Dakle, prvi članak je dao naslutiti na čemu inzistiram kad je riječ o trail trčanju – najefikasnijoj ruti s obzirom na sastav podloge. Nemam energije za rasipanje, iako će se rasipanje energije nedvojbeno dogoditi pa bi bilo pametno promisliti što mi osigurava najbolje prijanjanje na podlogu, najsigurnije gaženje s najmanje mogućnosti prosklizavanja. Nakon tehnike trčanja, na koju vjerujem se može utjecati (u nekoj mjeri), efikasnost i ekonomičnost trčanja se dobija predviđanjem rute. To jednostavno mora biti zabavno! Naravno da zahtjeva koncentraciju, ali to će vam možda spasiti glavu ili čak osigurati kakav osobni rekord. Sve u tom rangu je moguće, ali treba promišljati gdje stati. Pavle Kruljac je u podcastu Bez pauze rekao kako trčanje nikako ne može biti dosadno jer ima toliko stvari na koje bi trebao paziti pa vjerujem da nastavak ove priče o trčanju po različitim podlogama može biti od koristi. Svaki komentar o iskustvima gaženja raznim podlogama može biti koristan, ali i nadogradnja ovog teksta!

… snijegu i ledu!

View this post on Instagram

A post shared by Thomas Kezele (@lifewithoutpause)

Snijeg je meni poseban. Znam da će neki u čudu gledati zašto sam u šorcu, ali to sam ja. Nisam ljubitelj gtx tenisica (smatram da će voda naći put u tenisicu pa je bolje imati tenisicu koja se brzo suši) i snijeg me načelno ne smeta za kožu, ako nije ekstremno hladno. Veći su mi problem podlaktice i šake, kad je hladnoća u pitanju.

Dakle, snijeg je mokar i hladan, ako to već niste znali, a često zna prekriti i zaleđenu površinu. Bitno je i u koje doba dana idete, jer bi vjerojatnije bilo da će mekši biti tijekom dana, dok se preko noći “stisne” zbog nižih temperatura. Osim što je ispod vaših nogu, snijeg se nalazi i po granama, a kad se topi (kao na ovom videu na instragramu) onda će vam veći problem stvarati taj koji će po vama padati i močiti vas nego onaj ispod vas. Trčanje snijegom je jedinstveno i zabavno, često vrlo sklizavo no kad je onaj prvi, friški i kad je temperatura bliže nuli i ispod, zapravo bi vas vrlo malo moglo namočiti.

Ako je dubok, neugažen, a niske su temperature, vjerojatno je da će se na površini stvoriti “korica” koja bi vas mogla iziritirati ako ste u šorcu jer svaki put kad ugazite u snijeg, vaša noga propadne i pri izvlačenju noge u slijedeći korak, vaša će potkoljenica biti blago zarezana od strane te “korice”. Snijeg je inače nježan medij, ali kako se preko dana temperatura digne, topljenje je neminovno, a sa sumrakom i mrakom pada temperatura i dolazi do zaleđivanja površine. Nije to tvrdi led, ali tajice bi u tom slučaju bile poželjne. Ja volim otići trčati skijaškom stazom nakon skijanja. Kad nema nikoga, osim ratraka. Pustimo diskutiranje smije li se, jer to nije tema, no staze koje djeluju ugažene zapravo to nisu kad je riječ o trčanju pa bi vam noga ipak mogla propadati, a na dijelovima kojima su dobro preparirane za očekivati je da će biti prilično sklisko. Do te mjere da apsolutno preporučam trčanje u nekim derezicama ili “žabicama”. Jesam li pao koji put? Naravno da jesam. Fakat je sklisko i nije fora tresnuti glavom o podlogu.

Led pak nije za trčanje. To bi možda bilo najkraći opis onog što bih vam mogao reći. No kad krenete jednom stranom brda gdje je još podnošljivo, a vraćate se drugom (silazak po Mrcini prema Kraljičinom zdencu recimo) mogli biste nabasati na pravi pravcati ledeni tobogan. Ako nemate dereze, pokušajte maksimalno tražiti neugažene dijelove ili dijelove iz kojih viri trava ili granje pa se držeći za grmlje sigurno spustite. Ledena podloga najčešće se pojavljuje na stazama koje se često koriste gdje mnogi preko dana, kad je toplije sve izgaze, djelomično se snijeg topi, a dolaskom hladnoće u sumrak, taj se otopljeni snijeg pretvara u glazuru koja se stisne i stvori glatku površinu kojoj osim tenisica s “čavlima” (kakve nema gotovo nitko) jedino dereze pomažu. I tu si naravno možete dati sloboden upravo onoliko koliko te dereze to dozvoljavaju jer ako imate “žabice”, onda ćete imati puno manje klinove, koji će funkcionirati samo ako je direktni dodir s ledom. Čim bude snijega, neće biti nekog trenja.

Kako god, imajte na umu da je trčanje snijegom superzabavno, ali prilično nestabilno i ne možete predvidjeti što se nalazi ispod snježne površine. Pokušajte održati neku okomitost na podlogu, ali je moguće da ćete završiti nagnuti unazad i proklizavati metrima kao da skijate na tenisicama. I to je ok, dok je livada ispod vas. Ako je kamenje, onda bi taj snijeg trebao biti daleko dublji, što pak nije baš za trčanje. Dakle, imajte dereze i zabavljajte se. Nećete biti brzi ni uzbrdo ni nizbrdo, a trošit ćete puno energije za održavanje ravnoteže i čvrstog koraka, taman da ste kupili MS tenisice s puno ripni. Dereze će vam dati stabilnosti, ali će vam otežati korak. To je stvar u kojoj ćete morati kalkulirati. Na ravnicama će vas uglavnom korijenje koje ne vidite moći izbaciti iz takta, što može rezultirati uganućem, no isto to korijenje može biti odličan oslonac kad se penjete ili spuštate, nešto nalik stepenici. Ako je moguće, mjesta na kojima izvire lišće, koristite kao trasu jer će vam dati dodatnog trenja od podloge. Nešto poput tkanine koju biste mogli staviti na tlo i po tome gaziti.

… kroz vodu!

Ovisno o dobu godine, voda može biti osvježenje ili nešto od čega biste se još više smrznuli. Malo je utrka koje prolaze kroz ozbiljnije potoke ili rječna korita (poput zavšetka utrke Soča Outdoor Festivala), odnosno more (Life On Mars na Pagu). Dakle, većinom ćete nailaziti na lokve koje se mogu ili ne mogu zaobići. Lijevo je video jedne takve lokve na Dugi Otok Trailu, u kojem smo u djeliću sekunde morali odlučiti hoćemo li petljati ili drito kroz mokro! Najčešće je najbolje ono što je i najzabavnije – direktno kroz vodu! Moj savjet je da dižete noge dok trčite, umjesto da ih povlačite. Time ćete i cijediti tenisicu svakim korakom, ali ćete trošiti i manje energije jer nećete vuči noge kroz vodu. Ne uspjeva uvijek, ovisno o dubini lokve, no zabavno je. Samo gazite i rokajte, a o mokrim nogama brinite kasnije. To je vrlo vjerojatno posljedica vremenskih uvijeta, što bi značilo kišu, a s druge strane, znači da ste vrlo vjerojatno već mokri. Stoga, nema se smisla štediti.

Kad je riječ o koritu u kojem ima vode, tu su stvari malo kompliciranije, ovisno o dubini korita, brzini vode u koritu i dnu korita. Ako je pjesak ili nešto stabilnije, onda biste mogli trčati, no često su korita prepuna oblutaka, koji su nerijetko izuzetno klizavi. To preporučam oprez, pogotovo ako se voda lomi kao u brzacima pa nije moguće jasno razlikovati podlogu ispod površine vode. Ako je mirno, kao i kod bare, “napadnite” i uživajte u špricanju vodenog medija. Noge su vam do tada već prilično tople i dobro prokrvljene pa ne bi trebalo brinuti o kakvom promrzavanju. Ipak, u zimskim mjesecima i najmanji potočić može dovesti do potklađivanja stopala. Tekućice su izuzetno hladne, čak i u ljetnim mjesecima, a pogotovo zimi i ta se hladnoća ne može lako “istjerati” iz tenisice, čak i kada je tenisica prilično porozna i dozvoljava istjecanje vode van. Ako se želite zaštititi od vode, preporučam kupovinu kakvih vodonepropusnih čarapa, prije nego što biste trebali kupiti tenisice s goretex (gtx) membranom. To bi bio moj izbor iako još nisam došao do toga. Meni to ne smeta… još! Voda dakle može “prizvati” žuljeve, jer njima pogoduje mokra koža koja se drugačije ponaša nego kad je suha i svako trenje može se pretvoriti u iritaciju ili žulj. Ako ste fanatik koji voli trčanje barama, uživajte, ali imajte na umu da to može imati posljedicu u vidu oštećenja kože, što svakako nije zabavno!

… po pijesku!

Po pijesku ćete najvjerojatnije trčati uz rijeku, njeno suho korito, odnosno plaže (bilo riječne ili morske). Malo je vjerojatno da ćete trčati pustinjom, ali ako ste razmišljali trčati dinama, odmah ću vam reći da je to prilično zajebana stvar u kojoj taj najsitniji pijesak ulazi i u tenisice kroz najmanje pore, iako će se vjerojatnije “slijevati” preko ruba tesnice. To bi značilo da ćete u vrlo kratkom roku imati dvije cigle na nogama. Trčanje tvrdim pustinjama mi nije poznato, ali sam siguran da će vrlo malo čitatelja ovog bloga to oprobati. Tvrde pustinje su zapravo kao trčanje po tvrdoj zemlji, one nisu načelno pješčane, već osiromašene florom.

Stoga, vratimo se onom poznatom kad je riječ o trčanju pijeskom. Imajte na pameti da pijesak također može biti suhi i vlažan (jer ako je potpuno mokar, onda je blato, a o tome sam već pisao). Onaj suhi, duboki je nešto što bi valjalo izbjeći jer tu gripa nema. Podsjeća na trčanje dinama i troši puno energije pa ako je moguće, izbjegnite ga. Nekoliko godina sam ljetovao u Sabunikama i jutarnje trčanje po pješčanoj plaži (jer tamo je sve pješčano) bilo je izuzetno iskustvo. Osim što je trčanje uz more samo po sebi lijepo, pogled na Velebit čini to iskustvo daleko potpunijim. No shvatio sam kako se tekstura pijeska mijenja ovisno o udaljenosti od mora. Na nekih 30-ak cm od linije mora, pijesak je daleko bolji za trčanje. Vlažnost osigurava određenu čvrstoću podloge, za razliku od onog dijela pješčane podloge koja je poviše linije mora, gdje je pijesak dublji i suh. Stoga, ako se nađete trčati kakvom pješčanom plažom, kako je bilo na Lucky Trailu u Ninu, pokušajte trčati tik uz liniju mora gdje biste mogli imati najbolji grip. Također, trudite se ne gaziti kroz vodu/more jer time ćete smočiti tenisicu i pjesak će teže otpadati s nje, što će ju otežati. To sigurno ne želite.

I naravno, gdje god vam se pruži prilika da zahvatite dio u kojem se miješaju trava i pjesak (a da trava nije visoka), iskoristite tu priliku jer će vam to vezivno travnato tkivo ponuditi dodatni grip i manju potrošnju energije. Pjesak je zabavan, ali ako želite trčati efikasno, pazit ćete da što manje vremena provodite na njemu ako u njega propadate.

Trčanje prirodom je prekrasno, kako god zahtjevno ponekad bilo no ako gledate životinje kako se kreću prirodom, njima je prirodno da traže najoptimalniju rutu (osim ako nisu ugrožene ili love plijen, tada se kreću gotovo pravocrtno, što dalje od opasnosti, odnosno što bliže plijenu). Vrlo će često preskočiti prepreku umjesto da stanu na nju. Trčim sa psima već godinama pa jasno vidim kako se kreću prirodom. Naravno, nije za očekivati da trčimo lakoćom psa jer jednostavno, oni to čine puno prirodnije i puno su snažniji, pod pretpostavkom da se radi o psu koji je naviknut na trčanje. Ipak, mogli bismo ponešto naučiti od njih. Naučite trčati ekonomično, procjenjujući koja ruta iziskuje najmanje vašeg napora, jer svaki korak je bitan, pogotovo kad trčite duže rute (što god za vas duže značilo!!). To se sve zbraja. Većina ozljeda mi se dogodila na najravnijim djelovima kad sam bio najmanje fokusiran na stazu. Fokus se gubi kako odlazi snaga i energija pa je jedna od stvari kojom na to možete utjecati i smisleno traženje najbolje putanje vašeg trčanja, biranje gdje ćete koračati i o kakvu podlogu je najbolje se odraziti. Nadam se da vam je ovaj članak pomogao, a eto, ide još jedan za kraj kako stvari stoje! 🙂

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!