Dolazim sa skijanja u subotu i odmah zapalim u svoj Maksimir istrčati pesa. Nisam htio forsirati odmah na brdo, jer ipak je bilo posla doma (raspakiravanje, veš, svaštanešto,…). Uglavnom, uspon na Sljeme se trebao dogoditi i jest, odmah u nedjelju u 8 ujutro sa startom na Bikčevićevoj stazi. Dolazim i ne vjerujem koliko auta! Pa ja sam svaki tjedan na brdu, čak nekoliko puta, no ovo je za nevjerovati! Nema parkinga ni za lijeka. Mislim si ne mogu biti skijaši jer im nikako ne odgovara povratak busom ako su parkirali auto ovdje u podnožju. Do gore smo preticali toliku hrpu ljudi da sam malo bio zatečen, a pogotovo me čudilo što se već toliko ljudi vraćalo Bikčevićevom stazom. Kaj je danas? Opet neki Dan nečega! No to nije bilo ništa u usporedbi s količinom planinara, mahom treće generacije koji su krenuli prema vrhu dok smo se mi spuštali Luestekom. Poput autoputa prema moru u kolovozu! Ovo je noćna mora! Zar ću morati tražiti novo #mojebrdo?

Podijelim ja to na grupi svojih istomišljenika, kad mi frendica Marija odgovara kako je vjerojatno riječ o novogodišnjim odlukama! Ja si mislim, ovi ziher čitaju moj blog pa ih pokrenulo i eto mi sad! Sam sam sebe zeznul! Navedeni komentar izaziva smijeh iako nisam siguran je li riječ o dobroj fori ili se smiju koliko je malo vjerojatno da je to zbog mog bloga.

Interesantno je što ja ni jednu svoju novogodišnju odluku ne vežem za neku ozbiljnu promjenu životnih navika no ima nas svakavkih. Ako je ovo promjena kojoj je za rezultat okupacija moje drage Medvednice, onda ju ne mogu pozdraviti. Ne znam može li brdo podnijeti toliku količinu ljudi. Nije prvi put kako promišljam da su staze na Medvednici sve šire i šire.

Treba početi razmišljati o alternativnim pravcima, odnosno manje korištenim stazama i pravcima. Malo je zeznuto radi parkinga i okrijepe, ali ovo ima sve manje i manje smisla. Ne kažem da je brdo samo za neke. I drugi imaju pravo na Medvednicu isto koliko i ja… bez obzira koliko ja to brdo svojatao i volio te bio prilično sebičan u tom pogledu koji put. Ipak ostajem u čudu koliko sam ljudi vidio tog vikenda.

No vratimo se malo novogodišnjim odlukama. Iskreno, mislim da je to malo nategnuto, ali s druge strane što god vas nagna da promijenite neke svoje krive navike ili bar navike koje vam nisu drage, imate moju podršku. Mene je prošla godina odlično služila i nije da imam neku posebnu odluku koju bih želio izrealizirati. Naime ciljevi su jedno, a odluke nešto sasvim drugo. Ciljevi su više želje, a odluke se valja držati. Moja je želja trčati više nego prošle godine, a svakako povećati broj kilometara na biciklu kojeg sam prilično zanemario zbog drugih sportova.

Evo, prijatelj mi piše kako čita moje blogove i zbog toga je prestao pušiti. Dragi moj Miro, drži se i izdrži. Ja sam se cigareta odrekao prije 8+ godina i iskreno mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet zapaliti jednu. Stavio sam to iza sebe i jednostavno prestao. No to nije bila moja novogodišnja odluka već samo odluka. Hoću reći da ne morate čekati Novu godinu da biste donijeli neku bitnu odluku u svom životu. Ne morate čekati ni ponedjeljak, kako to obično biva sa raznoraznim dijetama, odnosno promjenama u prehrambenim navikama da budem precizniji. Nemojte misliti da sam ja nešto bolji kad je riječ o odlukama. I ja tako imam svoj datum. Početak korizme za mene znači odricanje od slatkog. Iskreno bih to mogao, trebao učiniti bilo koji drugi dan, no ja se tada osjećam jači. Ali si s druge strane govorim kako sam aktivan cijelu godinu pa si valjda mogu priuštiti čokolade, sladoled i baklave koji put.

Ne znam koliko bih vjerovao u te neke bapske priče o novogodišnjim odlukama, no čine mi se kao nešto što jedva čeka protunapad jo-jo efekta. Ako ste to u glavi promišljali duže, onda je stavljanje nekog simboličnog datuma čak i smisleno. Kad se jednog dana budete pitali kad se dogodila ta promjena, vjerojatno ćete se lakše sjetiti prvog dana godine nego nekog potpuno nasumično odabranog četvrtka u svibnju.

Kako god odlučili, nemojte si davati super-zadatke koji premašuju vaše trenutne sposobnosti i krenite postepeno. Osim ako je riječ o pušenju. U tom slučaju morate znati da već godinama kasnite s tom odlukom. Vjerojatno od onog trenutka kad ste odlučili zapaliti svoju drugu cigaretu u životu. To vam mogu posvjedočiti osobno, ali također poznajem čitavu silu ljudi koji su bili žešći pušači, a koji danas žive jednim sasvim drugim, zdravijim i promišljenijim životom. Ja sam prekinuo pušiti 15.8.2011., na Veliku Gospu. Datum sam izabrao mjesec dana ranije. Moji su motivi bili snažni i već sam ih prije opisao. A moja jedina novogodišnja odluka koju sam donio, a da je se sjećam jest da ne izlazim van sa svojim gostima (ili u izlasku recimo) kako bih im pravio društvu dok puše. Ono kao da ne budu sami. Iskreno, budite sami. Ako ne možete bez cigareta, ako vam taj komad sušene biljke u papiru toliko znači da se ne možete kontrolirati i suzdržati, onda bolje da ste sami. Jer ako vam je bitnije društvo i veselje u krugu ljudi koji vas okružuju, onda vas ni jedna cigareta ovog svijeta ne može od tog društva maknuti. Ako je cigareta bitnija, onda (što se mene tiće) ćete biti vani sami sa svojom cigareticom. No i to je ok. Ne osuđujem, ali ni ne podržavam.

Da zaključim. Budite ozbiljni oko svojih velikih odluka, kako god se one zvale i kako god se one drugima činile nevažnim. Vama su bitne. To je jedino relevantno. Budite toliko ozbiljni da to sve skupa ima smisla. U suprotnom, nemojte zavaravati sami sebe i pomišljati kako će vaša odluka, donesena u nekom polutransu novogodišnje noći i nekakvom ushićenju uslijed dobrog društva te pokoje rakijice stvarno činiti neku bitnu razliku ako se ne planirate unijeti cijelim srcem i umom. Sretno dakle.

PS – ima još sportova i aktivnosti koje se ne održavaju na Medvednici pa ako baš ne morate napasti #mojebrdo … pokušajte nešto drugo (šala naravno).