#223: Učini pravu stvar!

Gledam ja tako kako učiniti pravu stvar i zamijeniti svoj dizelski auto (iako sasvim solidnih performansi i relativno niske emisije štetnih plinova) za nešto ekološki prihvatljivije vozilo pa mi se najlogičnije čini vozilo na vodik, no toga nema niti postoji infrastruktura. Gledam tako i električna i hibridna vozila za koja u istoj klasi koje sad imam (SUV) ne bi bilo dovoljno da prodam oba bubrega i bar jedno plućno krilo. To ne bi trebao biti razlog da ne idem u tom smjeru. I tako ja sav lepršav, pozitivan i optimističan, iako nemam potpunu financijsku konstrukciju jer treba dobro prodati ovaj, treba dobiti poticaje,… nastavljam planirati i gledati što bih mogao u međuvremenu dok vodik ne dođe na tržište, a pitanje je koliko će i to koštati. Navodno postoji opcija u kojoj se vodik stvara iz otpada, no takvih pogona ima (navodno) tri u svijetu. I kako sad objasniti gradu Zagrebu, Republici Hrvatskoj i/ili drugim zainteresiranima da mi zapravo imamo sasvim dovoljno rezervi takvog goriva. Samo treba uložiti u to i početi proizvoditi. Samo. Samo to. Naravno i onda krene ratu u Ukrajini. Kao da nije bilo dovoljno sranje općenito u ljudskoj povijesti i kao da nas prošle dvije pandemijske godine nisu ništa naučile. Jedan je mutavac odlučio da treba napasti suverenu državu. U 21. stoljeću?! Nestvarno. I onda svi mogući energenti poskupe. Cijena goriva je ridikulozna! Moj odgovor tome “jebite se”, vozim se biciklom. Bolje mi je da se krećem, imam bar dvije aktivnosti dnevno više, ne zagađujem tako ništa i ne stvaram gužve u prometu. Naravno, nije moguće sve s biciklom, ali ako ništa drugo reducirao sam. Na posao idem s kolegicom pa se izmjenjujemo u vožnjama određene dane. Ovaj tjedan ispada da sam vozio auto samo jednom na posao. Nije loše. Da, činim pravu stvar. I ne pada mi na pamet odustajati od toga.

Terase! Čudesno!

Nestvarno mi je kako nas ova pandemija nije pripremila bolje za ovaj scenarij. Kad smo bili “zatvoreni”, možda smo trebali razmišljati kako bismo se pobrinuli da smo samoodrživi! Da proizvodimo više raznolikog povrća, a ne samo pšenicu. Kod nas čini se samo je bitno koliko se pekarskih proizvoda i mlijeka može proizvesti. Sve više i više ljudi (djece pogotovo) ima problema s intolerancijom na mlijeko i mliječne proizvode te glutenom. Uostalom, ne znam niti jednog nutricionista koji bi za pekarske proizvode rekao bilo što drugo nego da se radi u “šupljim kalorijama”. A istovremeno, unatoč činjenici da stvarno volim putar, mi smo jedina “životinja” koja kao odrasla pije mlijeko druge životinje. To ne može biti normalno nikako, ali razumijem da smo se razvili i da smo maštovitiji od ostalih živina pa možemo stvarati raznoliku hranu. U tome smo toliko daleko dogurali da više niti ne jedemo neprocesirano… jer to kao nije dovoljno fino. No, ja sam u tom cijelom ludilu odlučio da ću jesti više cjelovito, neprocesirano i uglavnom bazirano na biljkama. Da, još uvijek povremeno pojedem nešto što je životinjskoj podrijetla, ali tako bih činio i da živim u divljini. Takav bi i bio omjer u divljini. Inače ne bi bilo divljine, što nam se zapravo i događa, ako je vjerovati g. Attenboroughu. Ja definitivno nemam argumenata mu protusloviti. Da, vjerujem da činim pravu stvar, a najčešći komentari su “da brijem”, “da sam isključiv”, “da gledam s visoka”, “da sam pomodan”… i to uglavnom od ljudi koji mi ne mogu ozbiljnim komentarom kontrirati već iz svoje neke uljuljanosti u rutinu koja nas je sve skupa dovela do stanja gdje jesmo, nisu u mogućnosti informirati se o alternativama i dati si truda pokušati promijeniti smjer koji nas, kako se čini, vodi u jedan jako loš oblik života.

I onda je sve najlakše izvrnuti na zajebanciju. “Jooooj, daj si pojedi kakav steak s roštilja pa dođi k sebi!”, “Mazni pivu i rakiju, odmah će ti biti bolje!”,… što je to ako ne gledanje s visoka na moje odabire. Neki pametni, ozbiljni ljudi govore o održivosti već dugi niz godina, ali propuštamo slušati. Ja sam prvi koji je to prečuo. I jebe me to, ali pokušavam promijeniti svoje navike kako bih bio više u skladu s održivim.

“Ja to neću doživjeti”

– jedan od najčešćih izgovora za nečinjenje

Stvarno me iritira taj sebični način razmišljanja. Moj odgovor je da bismo vrlo vjerojatno trebali to doživjeti. Ali iskreno želim da moje dijete živi u boljim uvjetima nego onih kakve su nam prognoze. Što kad se more digne za jedan metar? Što je sa New Yorkom, Londonom, Splitom ili Dubrovnikom? Neće više biti turizma. Turizam je dobar samo ako sve drugo funkcionira, a ja sam jedan od onih koji bi ograničili broj turista u jednom mjesecu koji može pohoditi državu. Jednostavno mora postojati studija koja će govoriti o štetnom utjecaju turista na neko područje. I uostalom, nemoguće je da ljudi dođu i uživaju u nećemu ako nemaju osobnog prostora. Osobni prostor! Kako nas je pandemija podsjetila da nam treba osobni prostor i da mi ne moraš dahtati za vratom u redu za blagajnu. Ponovi li nam se još koja pandemija, mi smo gotovi jer smo sve fokusirali na turizam, umjesto da proizvodimo najbolje biljne namirnice u regiji jer smo blagoslovljeni i klimom i prirodnim resursima. A umjesto da se razvijamo kao moderna država koja promišlja o kvaliteti življenja svojih građana, mi ovisimo o janjetini s Novog Zelanda, kravetini iz Argentine, fosilnom gorivu iz Rusije,… čini li se i vama da tu nešto ne štima? Imamo jednog Rimca koji u Hrvatskoj proizvodi najbolje baterije za aute na svijetu, a ovisimo o gorivu iz Rusije? I zašto uopće ovisimo o fosilnom gorivu? Naravno da nije jednostavno napraviti promjenu. Skupo je i infrastruktura je loša ili nepostojeća. Ljudi u zgradama imaju ozbiljan problem za takvo punjenje “kod kuće”. Moj je stav da bi državni aparat prvi trebao početi koristiti takva vozila i kompletno zamijeniti vozni park, za primjer drugima. Možda bi to ukazalo kojim smjerom idemo i da država ne podržava fosilna goriva. To je moj stav kao građanina. Ne znam zašto sve državne zgrade nemaju svoje vlastite mirkoelektrane sa solarnim panelima na krovovima. Trebali bismo razmišljati da što manje stvaramo otpad pa bismo imali puno manje za reciklirati. Nije li to bolje? Kupujmo bez ambalaže, svježe i koristimo vrećice od doma. Pa to ne može biti toliko teško.

Nedavno sam se vratio iz Rima. Grad star nekoliko tisuća godina. Gotovo svaka zgrada ima terasu na krovu koja osigurava mogućnost opuštanja u slobodno vrijeme i socijalizaciju, a ne ona strava od minijaturnih uskih balkona koji se grade kao nešto bitno u novim stanovima. Gradimo tako da iskorištavamo svaki milimetar za neki stambeni prostor koji više sliči povećoj zatvorskoj čelija, umjesto da se nametnu minimumi gradnje koji bi osigurali i normalnije funkcioniranje. Ja sam za to da svaki stan mora imati balkon ili terasu na koji možeš staviti stol za 6 ljudi. Ili zajedničku terasu. Rimljani (kao i Parižani) tako imaju ogromne prozore koji daju dovoljno svjetlosti koja je toliko potreba čovjeku (ako ništa drugo radi vitamina D, manje potrošnje električne energije na umjetnu svjetlost,…). Električni romobili i bicikli za najam posvuda. Nije trava zelenija u Italiji. Daaaaleko od toga. Mi kao čovječanstvo trebamo mijenjati svoje navike, ali treba krenuti od sebe koristeći one najbolje primjere oko nas i voditi se onim što nam je najmanje mrsko već upravo ono što daje najbolje rezultate. Mi ni parkinge ne možemo nametnuti. Kako doći kod nekog u goste i gdje parkirati? To nitko pojma nema.

Većina nas zna što bi bilo najbolje i što su scenariji koje ne bismo nikako željeli vidjeti da se ostvare. Prekritičan sam? Ne. Kritičan jesam, samokritičan prije svega jer uvijek polazim od sebe, ali me isto to tjera da konstantno poduzimam što je god u mojoj moći da pomognem. “A otkud ti pravo da….”… zapravo sam uvjerenja da svi imamo dužnost, ne samo pravo da kritiziramo, ali nudimo rješenja. Isprazno kritiziranje nije smisleno i korisno. To je blebetanje i demagogija. Čisto laprdanje. Istovremeno, dužni smo govoriti i promicati kvalitetu života. Dužni smo to činiti zbog nas samih, radi slijedeće generacije bez obzira radi li se o članovima naše obitelji ili potpunim strancima. Nije bitno prijeti li nam nuklearni rat ili ne, jer ako stanemo pod izlikom da će biti nuklearni rat, i ništa se ne dogodi (dao Bog da ništa ne dogodi), onda smo propustili iskoristiti priliku i samo odgađamo. Nemamo vremena odgađati. Dovoljno smo to do sada činili.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: