Sutra ulazim u pedesetu i nekako se zapravo veselim slijedećem rođendanu, tom pedesetom (sutra je “tek 49.”). Ništa nalik večini ljudi. Naravno da ne shvaćam godine olako, ali u mom vječnom prepucavanju s jednom svojom vrlo dragom prijateljicom, jasno mi je dala do znanja da često spominjem svoje godine i pita me zašto, “jer godine su samo broj”. I jesu i nisu. Kod mene su orijentir.
E pa godine nisu samo broj iako se često tako čini, bar prije nego uđeš u čedrdesete, a pogotovo postaje sve jasnije nakon 45. Kod mene je takav slučaj barem. I da objasnim malo taj “bitter-sweet” odnos. Dakle, tijelo stari i procesi regeneracije i mišićnog napretka su u najboljem slučaju usporeni. To ne znači da ljudi ne ostvaruju i dalje svoje ponajbolje rezultate u “drugoj polovici” života no valja se zamisliti bismo li imali apsolutni maksimum kojih 10-20 godina ranije da smo znali ŠTO treba raditi te KAKO to treba raditi najefikasnije. Prilično sam uvjeren da bismo vjerojatno postali specijalisti u nekoj stvari, no kako dr. Attia u svojoj knjizi Outlive govori, život je svojevrsni desetoboj. Dekatlon! Ne onaj lanac dućana već skup disciplina i vještina u kojima bismo trebali dati sve. Naravno, uvijek su postojali i postojat će specijalisti koji će pomicati granice, no za većinu ljudi i kvalitet njihova života je bitna raznovrsnost u kojoj neće postojati izvrsnosti. Jer samo je jedan Michellangelo! Nisu bila dva. I ne treba ih dva.
Život je niz izazova koji vrlo često nemaju nikakve veze jedni s drugim ili bar na očigled nemaju. Kako biti najbolji doktor, najbolji otac, najbolji sportaš, najbolji kuhar, najbolji glazbenik,… istovremeno? Vrlo vjerojatno nikako ili vrlo kratko! Zašto? Jer to ni jedno tijelo ne može izdržati. Pa čak ni um. Najbolji je neodrživo. Treba tražiti balans u kojem možete ostati visoko funkcionalni, zdravi i uspješno savladavati prepreke koje dolaze pred vas. Za to je potreban cijeli niz vještina i znanja, a specijalisti načelno nemaju svjetlu budućnost ako nema okruženja desetobojaca uz koje mogu biti izvrsni. U našem svijetu postoji životnja imenom gepard – apsolutno graciozna i fenomenalno brza životinja koja je specijalist i koji je prvi od svih mačaka na listi za izumiranje (prirodno, ne ljudskom rukom poput nekoliko vrsta tigrova). To je jednostavno tako.
Spcijalisti nam trebaju, ali ruku na srce samo malen broj. Svi ostali bismo trebali učiniti sve da budemo u rangu ocjena 3-4. Nekom perfekcionistu to je neobično za čuti, no to je realnost, a ja se trudim biti realan. Ne možemo svi biti profesionalni sportaši iako mnogi tako treniraju (ili bar misle da to čine, vrlo čestu u zabludi). Našem tijelu treba konstantno kretanje, svakodnevno. Treba nam da dižemo teške premete kako bismo uz ispravan unos nutrijenata (ne nužno fine papice jer to je tijelu nebitno) održali što veći mišični tonus koji nam je potreban za toliko stvari, a najjednostavniji je otići na plac, podići dijete, unuka ili otvoriti teglu zimnice. Trčati je prekrasno, ali nije dovoljno. Skijanje obožavam, ali zimski praznici jednom godišnje na skijalištu ne čine vas tjelesni aktivnom osobom, već stavljaju u rizičnu skupinu ljudi koji bi se vjerojatno nepripremljeni mogli ozlijediti.
Imam osjećaj da stalno govorim isto, ali da ljudima nikako da dođe do glave. Zaboravili smo uživati u uspjehu, ako nije spektakularan. Neki dan je Dario Mišković ispričao svoju priču iz trgovine gdje mu je trgovac ispričao kako je svaki dan pobjeda za njega (parafraziram). Zaboravili smo na to. Tražimo spektakle, a ne možemo biti zahvalni na onom osnovnom, zaboravljajući kako je teško održavati ti unatoč vremenu koje nemilosrdno odlazi. Sretan sam što još uvijek mogu trčati, dizati utege, raditi zgibove, plivati kilometre, voziti bicikl ili motor (jer i to je vještina), čitati, učiti, pisati blog, razgovarati s ljudima, odlaziti na posao, kuhati i konstantno biti otvoren prema novom. I da, volim dobro izgledati. To nije taština. To nije ego. To je fizička manifestacija svega onog u mojoj glavi koje mi govori da ostanem doma i spavam… i “ko ga jebe”, a znam da je jedini način da održim zdravlje da pokrenem guzicu s mjesta, obućem tenisice i odem trečati pa to u konačnici i učinim. Volim ideju da osim intelektualnog razvoja kojem svakodnevno težim razgovarajući s fenomenalnim, puno boljim ljudima od mene kojima se okružim, čitanjem knjiga, slušanjem podcasta,… držim i taj korak prema zdravlju i funkcionalnosti kroz tjelesnu aktivnost. I onda zapravo mi uopće nije toliko nestvarno reći sam za sebe da sam “hot daddy” jer je puno rada iza toga, puno znoja koje nije nitko prolio umjesto mene i koje ne može biti falš. Tu nema varanja. Nema šalabahtera. Nema šaptanja. To fakat moraš sam. I nisam savršen. Ni blizu. To su neki drugi odlikaši. Ja sam sasvim solidna trojčica koja koketira s četvorkom. I sretan sam gdje sam, ali znam da opuštanje nije opcija jer taj “tatica” ima puno obaveza, puno želja, puno neostvarenih ideja i uspomena koje tek treba stvoriti. Kako vi sebe doživljavate?
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
