“Kad bi svi, ljudi na svijetu…”!

Marina Drašković je toliko toga da bih vjerojatno sad udavio pišući epitete o njoj, no ne mogu baš ništa ne reći. Marina je vrhunska sportašica, nositeljica crnog pojasa u judu (4. Dan), sa dugogodišnjom karijerom natjecateljice i trenerice, završenim ekonomskim fakultetom i velikim željama za budućnost, koje se jednostavno nisu ostvarivale kako je ona zamislila. Nije postala poslovna žena niti olimpijska džudašica. I tu je stala pred zid. No odlika onih izvrsnih je da upravo nastave i počnu stvarati čuda onda kad se sve čini bezizlazno, a kad se ta izvrsnost manifestira kroz pomaganje onim najranjivijima, ta izvrsnost počinje izvirati kao gejzir i postaje gotovo nezaustavljiva sila. Marina je ta nezaustavljiva sila koja je 2012. osnovala Fuji , judo klub za osobe s invaliditetom, tada primarno za osobe s cerebralnom paralizom. Ova mlada zena je pametna, energična, draga, uporna, odlucna,… i još mnogo, mnogo više!

Osim na YouTube kanalu gdje možete pogledati video podcasta, isti možete poslušati na Spotifyu (link gore) te na Anchor, Apple, Google , Audible, Podtail, Ivoox Podcasts.

Prođite sa mnom kroz ovaj čudesan razgovor u kojem nam Marina govori o svojim počecima, o preprekama, o stvaranju jedne sasvim nove judaške priče, o prilikama koje su joj se ukazale, o projektima koje je pokretala kako bi njeni sportaši dobili sve besplatno, o borbi sa svojim dvojbama i unutarnjim osjećajima neuspjeha unatoč činjenici da je sve što radi svakodnevni uspješni uspon kroz Šumu suicida na planinu Fuji! Osoba nevjerojatne snage, ženstvenosti, fokusa i odlučnosti! Osoba otvorenog srca i uma koja govori o svojoj osobnoj transformaciji kroz koju su mnogi mladi ljudi dobili posebnu šansu i imali priliku spoznati svoju vlastitu snagu. Hvala Marina na gostovanju! Svijet treba vise Marina! A Marina i njeni judoke trebaju i vašu podršku pa tko može neka ju kontaktira preko kluba.

PS – moja isprika Slavenu Škrobotu zbog krivo izrečene dijagnoze – trebao sam reći tetrapareza, a ne kvadripareza koliko se sjećam. Oprosti Slavene!

Stoga, prionite na slušanje/gledanje, a veselim se vašim komentarima. Kako biste pomogli ovaj podcast, podijelite njegov sadžraj na društvenim mrežama i pretplatite se na isti, a nama će biti drago ako pritisnete i kakav “palčić” ako vam se sviđa sadržaj. Hvala!

Bonk i Zvonko Čubrić naš su dom i dalje, a uvijek smo zahvalni Anti Geli na tehničkoj i edukativnoj podršci! Hvala mom sinku na podršci i nadzoru snimanja epizode!  

Želim vidjeti vaše komentare pa čak i konstruktivne kritike. Želimo biti bolji! Želja da jednog dana podcast bude uživo s publikom mi se polako ostvaruje i pratite najave slijedećih epizoda ako želite sudjelovati na taj način. Puse svima.

Snimatelji: Matej Kezele i Thomas Kezele/ Mjesto snimanja: Bonk, Vrbje 1B, Zagreb (vlasnik: Zvonko Čubrić) / Audio i video post produkcija: Thomas Kezele / Glazba uvodne špice i aranžman: Ante Gelo, koji je svirao sve osim klavijatura (Thomas Kezele) / Autor i voditelj podcasta: Thomas Kezele, autor bloga Thomas’ Life Without Pause  

Pretplatite se na YouTube kanal odnosno na audio verzije podcasta jer bit će interesantnih gostiju.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!