Ne stižem na ručak! Toliko posla da ne stižem ni pišat!
Neću reći tko mi je to rekao, ali ta osoba to zna. Ljudi moji, to je bull shit! Svi stižu oko tebe, ali ti ne stižeš? Godišnji su? Pa da, svi radimo za druge, ako što su drugi radili za mene dok me nije bilo. To je sastavni dio svake firme. Malo je vjerojatno da imate šefa, rukovodioca, managera, vlasnika firme,… koji će se pobrinuti da vi stignete jesti, piti ili ići na wc. To je vaša briga. Nema nikakve koristi od vas, ako odete na bolovanje uslijed nebrige za sebe. Jedan dan naravno nije problem niti bi trebao biti išta drugo doli iznimka! Pa taman da postite taj dan. Ništa značajno se neće dogoditi. No dan za danom stavljati sve ispred svojeg zdravlja je sve samo ne pametno.
Ovaj tekst je zapravo predimenzioniran u konkretnom slučaju osobe koja me potakla na temu, no toliki ljudi preskoče svoje pauze na koje imaju pravo jer ne stižu napraviti posao. E sad. Ja tvrdim da je uvijek teret greške na šefu. Zašto na šefu? Zato što činjenica da morate raditi kao rob govori da s organizacijom nešto ne funkcionira. Dva su scenarija: 1. vi niste dobri u svom poslu pa se šef nije pobrinuo da vas nauči ili da vas se riješi na veselje ostatka koletkiva 2. vi ste odlični u svom poslu, no posla ima previše i nije ga moguće odraditi u redovnom radnom vremenu.
Dakle, vi niste nikako krivi što vam se dozvoljava da zabušavate ili što je previše posla pa je sasvim logično da ostvarite svoje pravo na pauzu. Neću se baviti onima koji zlorabe svoje radno vrijeme za pizdarije, već ću samo reći da imate pravo na svoju pauzu i pobrinite se za sebe, a ako posla ima previše, radije ostanite raditi prekovremeno što je potrebno dodatno platiti, a poslodavcu će uputiti jasnu poruku da nešto nije u balansu (naravno, uzmite u obzir da ste možda vi zabušant pa će vas skužiti). Vaše vrijeme je vaše i imate ga pravo koristiti kako želite. Moj je savjet da ne preskačete obroke zbog posla. Treba vam predah, reset, napuniti baterije i nastaviti dalje kvalitetno.
Isto se odnosi i na vrijeme nakon posla. Mnogi ljudi nose posao kući i to smatram strašnim. Doma niti ste u potpuno poslovnom modu (osim ako je kuća prazna), a niste ni fokusirani na obiteljske poslove. Istovremeno nije moguće valorizirati posao od kuće kao prekovremeni, osim ako to ne možete mjeriti loginom na službeni kompjuter ili neki software. Ne kažem da nije moguće, jer telework, home office ili rad od kuće, kako god to zvali, danas je naravno sastavni dio naših rutina ili smo to bar okusili na trenutak pa je sve moguće. Ipak, ukoliko doma imate članove obitelji koji na vas računaju ili kućnog ljubimca koji traži vaše vrijeme, stavite to u fokus je posao neće pobjeći, a vaši poslodavci moraju dokučiti jeste li zabušant ili ste odličan radnik koji previše radi. I da, za sve one koji misle da su deadline-i nešto zbog čega će svijet stati, ako niste policija, vatrogasci, medicinari ili HGSS (odnosno srodni poslovi koji zahtjevaju vašu hitnu intervenciju) sve ostalo može komotno na čekanje. Niste tako bitni. Nije uvijek sve crno-bijelo, to mi je jasno, no svi mi imamo pravo nakon radnog dana biti neometani jer to je ipak naše privatno vrijeme. To je naše! Jer kad odem nakon posla na stijenu penjat, trčat s psom ili planinariti s obitelji,… (nastavite niz kako vam odgovara) teško da ću se javiti na email ili biti u mogućnosti urgirati telefonom iz područja bez signala, ako i budem imao telefon sa sobom. To je moje vrijeme na koje imam pravo. Postoje iznimne situacije i to se događa, ali to je samo iznimno. Cijenite svoje vrijeme pa je izvjesnije da će i vaši rukovoditelji početi isto.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
Thomas' Life Without Pause 