Gledam fotke mnogih frendova s društvenih mreža kako gaze prekrasnim krajolicima Alpa, Dolomita po susjedstvu i mrvicu sam zavidan. No nedavno mi je netko rekao kako će planine biti na tom mjestu i sutra pa ne bi trebala biti drama.
I nije da ja sad nigdje “siroti” ne idem. Idem. Naravno, no ako mi je za birati između ljetovanja sa sinom, s obitelji, i landranja po brdima, biram ovo prvo. Sin mi je na prvom mjestu. Još uvijek želi provesti vrijeme s ocem i tako će biti. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne osuđujem one koji svaki vikend zapale negdje na utrku ili koji god preferirani oblik zabave nađu, pronalazeći razne baka-deda servise ili svoju djecu ostavljaju doma same, jer su svi prijatelji prezauzeti da bi im preuzeli dijete/djecu na brigu. To je stvar svakog roditelja ponaosob. Mi biramo kakvi ćemo roditelji biti i kako će nas naša djeca suditi. Ne postoji savršen roditelj, ali bih volio da me pamti kao onog koji ga je volio i koji je bio prisutan. Ništa nalik mojem ocu.
“Ali ja nemam baka servis kao ti!”… pa iskreno, tough luck buddy! To je roditeljstvo! Nitko vas u to nije tjerao. Roditeljstvo je nuspojava seksa pa je: jebi se, sasvim ok reći. Dakle, to je ona poruka koju si morate poslati kad pomislite biti sebični i pobjeći od doma, ostavljajući svoje dijete doma bez nadzora. Također, prema Obiteljskom zakonu, članak 93. st. 4, roditelji ne smiju dijete predškolske dobi ostaviti bez nadzora osobe starije od šesnaest godina. Ja nisam pisao taj zakon. Naravno da se ne slažem s tim jer puno ovisi o tome kako ste odgajali dijete i koliko je ono samostalno, a također ne znam kako bismo prošetali psa onda? Ipak, prošetati psa 45 minuta i otići na vikend bez djeteta su dvije različite stvari. Uglavnom, iako djeca nisu baš tako nesposobna (ja sam s dvanaest godina bio prilično funkcionalan za “samoodrživ” život), ili ih vodite sa sobom ili ostajete s njima, a “Dolomiti” će doći s vremenom.
Stoga moj odabir nije prebaciti brigu na nekog drugog. Bar ne prečesto. To ne činim ni sa psom, a kamoli djetetom. Moja bivša supruga Ana-Marija i ja se dogovaramo oko mnogo stvari jer roditeljstvo shvaćamo vrlo ozbiljno. Željeli smo to dijete, koje sada postaje čovjekom i jasno nam je da se zapravo moramo suzdržavati od helikopterskog roditeljstva u kojem konstantno nadliječemo nad našim mladuncem koji treba razviti svoja krila… mislim da taj dio meni ide malo bolje nego njoj, ali jedna je mama, zar ne? Stavljamo jedno drugom obavijesti u kalendar kad koji putuje ili ima neki bitan događaj kako bi što manje moguće teret brige o djetetu stavljali na teret dida i baka. Ne kažem da se ne dogodi da ostane koji vikend s didom i bakom, no planine neće pobjeći, a utrke su sve samo ne bitne u usporedbi s vremenom koje bih mogao provesti sa svojim sinom. Volim utrke iako su mi sve manje i manje privlačne pa tako pomno biram na koje ću otići. Još prije koju godinu, kad sam daleko više želio biti dio tog natjecateljskog dijela sporta, sam dao sam sebi ultimatum da utrka ili sličnih događaja ne može biti više od jednom mjesečno jer osim što sam otac, roditelj, sam i partner i prijatelj, sin pa čak i brat. Balans je nužan. Uvijek to naglašavam i pokušavam dati do znanja da su ljudi koji me okružuju bitni. Meni su bitniji od događaja, što ne znači da sam prestao voljeti sebe i činiti stvari koje ja želim za sebe. Samo sam pokušao sve skupa pomiriti malo bolje. Kako to vama ide?
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
