Neki dan sam podijelio jedan članak, točnije promišljanje Gorana Sajka objavljeno na njegovoj Facebook stranici (toplo preporučam). U tekstu se osvrnuo na trenutnu situaciju i prioritete pri popuštanju mjera. Netko bi rekao, ali to je samo njegovo mišljenje i on je pristran. Takav stav bi zasigurno došao od strane nekog tko nije sklon tjelesnoj aktivnosti. I potpuno razumijem da svatko ima pravo na svoj stav. Mi smo nažalost svijet u kojem logika nema nikakvog smisla. Barem u praksi. Hrvatska nije nikakva iznimka od toga. No ne bih sada analizirao Goranov tekst (gore je link) jer je najbolje da sami donesete sud o tome. Ako ovo čitate, vjerojatno ćete se složiti s većinom njegovih riječi, a objasnit ću vam zašto je tome tako.
Ove tekstove čitaju moji istomišljenici na čemu sam beskrajno zahvalan jer imam osjećaj svrsishodnosti pisanja istih. No problem nastaje kad se okružite samo ljudima koji vam kažu da ste super. Ja naravno uopće ne mislim da sam ja nekom super niti pišem radi toga. Kad sam počeo pisati blog želja mi je bila dotaknuti ponajviše one koji se ne slažu sa mnom i pokušati promijeniti njihovo razmišljanje i stav o aktivnom životu. Jer samo tako se postiže promjena. Naravno da sam presretan kad moj tekst nekoga pomakne s mjesta, čak i one koji redovno vježbaju, ali su zapeli taj dan, taj tjedan, taj mjesec,… pa se ipak nakon mog teksta odluče pomaknuti s mjesta.
Velika je to stvar. Meni bar. Ne da se ni meni svaki dan, ali se uvijek sjetim da postoje ljudi koje sam ja pomaknuo i da ne mogu biti lažnjak pa propustiti prakticirati ono o čemu propovijedam. Na taj način i sam budem motiviran da pomaknem guzicu i pokrenem se. Ne mora biti dugo, niti puno niti snažno niti ne znam što. Ali je bolje od ničega.
Ipak, ako se okružite publikom u kojoj su samo istomišljenici, onda je malo vjerojatno da ćete napredovati jer je za očekivati da će vam svi potvrdno kimati glavom. Moja je najveća želja i dalje da moji tekstovi dopru do onih koji nikako ne dijele moje mišljenje. Dva su bitna faktora za to. Prvi je da nastavim raditi ono što radim i trudim se to činiti što kvalitetnije i iskrenije jer ja ne pišem iz cipela nekakvoga profića već rekreativca, poput većine vas koji čitate ove članke. Drugi način je da svi oni koji vide smisao mojih riječi proslijede iste dalje, ponajviše onima kojima smatraju da je najophodnije.
Hope for the best, prepare for the worst
No nisam sam na ovom svijetu, a kao vjernik ne mogu razmišljati samo o sebi. Nije mi to sve skupa normalno pa čak i kad se naljutim na cijeli svijet. Svaka sebična odluka za sobom povlači čitav niz loših rezultata u konačnici. Ako ja činim nešto čime bih odteretio zdravstveni sustav (aktivan život, prestanak pušenja, pravilna ishrana,…) vjerujem kako je to vrijedno podijeliti s ljudima oko sebe jer možda na taj način utječem na pozitivnu promjenu kod nekog, a taj bude primjer nekom iz svog kruga ljudi. Tada nas je više koji utječemo na zdravstveni sustav. Ima li to logike? To znači da imam zdraviju naciju, manje opterećenje za zdravstveni sustav, manje redova čekanja za one kojima je medicinska pomoć nužna,… sve po sistemu bolje spriječiti nego liječiti. Mene su tako učili kad sam bio klinac i trudim se tako živjeti. Ne tražim nikakve garancije i toga sam svjestan u potpunosti. Nisam baš tak bedast. Ali činim što mislim da je u mojoj moći.
Pozivam li vas ja da dijelite dalje moje tekstove? Da naravno, ali samo pod uvjetom da ih smatrate dovoljno kvalitetnima. Inače se vrtimo u krug. I to jedan vrlo začarani. Na trenutke pomislim kako bi možda bilo najbolje da šutim i nastavim trenirati te o tome nikome ništa ne govorim, jer teška su vremena pa će oni najsnažniji preživjeti no to zapravo nisam ja iako želim vjerovati da sam sposoban preživjeti ono najteže. Moja je želja biti spreman na ono najgore iako sam priličan optimist (vjerojatno ne bih ovo sve pisao da nisam).
Na društvenim mrežama smo u stanju podijeliti kojekakve stvari. Ponajviše me fascinira (ne u onom dobrom smislu) kako smo u stanju podijeliti članke, obavijesti kojekakvih političkih aktera, “vijesti dnevnih mudraca” i pozive na lažne događaje (Bracini susreti su odličan primjer), ali tekst u kojem netko potiče na tjelesnu aktivnost i zdraviji način života je apsolutno besmisleno dijeliti. Ja ne, ali čini se kao da smo kao vrsta skloniji pročitati nešto negativno, senzacionalistički nadrkano i potpuno nebitno prije nego bismo pogledali nešto pozitivno i poticajno, osim ako nije fotografija djeteta, male mace ili peseka (imam i za to arsenala, ne brinite). Onda se svi raznježe. Svijet ima puno previše loših vijesti. Dijelite pozitivne i korisne jer ljude treba motivirati da si čine dobro, a za sve što valja na ovom svijetu treba se potruditi. Ako ne, onda vrlo vjerojatno nije nešto posebno i predali ste se.
Budite bolje verzije sebe i utječite na ljude oko sebe.
Thomas' Life Without Pause 