Gledam se neki dan u špigl i kužim kako mi je koža suha k’o barut. Vadim Nivea vulgaris, onu u plavoj kutiji i razmazujem kremu po faci u nadi da će koža odjednom postati elastičnija. Da mogu nadodati neke filmske efekte, vjerojatno bi se čuli efekti poput naglog usisavanja tekućine ili isparavanja jer koža je upila kremu kao da se ništa nije dogodilo. O dlanovima da ne govorim. Uslijed mahnitog pranja ruku na koje smo prisiljeni (inače držim do higijene, ali ovo sad je mrvicu pojačano), koža na rukama podsjeća na šmirgl–papir. Vjerojatno bi se i morski pas posramio pored mene.

Uglavnom, da sad ne bih ispao plačipička, ovo nije članak o kukanju niti planiram ikad napisati takav. Ne vjerujem u kukanje i plačipičkarenje. Uostalom, i moj 36 godina mlađi sin ima istih problema pa si mislim da nije problem u godinama. Bar što se kože tiče. Bore me ne zabrinjavaju jer nekako si mislim da je to sastavni dio starenja. Naravno da ne želim izgledati poput ispucane zemlje u pustinji no neke stvari možete samo usporiti, ne i zaustaviti. Iako držim do fizičkog izgleda (to je valjda svima jasno), nisam rob tome no sa 46 godina postaje mi sve jasnije kako taj “samo broj”, odnosno godine ipak imaju nešto za reći kada je riječ o tjelesnosti. Kako izgledu, tako i tjelesnim performansama.

Zapravo mi je danas prilično žao što sve ovo u čemu uživam danas nisam činio kad sam bio mlađi. Mislim, jesam, ali ne na tom nivou kao danas. Cigarete, dolazak iz izlaska u ranim jutarnjim satima “pod gasom” danas mi se čini apsurdnim. S pravom. To ruši moju aktivnu rutinu. I tada sam išao na Sljeme, kao što i danas popijem pivu (na tjednoj, ne dnevnoj bazi). No volio bih da je moj život tada više ličio onom što činim danas. Vjerojatno bih u tom zanosu bio bolje upoznat s prirodnim čudima naših planina u Gorskom Kotaru i po Velebitu. Teško je biti prepametan oko tih stvari, no imam neke prijatelje koji su u mladosti prešli cijeli Velebit uzduž i poprijeko, a danas sjede za kompjuterom i igraju igrice. Ne kažem da je to loše, nego mi je neobično. Ne znam u kojem trenutku se ta povezanost s prirodom izgubila jer se kod mene samo potencirala i “masiram” cijelu svoju obitelj s tim. Sinko i draga mi se pridružuju u aktivnostima na tjednoj bazi, no moram biti pažljiv s količinom i tempom. Meni to nije ništa dramatično jer smatram da je benefit višestruk.

Vjerujem kako tjelesna aktivnost pa čak i ona umjerena usporava efekte starenja, odnosno da tijelo u svojoj cijelosti, bolje funkcionira. Naporno je? Napornije nego kad smo imali 20? Iskreno, mislim da mi je danas puno lakše. Ako ništa drugo zbog mentalne pripremljenosti i stavu prema tjelesnoj aktivnosti. No definitivno je činjenica da bi mi uz stanje uma “od danas” i tjelesne predispozicije iz mojih 20-ih bilo prilično jednostavnije grabiti kilometre.

Nekoliko puta mi se dogodilo kako svoje rezultate uspoređujem s drugima i spoznajem koliko je to “mješanje kruški i jabuka”. Trčao sam Bikčevićevom uzbrdo s nekim prijateljima koji su se do Puntijarke uspentrali kojih pet minuta brže. Ne govorim o nekim početnicima u sportu već o ljudima koji gotovo svaki dan treniraju. I to naporno treniraju. I nekako sam si mislio “pa što onda, neka su”. To iskreno i mislim. Ipak, potpuno sam smetnuo s uma da su 10-15 godina mlađi od mene! Nije to neka isprika, nego jednostavno činjenica. Nije za očekivati da dve utrenirane osobe, rekreativci, s tolikom razlikom u godinama imaju biti u istoj kategoriji. Naši rezultati nisu značajno različiti nekom tko nikad nije pokušao trčati uzbrdo, no jedna minuta može činiti ogromnu razliku. Treba poštovati svoje godine.

Ja se iskreno nadam jedino kako ti isti moji prijatelji neće izgubiti volju s godinama te da ćemo se i dalje naći na brdu (ili ravnici, apsolutno nebitno) kako bismo uživali u društvu koje ne poznaje godine kao prepreku već samo činjenicu koju treba uvažavati… ili koristiti kao temu za laprdanje i međusobno dobronamjerno kompetitivno podbadanje (izraz je uzet i Sportske enciklopedije).

Ako niste neko posebno čudo od čovjeka, što je vrlo vjerojatno za očekivati ukoliko se ne zovete Usain Bolt, Lance Armstrong, Kilian Jornet,… pa su vam tjelesne predispozicije u zoni vanzemaljca, treba vam biti jasno kako će vaša tijela početi nailaziti na određena ograničenja. To ne znači da vi nećete postići neke svoje maksimume koje niste ostvarili do sada, jer isto je poprilično povezano s upornošću i usredotočenosti na cilj, no prilično je sigurno kako biste iste te stvari postigli prilično lakše sa 25 godine umjesto s 45. S tjelesne strane naravno. Govorim o starenju. Mudrost, fokusiranost, odlučnost, usredotočenost, efikasnost,… dolaze s godinama i vrlo je malo “klinaca” koji to mogu, a nisu u zoni profi sportaša. Naravno, ja nikad ne govorim niti pišem za profesionalce jer bih za to trebao puno više znanja i iskustva. Ja pišem iz perspektive rekreativca i to tako treba shvatiti.

Uglavnom, ako vam se čini da vaše tijelo nije onako elastično, snažno, da se puno teže dolazi do rezultata, da se teže vraćate na rezultate iz vaše “najbolje ere”,… reći ću vam da je sve moguće, ali da stvari postaju sve teže i teže. Napornije. I mentalno i fizički pa stoga promislite o svojoj taktici. Ili ćete si zadati umjerenije ciljeve ili ćete morati zapeti jače. Puuuuno jače!!! Potrebno je promisliti koliko su vam te stvari bitne. Koji su benefiti toga, a koje su “nuspojave” koje bi vas mogle u budućnosti usporiti, ako ne i zaustaviti. Sasvim je u redu pa čak i poželjno racionalno sagledati situaciju i donijeti mudru, realnu odluku što biste trebali očekivati od sebe. Nemoguće ne postoji. “Ne mogu“ definitivno nije opcija, a vi ste potpuno u pravu ako NE ŽELITE, ali nemojte brkati pojmove. Godine nisu samo broj jer ih ne možete vratiti niti se vratiti u rikverc. No godine su vam valjda donijele nešto znanja i iskustva pa iskoristite to u svoju korist. Trenirajte pametno i efikasno, a rezultati će sigurno uslijediti. I budite prije zadovoljni što se se krećete nego nezadovoljni što se ne krećete brzo koliko biste htjeli.