Koliko često pomislimo kako nešto nije u redu samo zato što netko misli da nije u redu. Kad smo mi jedini koji mislimo da nešto je dobro, ali ostali drve kako smo u krivu, možda stvarno i nismo u pravu i trebali bismo poraditi na svojem ponašanju. Ako psujem u autu i pizdim na krelca u autu ispred jer mi je oduzeo prednost, vjerojatno imam pravo na to “ventiliranje” i prilično je sigurno da sam u pravu kad smatram da mi je oduzeo prednost, no pitanje je bih li trebao ludovati zbog toga u autu, pogotovo pred drugima. Jer, kako mi je nekoliko puta skrenuta pozornost, ta osoba u drugom autu vrlo vjerojatno ne čuje ništa od toga što sam ja izrekao naglas, dok društvo u mojem autu me je čulo i predobro, a nisu to zaslužili. Dakle, nije sve što smatramo da je prirodno i spontano učiniti i istinski dobro i ispravno. Pa ipak, nismo Vulkanci (live long and prosper, Spok iz Star Treka,…) da možemo uvijek kontrolirati svoje emocije i nekako je sasvim prirodno da “ispalimo” ponekad. Ali ponekad! Jer ako to činimo stalno, onda je možda vrijeme da posjetimo nekog tko bi nam mogao pomoći oko toga, poput psihologa ili psihijatra. To ne bi trebala biti sramota. Zato se ljudi školuju. Na druge ljude teško da možemo utjecati, ali na svoje ponašanje bismo trebali moći utjecati. Čak ne toliko zbog onih koji nas okružuju, već zbog nas samih jer naše ponašanje i reakcije drugih oko nas koji tome svjedoče, ponajviše opterećuje nas same. Mi smo sebi najveći teret.
Pa opet… nije sve što mi činimo, a nije u skladu s očekivanjima svemira koji nas okružuje, potrebno analizirati no to se ipak događa. Ljudi (dakle ja i svi drugi) su skloni komentirati, kritizirati i stvarati stavove kojima nešto naše ne odobravaju, a nama se to čini kao jedino ispravno. Koliko puta vam se dogodilo da ste prekinuli vezu koja se većini ljudi činila “savršenom”, a vi ste se dovali do toga da je jedini izlaz iz toga prekid? Možda niste često, ali vrlo vjerojatno ste doživjeli i tu situaciju. Nekome se to dogodilo više puta, nekome manje, ali svaka čast onima koji nisu imali tih problema. Oni su rijetki, a imaju vjerojatno nekih drugih osobnih iskustava. I onda krenu priče “što i kako”, “tko je kriv”, “tko je zajeb’o”,… dragi ljudi, ne bi vas trebala biti briga za druge u tom smislu. S koje god se strane nalazili. Ako ste izašli iz toga, mora da ste imali debeli razlog za to – niste više mogli. To je vaše pravo, bez obzira na sve od društva nametnute norme. Siguran sam da ste o svemu tomu tisuću puta promislili prije no ste donijeli odluku da morate otići. Druge ne bi trebalo biti briga zašto ste to učinili, kao što ni vas ne bi trebalo biti briga što drugi misle o tome. Tko uopće ima pravo zamišljati i kritizirati bilo koga od nas?
Ništa u životu nije vječno. Sve ima svoj kraj, a iako ne hodam ovom Zemljom u želji da drugima nanosim bol (čak suprotno!), jednostavno je nemoguće svima udovoljiti. Niti to trebam učiniti niti mogu, a iskreno niti želim. Ja ovdje ne postojim da bih svima udovoljavao. To uključuje i moga sina, kojeg volim najviše na svijetu. Moja uloga je da ga osposobim za život, a ne da mu udovoljavam i kad se počnem baviti time jesam li mu udovoljio dovoljno, umjesto da se bavim jesam li ga osposobio dovoljno, vjerojatno sam tog trenutka skrenuo s puta. Znamo li uvijek da smo zajebali? Vjerojatno, ali si to ne želimo priznati. Nije to lagano. Ego je zajebana stvar i pokušava nas zaštititi. No natjerat će nas da činimo stvari zbog kojih bismo trebali tražiti potvrdu u drugima, a ne biti sigurni da činimo ispravnu stvar. Nije loše imati neke orijentire kroz ljude u koje imamo povjerenje, čija mišljenja cijenimo temeljem iskustva u kojima su nas iskreno savjetovali, pogonjeni željom za iskrenošću, a ne stavljanjem u određene kalupe. Norme postoje. Svatko od nas ih stavlja i pred sebe, ali i pred druge te na taj način formiramo odnose no bilo bi dobro odrediti tko nam je stvarno bitan u životu, čije mišljenje čini razliku, a čije ne. Ne mogu svi biti bitni. Po tome ne bismo nikad bili zadovoljni u životu jer bi to značilo da moramo zadovoljiti sve kako bismo mi sami bili zadovoljni njihovom potvrdom.
Dakle, prvo treba postaviti čije mišljenje nam je bitno, a takvih ne može biti puno. Često sam se u životu borio s idejom da se moram svidjeti ljudima. Vjerojatno i danas imam tih borbi. Svi želimo biti prihvaćeni, no ja danas biram pod koju cijenu sam to spreman učiniti. Uvijek postoji nešto što će nas gurnuti u određeni kompromis. Onog trenutka kad je sve stvar kompromisa, onda postajemo kompromitirani. Naša osobnost je kompromitirana i to zasigurno nije dobro. Ali ne možemo i hodati svijetom i raditi što nas je volja, jer to je anarhija. Kad bi se to svima dozvolilo, temeljem neke ideje “da je to naša osobnost”, onda bismo imali svemir vrlo nalik Divljem zapadu, u kojem vlada zakon jačeg.
Ljudska se vrsta od svih (ili bar većine) živih bića na svijetu razlikuje po empatiji. To je ona esencija razlike. Problem je što sve što činimo vrlo često bude polarizirano pa je pitanje kome se netko prikloni kad napravimo nešto što digne prašinu pa natjera ljude da stvaraju mišljenja. Ili se slože pa nam se priklone, ili je u suprotnosti s nekim njihovim vrijednostima pa nas osuđuju. No samo mi znamo kako nam je i što nas je gurnulo u to, što je bila ta kap koja je prelila čašu, što je to preko čega više nismo mogli prijeći. Uz sva sranja koja su nam se dogodila i koje moramo procesirati, kako logički, racionalno tako i emotivno, teško da bismo mogli smoći snage još razmišljati o tome što će selo reći. A selo će uvijek imati nešto za reći. Ljudi će bez da ste ih išta pitali imati potrebu komentirati kako smo nešto zajebali bez da imaju dovoljno informacija ili da se mogu poistovjetiti sa životnim situacijam kroz koje prolazimo. Ako nam nisu istinski bitni, ne treba biti bitno ni to što nam govore ili govore o nama. Pa opet, čak i kad su nam bitni, a ne razumiju niti se slažu unatoč jasnim obrazloženjima, njihova opetovana komentiranja bi trebala prestati biti bitna. Čak i da griješimo, fala Bogu, odrasli smo dovoljno da ne moramo tražiti tuđa odobrenja za svoj život! Imamo pravo birati hoćemo li nekome pomoći ili nećemo. Odmagati sigurno ne treba nikada. Ako se s nečijim životnim odlukama ne slažemo, bolje da se maknemo i nastavimo svaki svojim putem nego da opetovano pokušavamo nekoga uvjeriti da nije u skladu s našim životnim vrijednostima. Live and let live! Mišljenje ima svatko. O svemu. I ja ga sigurno imam o nekom vašem “propustu”, ali trebam li ga imati ili trebate li ga vi čuti? Ne. Niti ga trebam uvijek imati dok me netko ne pita, a ponajmanje biste ga vi trebali čuti! Živite… svoj život, a selo nek priča jer vjerojatno ima premalo života u tom selu kojim bi se bavilo pa se mora baviti vašim životom!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
