#256: Nogomet je najnebitnija stvar na svijetu

Kao klinac koji je odrastao na zagrebačkoj Šalati, bio sam izložen stvarno širokom spektru sportova, no nogomet je bio ogroman dio socijalizacije. Apsolutno je bilo nebitno koliko si dobar u nogometu. Bilo je bitno zadovoljiti formu tako da bi bilo dovoljno igrača u svakoj momčadi, bez obzira gdje se igralo i koliko je igrača igralo. Igrali smo između garaža u Voćarskom naselju izluđujući vlasnike istih na kojima bi ostajale fleke “bubamara”, a golovi su bili uglavnom odjevni predmeti ili eventualno pokoja cigla ili kamen. Igrali smo kod mene u dvorištu gdje bi susjedne kapije bili golovi, uz naglasak kako je usred “terena” bio kolni ulaz na kosini pa je štopanje lopte bilo obavezno znanje jer bi sila gravitacije učinila svoje. Igrali smo na dvorištu ispred škole postavljajući teške kožne torbe u kojima smo teglili knjige. Igrali smo i na popovskom, odnosno dva zemljana terena današnjeg Sjemeništa na Voćarskoj, koji je svojevremeno bila vojna bolnica, od kojih je ovaj gornji teren bio prilično zajeban jer je dijelom bio pun šodera. Igrali smo i na Šalati na finim terenima, ali kasnije, nakon Univerzijade 1987. Sve u svemu, nogomet, hoćeš nećeš, bio je dio odrastanja i bez obzira jeste li navijali za neki klub ili ne, igrali ste ga jer ste željeli biti dio društva. Ja sam volio nogomet. Volio sam izaći od doma i družiti se s ekipom. To se zapravo nije promijenilo. Ali ne igram nogomet više. Zašto? Zato što se taj isti nogomet kako smo postajali stariji pretvarao u pičkaranje i jebanje majke jer netko nešto nije uspio napraviti ili je nešto propustio napraviti. Kao da je to jako bitno. Pa što će se dogoditi ako izgubimo? Ili dobimo utakmicu? Netko mora izgubiti jer neriješeno nije bila opcija. Makar na penale. Ali ljudi su se valjda počeli uspoređivati s nogometnim natjecanjima, odnosno utakmicama čije je praćenje postalo sastavni dio kulture i duboko je urezano u globalnu svijest. Ne mogu to shvatiti iako sam bio dio navijačkog ludila kada je riječ o reprezentaciji. Ali ponajviše kako bih se družio s ljudima. No činjenica ostaje kako mi taj svijet nikad nije bio jasan, a ponajmanje u onom fanatičnom dijelu u kojem nešto potpuno nebitno poput nogometnog kluba postaje – svetinja.

Razumijem kad ljudi za svoju obitelj kažu da im predstavlja svetinju, no nikako to ne mogu povezati s nećim toliko trivijalnim i meni nepripadajućim poput privatnog kluba koji se bogati na konto ljudi koji su po meni u ozbiljnoj zabludi. I zašto to tako kažem, svjestan kako će biti komentara? Zato što apsolutna zabluda misliti da pripadate nečem takvom. To je jednako bedasto kao da ja fanatično vjerujem i nosim majicu neke tvrtke poput Konzuma recimo (nisam njihov niti ih reklamiram, ali da bude jasnije) i osnujem klub ljubitelja Konzuma. Apsolutno bedasto, zar ne? Hodam ulicom, razbijam, pijem i mrzim… recimo Spar! OK, to je ekstremno, ali ono što je bitno u tome svemu da stvara podijele koje su pogubne za ljudsko društvo.

No ono što je zapravo najbedastije u svemu tome je činjenica da se na terenu u istom trenutku nalazi 22 osobe koje se bave sportom plus zamjene i tri suca. Svi ostali su promatrači. I svi su u sportu!! E pa nisu. Svi ostali nemaju veze sa sportom. Samo onaj koji se bavi sportom kao tjelesnom aktivnošću ima veze sa sportom. Čak ni trener koji se zapustio nema veze sa sportom. Oni nisu sportaši jer sport, odnosno ona komponenta tjelesne aktivnosti nije ukomponirana, nije utkana u njihov život. I tu nema spavanja na lovorikama iz prošlosti. Naši poznati nogometaši danas izgledaju kao bebe sumo borci. Bavljenje sportom ne bi smjelo prestati ni nakon profesionalne karijere. I zato sam veliki pobornik trčanja, plivanja, bicikliranja, teretane, planinarenja, joge,… jer stvara veliki broj aktivnih sudionika, a vrlo mali broj promatrača. Za ljudsku vrstu i njeno kvalitetno funkcioniranje nije bitno koliko ima promatrača, već koliko ima sudionika, isto kao što organizmu treba nutritivna vrijednost, a ne naš subjektivni osjećaj finoće neke hrane. Istovremeno, velika je vjerojatnost da su isti ti promatrači zapravo vrlo aktivni ljudi.

Fotografija je vlasništvo ultramaraton.hr – naše ultraške reprezentacije i preuzeta je s njihove facebook stranice te ne polažem nikakva autorska prava na nju (službeni forograf Dinko Bažulić).

Ovaj je članak trebao biti o usporedbi nogometa i triatlona, a stoji već neko vrijeme u draftovima no nedavno Svjetsko prvenstvo u trčanju na 100km u Berlinu i stvarno slaba popračenost u hrvatskim medijima (samo je jedan portal to objavio) nekako je aktualiziralo tu temu. Meni bar. Istovremeno, radi se o timu pravih sportskih entuzijasta od kojih vjerojatno nitko nije profesionalni trkač, a i svi suporteri su aktivni sportaši (već sam objašnjavao ranije kako je sportaš onaj koji živi sport, a ne hrani ga sport nužno). Triatlon, kojeg sam imao priliku oprobati je jedan od najbrže rastućih sportova na svijetu. I nije svima pristupačan, tu dvojbi nema, posebno kad je riječ o kvalitetnijem treniranju jer zahtjeva odlaske na bazen i bicikl koji si mnogo ljudi ne mogu priuštiti. Ili zbog činjenice da nemaju bazen u blizini ili zbog činjenice da im financijska situacija to ne dozvoljava, no svakako da nije nemoguće. Mnogi klubovi pomažu onima koji tek kreću da im se maksimalno izađe u susret s opremom i treningom. Ono što ja primjećujem kod triatlona je da se ljudi njime bave u poznim godinama i u svojim 80-im završavaju Ironman distance. U motoričkom smislu sva tri sporta koja sudjeluju u triatlonu: plivanje, bicikliranje i trčanje, omogućavaju dugovječno bavljenje tim sportom jer za sobom povlače vrlo malo ozljeda (više cikličkog pokreta, manje lateralnih kretnji,…). Da, naravno da postoji vjerojatno pada s bicikla ili istezanje kakve tetive kod trčanja ili plivanja, no u rekreativnom smislu bi biste svakodnevno mogli odraditi jednu od discipline i zadovoljiti svoje dnevne potrebe za tjelesnom aktivnošću. I još k tome svaki dan nešto drugo. Nije li to divno? I ne ovisite ni o kakvom lošem raspoloženju nekog drugog tko nije zadovoljan vašim performansom. Triatlon je toliko bolji od nogometa. To je sve što mi pada na pamet kad je riječ o nogometu.

Nogomet nije demon našeg društva niti to želim napraviti od jednog vrlo interesantnog sporta… dok ga igraš. Kad ga gledam, jedino što želim je zaspati jer to je bolje uloženo vrijeme. I često se to upravo dogodi. Načelno uživo ne pratim niti jedan sport jer mi je logičnije baviti se sportom nego gledati kako to drugi rade. Popratim neke rezultate jer mi je interesantno, no ne želim živjeti tuđi život, već uživati u svojem. Za mene nitko ne navija fanatično dok se bavim svojim poslom pa mi je malo bedasto fanatično navijati za nekog kome je nogomet (košarka, rukomet, vaterpolo, oranje, branje jabuka,…) njegov posao. Profesionalni sport je apsolutno nebitan u usporedbi s rekreativnim. Nitko me u to ne može uvjeriti. Onog trenutka kad maknete pratitelje, gledatelje i fanatične navijače, profesionalni sport gubi financijski smisao i vraća se u domenu probijanja osobnim (i/ili timskih) granica po čemu je zapravo blizak onom rekreativnom. Jesam li navijao za hrvatsku repku u trčanju na 100km? Jesam. U sebi i možda na društvenim mrežama poželio uspjeh onim sudionicima koje osobno poznajem. Zašto? Zato što im želim najbolje u njihovim nastojanjima no tu je priči kraj. Ja sam nastavio u svojem tempu, a oni u svojem. Oni nisu razmišljali o meni i sasvim je ok da ja ne razmišljam o njima. Iako jesam, kao što sam pratio i prijatelje koji su trčali UTMB ili ŽUT. Jer mi je drago što se bave tjelesnom aktivnošću, otkrivaju nešto novo o prirodi koja ih okružuje, o svojim ograničenjima i snazi koju posjeduju, o novim iskustvima. Ali oni su bili aktivni sudionici. Moje promatranje njihovog uspjeha nikako ne utječe na njihovu prezentaciju vještine, snage, izdržljivosti i stanja uma. Baš nikako. Potpuno su neovisni o tome jesu li u gostima ili doma jer njihov dom je svaka podloga na koju mogu stati tenisicom. Lijepo je navijati i biti podrška. Ali u konačnici nitko ne trči umjesto njih i niti itko trči umjesto mene. Stoga, bolje igrajte nogomet nego da ga gledate… ako već morate nogomet. 😀

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: