Čitam članak prijatelja Sebastijana Orlića kao komentar o konzumaciji određenih makronutrijenata i naravno da se sjetim nekih nelogičnosti u kojima živimo. To je vjerojatno bio samo okidač za ovaj članak. Naime, ne razumijemo mi baš jako puno. I često čujemo kako su naši stari to sve bolje radili. Nisu. Nisu bolje razumjeli jer da jesu danas ne bismo imali kojekakve “povratke na pravi put”. Pogotovo kada je riječ o prehrani. Zastrašujuće je kako uz sve kemije i prirode u školi ne razumijemo što jedemo. Ne razumijemo i čudimo se kako tijelu treba svakodnevno kretanje. Kao roditelj osnovnoškolca, nisu mi jasne postavke rasporeda u kojem tjelesni odgoj ili kako god se taj predmet sada zove, ima za pravo samo dva sata tjedno. Mojem sinu je to načelno manje važno jer ima u prosjeku 5 aktivnosti tjedno (judo i penjanje na umjetnu stijenu), no i dalje smatram da je to premalo. U državi u kojoj je svaki treći osmogodišnjak pretio, a kao država smo na karti debelih ljudi “najjači”, zaista je zastrašujuće kako nitko ne vidi da treba početi gledati i kako živimo, a ne samo što bi trebalo ući u mozak djece iz forme trenutnog kurikuluma. Prema nekim proučavanjima, zbog superdostupnosti svega, postali smo prelijeni kao vrsta i sve što su tehnologija, znanost, nutricionizam i medicina napravili do sada kako bismo bili dugovječniji, ide u suprotnom smjeru te se očekuje da će nam se zbog krivih promišljanja i navika životni vijek u budućnosti početi skraćivati.

Zašto? Pa zato što u budućnosti nećemo imati živih pametnih ljudi. Bar ne onih zdravih. Kukamo kako nemamo dovoljno doktora i medicinskog osoblja jer se previše bavimo simptomima, a ne uzrokom. Ne kažem da ne kupim nikad neki puž od sira i špinata u pekarnici, ali to činim povremeno, kao što povremeno pojedem baklavu ili pojedem vrećicu čipsa. OK. Povremeno. Ne svaki dan. Ne učestalo. Ne razumijemo što jedemo i kako to djeljuje na naš organizam. Izvjesnije je da će neki klinac znati da postoje benzinski i dizel motori te da treba paziti koje gorivo se sipa u rezervoar ovisno o tipu motora. To nam je sasvim jasno i logično. Ali što ćemo staviti u sebe, kao gorivo, to nam je apsolutno strano. No tražit će nas u školi da znamo što je NaCl, odnosno kuhinjska sol, ali nam neće objasniti kako utjeće na naše tijelo. Ne bi li bilo logičnije da naučimo kako stvari iz naše okoline utjeću na nas, u nekom normalnom kurikulumu? Pa onaj tko želi u životu učiti više o tim procesima, nastavi dalje učiti i razvijati se u tom smjeru… Danas imamo drugi strani jezik kao izborni predmet… ne znam zašto? Trebao bi biti obavezan. Zašto? Da omogući djeci da komuniciraju lakše sa svijetom. Živimo u vremenu u kojem globalno postaje dostupno kroz internet, a govorimo jezik koji nam ne omogućava neku širu komunikaciju. Mali smo narod i ruku na srce, nije da je niti jednostavan za naučiti strancu niti im je nužan. Bogatstvo leži u komunikaciji, a za komunikaciju su nam potrebni strani jezici. Baš neobično. Ja sam u osnovnoj školi dobio francuski kao drugi jezik nakon primarnog engleskog. Vjerujem kako me to oplemenilo. U srednjoj sam počeo učiti i talijanski, ali tu su se stvari dodatno zakomplicirale jer je došao latinski. Da živim sto života, ne znam kako bih si objasnio taj gubitak vremena učeći nešto što varira između “jedva upotrebljivo” do “neupotrebljivo”. O starogrčkom da ne govorim. To su mrtvi jezici. Trebali bi biti zanimljivi možda samo nekolicini ljudi koje bismo smatrali ekspertima za to i korišteni u neke svrhe poput arheologije. Vjerojatnije je da bi jezik poput esperanta imao više smisla, iako danas najviše ljudi na svijetu govori mandarinski, engleski i španjolski. I to je nešto što će se teško promijeniti.

I onda idemo u novu reformu i eksperimentiranje (što nije nužno loše) s cijelodnevnom školom, u kojoj još pojačavamo matematiku i hrvatski jezik. Čak me to s matematikom ne smeta koliko mi je stvarno neobično da forsiramo s hrvastkim jezikom i čitanjem lektire koja je neprimjerena današnjem čitatelju. Zaista je čudno da su generacije, koje žive u sasvim drugim vremenima, čitale iste knjige poput Družbe Pere Kvržice. Naravno da nije knjiga kriva niti loša, ali vjerujem da u današnje generacije kojima su Adriana Molea zamijenili Kapetan Gaćeše, Harry Potter, Percy Jackson i Greg Heffley, apsolutno pretenciozno gurati pod nos Dunda Maroja i Peru Kvržicu. Moj je sin čitao prethodno navedene “strane junake” na engleskom i gutao u roku od 3 dana još prije dvije godine. Ja sam gutao knjige Ivana Kušana (a imao sam sreću odrastati uz njegovog sina Daniela) i vjerujem kako me više privuklo čitati te knjige nego bilo koju drugu. No baš ništa nismo napravili ako ih nismo naučili što je tijelu potrebno za preživjeti. San, tjelesna aktivnost i prehrana. Jer bez toga nemamo funkcionalno tijelo ni um. Živimo u svijetu koji potiče druženje u kasnim satima po birtijama na redovnoj bazi i osuđujemo one koji odu spavati prije 22 sata. Ideš s kokošima spavati? Kaj si mala beba? Pa život tek počinje… Mi bismo trebali stvoriti snažnu novu generaciju, a za to trebamo školu. Sustav. Inače računamo na preživljavanje pojedinaca, onih koji to “vuku” od doma, a ostali se oslanjaju na zdravstveni sustav koji je preopterećen. Mi ni nemamo sustav zdravlja, već sustav bolesti gdje će vam pretili kardiolog ili dijabetolog objašnjavati koji lijek će vas spasiti. I odmah se ograđujem, ja izuzetno cijenim i vrednujem lječničku struku. I upravo to zato i govorim. Oni nisu čarobnjaci. Nema tog mehaničara koji bi vaš auto učinio potpuno funkcionalnim ako ste ga vozili u prvoj po makadamu s krivim gorivom. Nema. Možda uspije jednom, dvaput, ali teško da bi dugoročno bilo izvedivo, a mi trebamo dugoročno i dugovječno. Uz ovakav sustav, teško da ćemo moći jer tražimo prećace i sve želimo još jučer. Ja sam jedan od najnestrpljivijih ljudi koje sam upoznao i često se nađem u situaciji da moram promišljati svoj slijedeći korak kako ne bih izgubio sve što sam gradio. Kad ćemo ažurirati postavke na 21. stoljeće u želji da imamo zdravu, funkcionalnu, dugovječnu i pametnu populaciju i u 22. stoljeću?

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!