kvalitativnom smislu.

Moje tijelo je sjebano. Cijela desna strana od zdjelice prema dolje je u disbalansu. Bio sam na RTG, MR, UZV, kod ortopeda, fizijatrice, nekoliko fizioterapeuta i masera. Imam dijagnosticirane degenerativne promjene kralježnice i tu čak i moja najveća “kritičarka” da godine nisu samo broj ( 😀 zna ona koja je) jednostavno ne može ništa reći. Moje tijelo je djelomično, i to u prilično bitnom dijelu, starije nego bi trebalo biti i to dosta starije. Bol u koljenu je ponekad prilično intenzivna, pogotovo na nizbrdicama po kojima obožavam trčati. Vrlo vjerojatno zbog disbalansa kojem nitko ne može stati na kraj već duže vrijeme, a ja više nisam spreman plaćati fizioterapeute koji misle da ja imam štampariju novca. Kužim ja sve da su oni u pravu i da je riječ o mojem tijelu i mojem zdravlju, no financijski resursi u takvi kakvi jesu i da me okreneš naopačke, nemam se čega više odreći da bih podmirio sve troškove fizio manipulacija (tijelom). Ne očekujem popuste ili slično, ali trebam konkretnija rješenja, više garancije i neko očekivano vrijeme u kojem se promjena mora dogoditi jer ako se ne dogodi, što onda? Hoću li imati pravo na povrat novca?

Obiteljski izlet ili odlazak na fartleke ili dužinu? Prilično jasan odabir u mojem slučaju koji nosi neke određene konsekvence.

Većina pretraga koje sam napravio upućivala su prema prilično pojednostavljenim interpretacijama nalaza na dijagnozu stariš. Ali što mi je točno? Zašto mi i što preskače na lumbalnom dijelu kralježnice? Koja je moja dijagnoza? Kažu mi odi na MR za koljeno kao da je to otići u dućan. Vrlo rado, no za MR se čeka mjesecima. Pa odi privatno. Pa čemu ja onda plaćam svoje zdravstveno? No to je druga tema jer plaćam i dopunsko i dodatno. Uglavnom, ja se i dalje unatoč tim bolovima svakodnevno bavim sportom i nisam ni po čemu poseban u tom kontekstu. Mnogi moji prijatelji čine isto. I nije baš da nisam voljan pokušati nešto što još nisam, no rezervnih dijelova nema, a ako i ima, nema za mene. Bar ne u mom cjenovnom razredu. Uglavnom savjeta u stilu pregledaj se sam dobio preko nekoliko i uglavnom na sve preglede otišao, a trenutno ne idem na pregled koljena i skočnog zgloba jer ako mi i kažu da nešto moram operirati, otpada mi bar 3-4 utrke do studenog na koje želim ići. A jebiga, onda dolazi skijanje! Ahahahahaha… i tako dalje i tako dalje. Nervira me to moje stanje, ali medicina je prespora za moje zahtjeve. Ili novčanik. Posljednja u nizu pretraga je EKG… 45 sekundi praćenja otkucaja srca kako bi se otkrilo imam li aritmije ili ne te da mi kažu da je sve ok ako su otkucaji u mirovanju između 60-100. Ha? Kaj? Moj je puls u mirovanju 44. Ne razumijem. O čemu mi točno govorimo? OK, jasno mi je. Trebam holter. I opet moram pohoditi traženje uputnice, odlazak u Srčanu,… svašta. Ali to valjda ide tako. Možda je vrijeme da nazovem Croatia Osiguranje kojem plaćam novce da mi organiziraju potrebne pretrage.

No vratimo se malo prehrani. Čitajući knjigu “How not to die”, dr. Michaela Gregera, koju bi mnogi mogli kritizirati zbog njegovog odnosa prema namirnicama životinjskog podrijetla, došao sam do liste namirnica koje autor navodi kako bi se svakodnevno trebala naći na meniju i podijeljene su u grupe. Uglavnom, čak i ja koji jedem plant based ne mogu sve to ugurati u dnevnu rutinu s tim da povremeno jedem jaja, sireve i ribu, a svakih 10 dana pojedem i meso. Istovremeno mi je jasno kako zbog pojačanog napora uslijed povremenih dužih treninga za maraton i trail utrke koje mi još predstoje trebam pažljivije promišljati o dodatnom unosu hrane. I pravovremenom! Čak sam u prehranu vratio proteinske praške kojih sam se odrekao jer smatram da je bolje jesti pravu hranu nego nadomještavati ju procesiranim verzijama ili totalno industrijskim verzijama iste (poput gelova recimo). Kako god, ponekad mi se čini da bismo se cijeli Bogom dani dan trebali baviti prehranom, što mi se uz sve moje obveze čini poput nečeg neizvedivog ili bar prepunog rupa koje pokušavamo pokrpati raznim nutritivnim intervencijama. Pa to je teško izvedivo i profesionalnom sportašu, a kamoli nekome tko ima posao ili, “ne daj Bože”, i djecu. Ja stvarno ne mogu biti rob prehrane, no istovremeno imam porive i želje za nekim stvarima za koje mi je ista ta prehrana nužna! I sad me fakat malo ždere kako to sve skupa izvesti. Mene ne definira jedan sport, već nekoliko njih. Mene ne definira samo roditeljstvo ili posao ili moji odnosi s drugim ljudima ili moje aktivnosti, već sve to skupa. To je u svojevrsnom bitter-sweet odnosu jer me istovremeno bolje priprema za život i ono što on stvalja pred nas, ali moje povremene izlete u specijalističke vode stavlja u zonu izazova iz kojeg jedino imam želju izići neozlijeđen. To je jedina “pobjeda” kojoj se veselim.

Kako to sve skupa pomiriti i podmiriti? Ja iskreno ne znam, ali sam siguran da moram ažurirati postavke. I da, kukam. Neka i ja kukam jer iskreno nije uvijek samo ružičasto i prekrasno. Život nije savršena fotka na Instagramu. Za sve one koji žele nešto više od svakodnevne aktivnosti pa makar i povremeno poput mene koji se eto ubacio u projekt maraton (inače tu sam dužinu već istrčao, ne jednom), to zahtjeva dodatne napore u pripremama, učenju što je dobro za vaše tijelo, a što ne. Kad dolazi do točke pucanja i kako prebroditi to sve skupa. Meni uvijek nedostaje vremena, jer nema tog maratona koji će me spriječiti da umjesto treninga snage ili dužine odem na penjanje sa sinom. Jednostavno prioriteti su jasni. “Ali tako nećeš dobiti ono što trebaš da bi bio spreman za…. “. So fuckin’ be it! Biti će onako kako jedino može biti uz ono koliko imam za pripreme. Ne možemo otkloniti negativne efekte života! To je nemoguće. Nećemo to spriječiti iako možemo pokušati. To je najbolje što možemo na način da smanjimo vjerojatnosti pravilnom ishranom, sveobuhvatnijim treniranjem i boljim korištenjem vremena. Sranje će se dogoditi kad tad i na to moramo računati. Ne napeto iščekivati sranje, već živjeti maksimalno moguće shvaćajući da se sranja događaju. I da se događaju DNF utrke. I da kolabiramo. I da nas sračka uhvati na pola trkačkog treninga. I da dođe do loma i da moraš na operaciju iako si planirao utrku.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: