Ipak, čini se je postojala potreba da ova tema bude trilogija i da ima svoj finalni dio. Bol je nedvojbeno učiteljica, a učenje nije uvijek zabavno. Bol je zajebana i prizemljujuća, pogotovo zajebana kad prizemljuje hiperaktivca koji ima problem s tim da ne radi ono što ga je volja, na ono što je navikao. Moja me ruka podsjeća na onaj batrljak T-rexa kada je riječ o reaktivnosti i mobilnosti. Imam ja puni ROM (op.a. Range of Motion) no uz bol zbog mnogostrukih ruptura tetive supraspinatusa lijevog ramena trebam puno koncentracije i vremena da bih učinio neke stvari koje desnom rukom činim bez ikakvog problema. Dakle, T-Rex mode on. Proći će. Bar djelomično. Nekad. Ili će biti operacija. Nekad. U međuvremenu moram pronaći modus da osim šetnje psa i vrlo umjerenog trčanja (jer ne bi vjerovali ruke su bitne za trčanje) u teretani sam prilično limitiran. I tko je kriv? Naravno, ja i samo ja. Je li zdravstveni sustav kriv. Pomalo. Kako? Tako što onemogućava da kod inicijalne boli ne možeš otići na pretragu koja bi utvrdila ozljedu uz sve raspoložive dijagnostičke metode. Jednostavno to ne može biti pravovremeno, bar ne uz HZZO, a vjerujte mi imam i dodatno osiguranje (koje neću obnoviti nema šanse) koje je vrlo limitirano i ne pokriva ozbiljnije dijagnostičke metode.

I tako ja svaki dan učim da je fakat super kad te ništa ne boli, a čini se da me u posljednje 2-3 godine sve više i sve češće nešto boli. I da, godine jebeno nisu samo broj. Starenje je proces koji može biti usporen raznim faktorima, no neminovno je da utjeće na oporavak i rast mišića zbog čitavog niza faktora, ponajviše kemijskih i hormonalnih. I sad, mogao bih ja u tom svom “jadu” napraviti nešto čemu mnogi posežu, a to je konzumacija analgetika no ono što bi se dogodilo je da bih zamaskirao simptome i smanjio bol. Bol je upozornje da nešto ne činimo dobro i tijelo nam odašilje tu informaciju kroz nedvojbeni signal crvenog svijetla. Poput Gandalfova upozorenja Balrogu. A mi smo prečesto blesavi, arogantni i preegocentrični poput Balroga da bismo prihvatili nedvojbeno upozorenje “malog Gandalfa”. Jedna jako zanimljiva činjenica je korištenje analgetika odnosno njihova zabrana korištenja koja se sve češće i češće pojavljuje, a veliki odjek je bio s UTMB-om. Pa kako ćemo sad bez Ibuprofena? Čekaj, čekaj,… hoćeš reći da nemaš dovoljno znanja, iskustva, fizičke spreme za trčati 100 milja? Ne? Aha, ok, ali onda si sigurno oboružan izuzetnom mentalnom snagom koja prkosi svim bolima ovog svijeta, samo kako bi sebi dokazali da ste sposobni uz slomljene udove doći do kraja…. Ne? Ni to? Pa kakvi ste vi to sportaši i ljudi? Mora da ste polovični i nedostatni.

Naravno, ovo gore je provokacija i uopće ne mislim tako. Ja sam prebacivao na kraće staze neke utrke, prilagođavao tempo, a pokušao sam i s onom teorijom “klin se klinom izbija” koja je, sasvim nevjerojatno često uspjevala, ali ne svaki put. Istrčao bih neki bolji tempo na trailu i bol u koljenu bi prošla. Vratio bih se zanemarenim treninzima u teretani i bol u stražnjoj loži bi posustajala. Ali ne bi bol posustajala nego bi se snaga i mobilnost vraćale mojim nogama pa je bol izostajala zbog pametnijeg pristupa, a ne “izbijanja klinova”. Znam da sam penjao u Hive-u i s ozlijedama, ali bih se maksimalno trudio da to činim izuzetno kontrolirano, bez dinamičkih pokreta (oni koji traže skokove recimo), maksimalno se fokusirajući na rješavanje penjačkog problema kroz pravilno pozicioniranje te korištenje snage i vještine. To bi me tražili i na fizikalnoj terapiji da radim. To je naravno neka moja logika, koje može biti kriva, ali bol i ozljedu često razlikuju nijanse koje je teško uočiti dok već ne bude prekasno, što samo nekolicina ima mogućnost uz pravovremenu i adekvatnu profesionalnu podršku fizijatara, fizioterapeuta, masera i drugih stručnjaka. Prosječno aktivnom čovjeku to jednostavno nije dostupno financijski. Budimo realni. Tako daaaaa… ako vas boli, svemir ili bar vaše tijelo, vam šalje jasnu poruku da morate stati s tim što radite, osim ako vam život o tome ne ovisi. Jer down the road, moglo bi se dogoditi da bi vam život zbog te odluke i mogao o tome ovisiti.

Jedan od najglupljih primjera ponosa na svoje ozljede su žuljevi na dlanovima kojih sam se nagledao tijekom bavljenja crossfitom. Taj nivo gluposti je prilično prizeman i tek je vrh sante leda gluposti koje ljudi rade u tom sportu. Biti ponosan na sebe da si ozlijedio svoje tijelo jer si nastavio trenirati “i kad boli” te na taj način onemogućio treniranje sutradan je apsolutna idiotarija. Kad imaš ozlijeđene dlanove, ne možeš ništa primiti kako treba i na taj način narušavaš balans tijela pri treniranju (u slučaju kad ti ruke trebaju za to: biciklizam, teretana, veslanje, sportovi s reketima i/ili loptom,…). Potpuna mi je idiotarija hvaliti se time na društvenim mrežama i činiti od sebe svojevrsnog heroja ili heroinu, a često bi treneri uzvisivali tu osobu kao primjer drugima, jer eto “može čuda unatoč boli”. To jedino “ima smisla” kad se time baviš profesionalno i na natjecanju gineš za pobjedu jer ti to osigurava “hranu na stolu”. Sve ostalo je potpuni promašaj. Ove godine bilo je ozljeda više nego ikad, a izmoreno tijelo uslijed tolikih godina svakodnevnog žrvnja rezultiralo je i padom imuniteta uslijed kojeg sam dobio i herpes zoster na oku koji još uvijek nije u potpunosti zaliječen. Satralo me. I to je život. I to sam ja. I to je normalno. I idem dalje najbolje što znam jer svijet se i dalje vrti, život ne staje…

Ovaj članak ima čak dva prethodnika!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!