Razmišljam si o nekim situacijama životnim kad propuštamo upotrijebiti vještine iz jednog dijela našeg života u drugom, jer navodno to nije kompatibilno. Sjećamo li se kako smo se posvjedočili, bilo kao roditelji, iz osobnog iskustva ili makar kroz nečiju priču, kako je preduvijet mladog sportaša da u školi sve štima? Kolike smo filmove pogledali, pogotovo o kakvom sveučilišnom sportašu kojem su preduvijeti bili ocjene na studiju o kojem mu je ovisila i stipendija, unatoč činjenici da se radilo o izuzetno talentiranom košarkašu (recimo) odličnih tjelesnih predispozicija i, kada je riječ o pojedinom sportu, izuzetnim radnim navikama. No paralelno tome, tražili su se određeni rezultati i u edukativnom polju. Mi nismo jednoznačni. Ništa što radimo u životu nije obilježeno samo jednom našom osobnošću, talentom ili nužnošću. Isprepliću se naše potrebe, napori, ideje, želje, ciljevi, obaveze, prava,… jednostavno previše je faktora jednog života da bismo rekli da je potrebno davati se samo na jednom polju.
Osobnog sam stava da moje dijete može u životu ostvariti izuzetne rezultate čimo god se bavio, ako je to nešto što ga privlači. No i dalje postoje neki roditeljski prioriteti koje smo dužni postavljati, a i naše je pravo pa tako edukacija ostaje visoko na toj ljestvici prioriteta. Naša je uloga da vodimo i budemo primjer. To se ne razlikuje ni kad smo odrasli. Koristit ću sebe kao primjer kako ne bi ispalo da uperim prstom u nekog drugog. Ja jako volim ovaj dio oko bloga i podcasta jer na to nekako gledam kao svoj osobni dnevnik, kao priliku da kroz introspektivu ili razgovor s drugim izuzetnim ljudima evoluiram i postanem bolja verzija sebe, čime pak utjećem na društvo oko sebe, a svojem dijetetu postajem svijetli primjer. Tako bar želim vjerovati. No sve to skupa ne bi bilo moguće kada bih zanemarivao poslovne obveze. Moj “dnevni” posao zahtjeva od mene visoki nivo profesionalnosti i držanje zadanih rokova te poštivanje “pravila igre”, a pravila su prilično jednostavna: mora postojati red i posao mora biti napravljen kvalitetno i pravovremeno. Kojeg god sam šefa ili šeficu imao, dok god sam zadovoljavao navedene kriterije, nije bilo nikakvih prepreka da se bavim čime želim u slobodno vrijeme, čak sam imao prilično podršku. No ono što sam naučio s vremenom je da sve ono čega se držim na poslu, a mogli bismo to svesti pod zajednički nazivnik disciplina, je apsolutno primjenjivo i u osobnom, privatnom životu. U međuljudskim odnosima s prijateljima i partnericom, ali i u roditeljstvu. Kad imate neku određenu strukturu, vjerojatnije je da biste mogli očekivati neke rezultate. Naravno, fleksibilnost je izuzetno bitna. Ono što sam s vremenom shvatio, jest da empatija kojom se navodimo u privatnom životu, a posebno kad je riječ o roditeljstvu, je apsolutno dobrodošla u poslovnom okruženju. To je supermoć koja nam u određenim trenucima omogućava razumijevanje kolegica i kolega na poslu te shvaćanja šire slike problema s kojima se susreću, a koji mogu imati utjecaja na poslovne procese. Ja sam odrastao u “man up” sustavu koji bi se oslanjao na potrebu da jednostavno progutamo govno, prestanemo kukati i ufatimo se posla. Koji put vjerojatno treba i to jer svi znamo biti plačipičkasti, a okolnosti su sve samo ne dramatične. Dešava se. No razumijevanje koje pokazujemo, a ne bude zlorabljeno, vrlo izvjesno će za svoj rezultat imati daleko veću posvećenost i požrtvovnost od strane naših kolega kad u nekom slijedećem koraku bude potrebno ići korak dalje i dati ono najbolje od sebe, upravo zbog osjećaja međusobnog poštovanja.
Interesantno je kako i pas traži svoje. Neki je dan Vita ponovno grizla stepenice od dosade. Belgijski ovčari traže mentalne podražaje, a ne samo istrčavanje. Ako ga istrčite, to nije dovoljno jer je u glavi i dalje kuršlus. Napravio sam loš posao, ako sam ju samo istrčao, jer tu nema naše komunikacije. Naravno da ne mogu uvijek sve i da će biti propusta, no ignoriranje, pospremanje pod tepih i stav “ma neće valjda” za sobom ostavljaju jako puno prostora da stvari odu u krivom smjeru. Ionako nije moguće spriječiti da stvari odu krivim smjerom, no možemo poduzeti puno toga da se smanje te mogućnosti. Ako smo skuhali djeci hranu, a nismo s njima razgovarali, nismo puno napravili. To može svatko. Ako smo partneru iznijeli plan dana, a u isti nismo stavili i vrijeme za partnera, teško da bismo to zvali ljubavnim odnosom.
Mi smo prestali komunicirati, a trebali bismo, više nego ikada, u ovom otuđenom svijetu prepunom sadržaja s društvenih mreža, izmijenjivati stvarne i bitne informacije jedni o drugima, umjesto da klikamo lajkove na objavama, misleći kako svi oko nas žive u savršenim svijetovima. Ne možemo biti dobri sportaši, ako je preduvijet biti i dobar đak ili student. Ne možemo biti dobar partner u vezi, ako nismo posložili obiteljske obaveze jer stalno ćemo nešto stavljati pod tepih u nadi da će problem nestati. Ne možemo biti fokusirani na slobodno vrijeme, ako znamo da smo loše odradili posao. To sve utjeće na nas, a naša posvećenost trenutku ovisi o onom što je prethodilo i kvaliteti te posvećenosti.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
