Jučer me iznenadila vijest o smrti 43-godišnjeg trkača na Proljetnom polumaratonu. Iskreno mi je žao izgubljenoga ljudskog života. Ne znam pozadinu tog tragičnog događaja i ovaj tekst nije refleksija na navedenog trkača o kojem (barem trenutno) ne znam ništa osim onoga što su prenijeli mediji – inicijale muškarca, starog 43 godine, sa začelja trkačke kolone koji se srušio u cilju. Ne znam što se sirotom čovjeku dogodilo i moje su misli i molitve s njegovom obitelji. To je zaista tragedija.

Koji je razlog gubitku ovog života vjerojatno će se još dugo nagađati, no promišljam o tolikim idejama i velikim zalogajima mnogih trkača početnika koji iz ne znam kojih razloga počnu trčati i žele istrčati polumaraton u roku nekoliko mjeseci. Ne znam od kud taj poriv da gotovo odmah idu na nešto toliko ozbiljno poput halfa. Polumaraton nije zajebancija. To je ozbiljna dužina koliko god se vi ili vaši trkački frendovi trudili to opisati kao samo još jednu disciplinu koju može svatko odraditi. Ovo je članak za sve one koji nepromišljeno srljaju.

Trčim posljednjih 7-8 godina i tek sad istinski promišljam o maratonu. Doveo sam svoje tijelo do toga da u bilo koje vrijeme mogu istrčati polumaraton i isplivati 2 kilometra. Bilo koji dan. I nakon duge stanke također. Ali pazi čuda, da bih to bio u stanju, ja treniram gotovo svaki dan u godini, a koji put i dva puta dnevno. Zašto? Jer mogu. Točka. Ali treniram. Ne treniram u zoni izgaranja svaki dan, već u nekoj rubnoj verziji maksimum pa nisam strgan. Treninge u kojima pokušavam pomaknuti granice ostavljam za ponekad. Polumaraton trčim vrlo rijetko iako mi to ne predstavlja neku muku. Bar ne fizičku. Mentalno mi je predugo biti tako dugo u jednolikom modu poput trčanja. Jednostavno ne vidim razloga da to trčim češće nego nekoliko puta godišnje. Svoj prvi polumaraton sam istrčao vjerojatno nakon 3 godine trčanja utrka na 5 i 10 km. Nisam vidio smisla to učiniti ranije. Nije me privlačilo jer mi je trčanje bio sekundarni sport (uz Crossfit).

Pa kako je to moguće? Jednostavno nije bilo nikakvih imperativa da to učinim sve do 2016. kad sam se osjećao dovoljno sigurno da u jednom mjesecu odradim olimpijski triatlon i polumaraton (Grawe noćni maraton). I baš nikakvih problema za to odraditi jer je tijelo bilo spremno. Bilo bi i puno prije spremno, no ovako sam bio prilično siguran da ću to odraditi bez pol problema. I istrčao bih ga i brže no bio sam podrška svojoj prijateljici pa sam prvih 12 km išao u sporijem tempu. Iskreno, pa kaj onda. Kao da je bitno koliko sam brzo išao.

Dakle, za half mi je trebalo 3 godine. Jesam li ga mogao istrčati ranije? Jesam, no mene je zanimao tempo. Ne samo prijeći tih 21+km već ih istrčati u nekom određenom tempu. Za to je trebalo napraviti dovoljno kilometara na kraćim dionicama te dizati formu i brzinu postepeno, da drži. Nikakva žurba me nije zanimala. I unatoč tome sam imao ozlijede, a posebno pamtim upravo jedan Proljetni, čini se 2017. kad sam trčao u prokletim bolovima, a tjedan dana kasnije nisam mogao stati na stopalo. Događa se.

Ne znam kamo se ljudima žuri s ostvarivanjem tih nekih, vrlo često nerealno postavljenih ciljeva. Što se dogodi kad nakon 3-4 mjeseca u trčanju istrčiš svoj prvi polumaraton u vremenu od 2:30+ sata? Koja je to satisfakcija da je meni znati? Pa to nije trčanje, to je skoro pa hodanje. Mislim, nije ni to jednostavno, ali opet mi se čini da to nije pravi način. Ne pokušavam nekoga uvrijediti, ali takav način treniranja gdje kreneš u školu trčanja i odmah se postave ciljevi za polumaratonom mi je suludo.

Što nedostaje trčanju utrke na 5 km u tempu ispod 5:00 min/km ili oko tog tempa trčanje utrke na 10km? Dužine kraće od polumaratona su ljudi počeli minorizirati i banalizirati. Ma ja to istrčim kad god. Ok, vjerujem da da, ali u kojem tempu? Jer ako te bandera pretiče dok ti tako razvaljuješ “kad god“, onda je vrijeme da posložiš kockice i počneš ozbiljnije promišljati o svojoj trkačkoj karijeri, a možda nije loše ni otići kod odvjetnika ili javnog bilježnika te ostaviti kakvu oporukicu. Nikad ne trčiš po suncu i vrućini pa se onda zaputiš na polumaraton sa startom u 10 ujutro. To mora da je super ideja. A zašto ne trčiš po suncu? Pa tad mi je vruće, tko je vidio trčati po suncu? Znam, ali utrke su po suncu i vrućini pa ne bi bilo loše simulirati uvijete koji će vas zateći na utrci. Koji put nema sunca, ali je tako očajno sparno i vruće da ne pomaže ni naoblaka, a koji put ni činjenica da je totalni mrak. Istovremeno, ako se ne pripremate za trčanje pustinjom, nemojte oblačiti šuškavce za trčanje po vrućini. Znojenje je način na koji se tijelo hladi, a ne način mršavljenja. Ako se znojite to ne znači da topite salo, već da je vašem tijelu jako vruće. A ako se jako znojite morat ćete nadoknaditi puno tekućine koje tijelo gubi tako da ćete opet imati istu tjelesnu masu no iz sebe ćete s viškom vode izbaciti i soli koje su vam potrebne. Uglavnom, to je malo kompliciranije nego što ste vi mislili.

Ja mogu bez pol problema istrčati polumaraton bez kapi vode. Ne osjećam neku ozbiljnu potrebu. Ipak niti jednom nisam propustio se hidrirati. Zašto? Pa zato što i dalje želim da moje dijete ima oca, a ne da krepam na treningu ili utrci. Pa stoga stanem, okrijepim se i nastavim. Mogao bih bez vode dakle i bio bih brži, no odbijam takav scenarij jer je ulog prevelik te mi gubitak jedne minute apsolutno ništa ne znači. Jučer sam istrčao polumaraton za sebe za gušt i stao sam na benzinskoj postaji kako bih kupio vode nakon prvih 15 kilometara. Nije mi trebalo, ali sam znao da je to ispravno.

Svi mi riskiramo kroz bavljenje sportom. Čovjek je preminuo pred sam cilj na trailu, trčeći sa sinom. Na Biokovu se izgubio i još uvijek mu nema traga jedan Poljski trail trkač, snimke poznatih sportaša, poput one britanske braće triatlonaca, koji padaju u nesvijest pred ciljem kruže internetom… Događa se iskusnima i ljudima u dobroj formi da odu i ne vrate se. Je li to urođena mana, brojač koraka koji je došao do svog kraja, vrućina koja postane nesnošljiva,… ili vam je jednostavno bilo suđeno. Tko će to znati, no za pretpostaviti je kako postoje načini da se maksimalno utječe na rizike. Ne možemo predvidjeti ništa od toga, ali možemo utjecati na rizične faktore i na taj način učiniti naše bavljenje sportom maksimalno sigurnim… ili bar minimalno rizičnim. No ništa od toga ne dolazi preko noći niti bi se trebalo žuriti s ciljevima za koje se drugi ljudi pripremaju godinama.

Još jednom ponavljam kako je ovaj članak samo nadahnut tragičnim događajem, ali nikako neki osvrt na činjenice vezane za smrt trkača na Proljetnom maratonu. Samo me potaknulo na promišljanje o temi o kojoj znam razgovarati s prijateljima i poznanicima koji bacaju ideje o nekim slabo realnim ciljevima. Evo ovaj vikend promišljam istrčati svoj prvi maraton, svjestan kako mi fali dužine. No ja ga ne želim istrčati u nekom hodačkom tempu iako sasvim jasno prihvaćam opciju u kojoj bi se i takav scenarij mogao ostvariti. Događa se, no sigurnost je na prvom mjestu. Ukoliko se ne budem osjećao spremno, maraton će pričekati neka bolja vremena. Ideja je sub four i vjerujem kako bi promišljenim i proračunatim trčanjem mogao to ostvariti s minimalno rizika. No do vikenda imam još fore smisliti što ću i kako ću.

Svima vama želim da realno postavljate svoje ciljeve, da ne žurite s izazovima jer prilično je izvjesno kako od vas neće biti profesionalnih sportaša ako ste u rekreativnoj zoni. Stoga je vaša sigurnost daleko bitnija od bilo kakvog rezultata. Ujedno, uživanje je nešto što bi trebalo biti dio tog procesa, a ne samo osjećaš pogibije. Pri tome ne mislim da morate stvarno umrijeti, već da trenirate s minimalno ozljeda.