Budimo se u sunčano i ugodno jutro, uživajući u doručku za stolom koji gleda prema jezeru i planinama koje ga okružuju. Mjesto Plav nalazi se na kojih 900mnv, a da uopće nemate nikakav osjećaj da ste zapravo na visini Puntijarke (op.a. dom na Medvednici). Nema nikakve žurbe, ali nam je jasno da će dan biti paklen, a da se imamo što voziti po makadamu na koji me upozorio Bojan Grbić koji je podijelio svoj gpx log. Inače, na stranici planinarenje.hr možete vidjeti gotovo identičan log do Tromeđe na koju smo se uputili. To je točka u kojoj ste istovremeno na granici Albanije, Crne Gore i Kosova, a pogled puca na sve strane. Od Plava do planiranog mjesta parking ima nekih 50 minuta vožnje iako udaljenost nije nešto velika. Šumska cesta puna kamenja i rupa tjera na oprez kako ne bi uništili auto. Mi imamo SUV s dovoljno visine pa nije bilo posebne brige, ali vjerujemo kako bi i limuzina mogla proći uz malo više opreznosti. Na istoj cesti srećemo i skupcjene SUVove (Jaguar, BMW, Mercedes,…), kao i već poznate Golf dvojke bez registracija i s toliko oštećenja da je nemoguće pronaći čitav komad lima… ili retrovizor. Fakat je zajebano razmišljati “što ako me bubne takav jedan” jer ne znam po kojoj osnovi bih nadoknadio štetu na autu. Nema registracije, nema ni osiguranja. Iskreno, to je stres. Meni jest. Nekog možda boli briga, ali meni se ne popravlja auto nepotrebno.

View this post on Instagram

A post shared by Thomas Kezele (@lifewithoutpause)

Kako god bilo, dosta nam je bilo taljiganja u autu, pogotovo ekipi na stražnjoj klupi pa parkiramo nekih 700m prije početka gpx loga i krećemo prema livadama ispod Tromeđe. To je prilično nezahtjevno planinarenje koje bismo svi skupa mogli istrčati, no osim mene svi imaju utrke u narednim danima i apsolutno je nepotrebno napucavati i trošiti tijelo, a priroda jednosavno traži da ju gledate. Uglavnom se krećemo širokim brdskim makadamskim cestama (dirt roads) i uživamo u vidicima. Ono na što se morate naviknuti je stoka (ne “stoka”) koja vas okružuje… krave, ovce i koze su sastavni dio krajobraza, a ako idete sa psom, morate biti svjesni kako tu uvijek postoje i ovčarski psi u tipu Šarplaninca koji ne da nisu prijateljski nastrojeni nego vam je bolje da pripazite na svog psa kako ne bi kožnu krpu nosili kući. Mi smo na povratku imali jedan bliski susret gdje se jedan zaletao na nas. Ako ste se ikad susreli s agresivnim psom, onda biste mogli znati da je potrebno da jedan odvede vašeg psa dalje, dok vi zadržavate svoj teritorij i jasno široko raširenih ruku dajete do znanja da ovdje nema prolaza. Otprilike kao Gandalf na onom mostu s Balrogom. #youshallnotpass Tako smo uglavnom napravili Martina i ja. Ona je uzela Vitu dalje, a ja sam krenuo prema šari. Nije ugodan, nedvojbeno, ali nije ni tako blesav jer zna da bih ga udavio pričom od čega se vjerojatno nikad ne bi oporavio pa je ustuknuo nazad u nisko crnogorično raslinje u svoje stado ovaca. A možda se toliko zbunio muškarcu u Salomon kiltu (ne, nije bradata žena u šosiću) da je sam sebi rekao kako imam dovoljno problema da mi on još zagorčava život.

Uglavnom, uspon nije nešto specijalno naporan, a gpx je lagano pratiti, pogotovo na Garmin Fenix7X u na kojem se vide sve staze. Do sedla, dolazimo u laganom tempu, gdje srećemo tri crnogorska granična policajca u crnim odorama i panciraka koje su skinuli (samo pancirke) i odložili na tlo. Dakle, tamo hlada jednostavno nema. Nisko raslinje, trava i neko mekano bilje koje daje malo baunsinga. Vita šalabajza na sve strane, a ja ju pokušavam usporiti kako mi ne bi krepala. Treba naglasiti kako na ovom potezu do sedla ima dovoljno izvora i vode koja se slijeva s planine da se možete ohladiti, a nakon sedla toga više nema pa pametno s vodom. Ja sam imao više vode za psa nego za sebe. Ono što je divno tijekom cijelog ovog dijela je činjenica da pogled puca na na prekrasnu prirodu, a nakon sedla ste zapravo na grebenu i uživate u pogledima prema drugim vrhovima. Ako nemate utrku slijedeće dane kao moja ekipa na Tromeđi, prilično je izvjesno kako biste mogli zabrazditi od tog sedla na lijevo, prema istoku, na susjedni vrh i šetnju impresivnim grebenom. Mismo skrenuli prema zapadu i za ukupno dva sata bili na Tromeđi.

S Tromeđe puca pogled o kojeg zastaje dah. Stvarno je prekrasno. Fakat se da uživati, a komentirali smo kako ovaj put nećemo u trailrunning modu dotaknuti vrh i zapizditi dalje već da ćemo uživati u pogledima i jednostavno ne jurcati. Neobično je biti na granici triju država. Nekako je i fora.

Nakon koji dvadesetak minuta krenuli smo lagano nizbrdo i nismo pretjerivali s brzinom jer treba čuvati kvadricepse za utrku, ali smo od naših domaćina naručili domaću hranu koju nismo željeli propustiti. Cijena je bila 8 eura po osobi i pomišljao sam si što bi oni to mogli ponuditi za ručak. U konačnici sam se prilično iznenadio, ugodno naravno, kad sam vidio gustu pileću juhu, musaka s pohanom piletinom i nekom ribom, mješana salata, kajmak, ajvar, ukiseljene paprike i domaći sir. Dakleeee… nismo to mogli sve pojesti. Ok, neki jesu, ali ja ne. Ipak da se vratimo još malo silasku, fakat je gušt biti na tim brdima, a izuzev bliskog susreta sa Šarplanincem koji legitimno brani svoje, mogao bih reći da smo svi skupa uživali u jednom prekrasnom danu prekrasnih crnogorskih planina.

Nakon obilnog ručka ručka čovjek bi pomislio malo odmoriti, no repka je imala radni sastanak pred Ultru koja je slijedila u subotu, a Danijela je bila dio te utrke kao i Herman, Golub, Dane, Ivana, Lana, Marijan i Marin (sigruno sam nekog zaboravio pa sori). Opet se nalazimo u Centru gdje je i dalje bučno. Slavi se Dan državnosti, no u Gusinju je sve skupa nešto tiše nego u Plavu. Bar se to meni tako čini. Dan ranije, dok smo se šetali po Plavu ljudi su ga “preplavili” izlaskom na ulice i bilo je prilično bučno. Neobično je zaspati uz mješavinu glasne glazbe u kojoj se izmjenjuje moderna zapadna glazba s turbo-folk melosom te molitvom iz lokalnih džamija. Sukob svjetova je evidentan na svakom koraku. Ali baš svakom. jednom klincu sa Šalate je to vjerojatno previše. Ne kažem ja da je to nešto loše, nego jednostavno nije za svakoga. Morate biti svjesni sebe i okruženja u kojem se nalazite. #justsaying Sastanak reprezentacije nije trajao dugo, ali je lijepo vidjeti te ljude kako sa strašću i organiziranošću govore svoje planove i dogovaraju podršku s onima koji će ustra biti dostupni da pomognu.

Kako god, nakon sastanka odlazimo prema doma. Treba se hidrirati pa smo zaklali lubenicu koju je Vana kupila i pohasali smo ju gledajući kako sunce zalazi iza brda iznad jezera. Glazba i dalje trešti iz centra Plava, a povremeno se pomiješa s molitvom iz džamije. Vita gleda Danijelu kako ubija lubenicu i čudi se kako Danijela ništa ne dijeli. Na spavanje se ide ranije jer se ultraši i podrška dižu ranije, a Martina i ja krećemo na izvid staze na Volušnicu i Talijanku iz Grebaje no o tome u slijedećem nastavku!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!