#181: Risnjak Trail 2021 – apsolutna ljepota spoja prirode i sportskog natjecanja!

Sve ide po planu! Druga od četiti Kvarner Trails utrke je u žepu! I to kakva utrka. Sve ptice na granama pa i one koje lete, hodaju poput kokoši, a vjerojatno i njihova hrana znaju da je Risnjak moje drugo najdraže brdo. Bilo bi prvo da nema Sljemena. Treba biti odan svom gruntu. Prije koju godinu sam otkrio i Snježnik i samo je bilo pitanje kada će doći taj trenutak da se ta dva prekrasna vrha spoje. Risnjak trail, sa svojih 30km nudio je upravo tu opciju! Ali moram biti iskren i reći kako me ideja da sudjelujem u Golden Trail National Series suported by Salomon bila zapravo jedna fenomenalna motivacija da idem na dužu verziju, odnosno da zabetoniram tu svoju odluku. Mislim 30 km nije moj maksimum, ali znam točno kakav je osjećaj tamo iznad 25-og kilometra.

Nakon Hahlića i Premužićeve staze, na ovih 30 sam gledao nekako realno. Bio sam i na Risnjaku prilično puta u gotovo svim uvjetima, što ljetnim, što zimskim (dva zimksa uspona), a i na Snježniku sam također bio nekoliko puta pa sam znao konfiguraciju koja me čeka. Ja vrlo rijetko trčim preko 15 kilometara, no dobro znam što moje tijelo može u nekom umjerenom tempu. Nakon Premužićeve nisam imao nikakvih upala mišića ni tetiva pa mi je to bio odličan trening dužine. Ponajviše za glavu. Hahlići su me naučili još jednom stvari, a to su – uzmi štapove!

Na startu sve sama nasmijana lica. Robi (Babić), Darko (Rogina) i ja smo došli u jednom autu, a Andy i Tyler u drugom. To je ono što se dovezlo iz Zagreba. Na parkiralištu srećemo Ivanu i Zdravka, a kako sam podizao brojeve nailazim na Vanju, Jelenu, Ninu i Barbaru. Netom dolaze Marko (Dugandžić) i Dragana te dio te varaždinske ekipe iz SRD 315 Sjeverozapad. Sve u svemu, svi su nabrijani na tekmu, a vrijeme je prekrasno. Nekih 15-ak stupnjeva i sunčano. Pred sami start srećem i drugog bitnog Marka (Hermana). Odbrojavanje kreće i startamo s utrkom gdje u prvih tri kilometra ide šira staza, šumska cesta na kojoj zapravo možete komotnije preticati. Sve ono dalje postaje manje jednostavno. Ne nemoguće, ali jednostavno nije. Ja ne spadam ni u kakvu elitu, čak ne znam bih li se mogao svrstati u neku osrednjost no na startu volim krenuti ranije. Zašto? Zato što je veća šansa da ću pratiti tempo nekog ispred mene i eventualno se maknuti bržem trkaću nego da se moram svako toliko pokušavati probiti zapinjući o nečije pete. Na putu do Schlosserovog doma nemate puno prilike preticati jer je sve više manje singlica sa puno kamenih stepenica i brzo se uspinjete. Oni na početku kolone svi manje više prate isti tempo. Od starta sam krenuo sa štapovima, ali sam ih aktivirao negdje nakon prvih kilometar i pol. Meni tako odgovara. Pomalo sam se služio njima na strmijim dijelovima kako bih rasteretio noge. Meni nikako ne odgovara odgurivanje na butinama kako vidim da neki ljudi rade. Radije sitno trčim nego da se oslanjam na butine. U to sam se uvjerio na Boroši, na posljednjih 400 metara dok sam pokušavao pratiti Elzin tempo. Jednostavno to nije za mene.

Šuma prema Risnjaku

Kako god bilo, derem ja koliko ide, ali sam sebi govorim kako ovo danas nije za zaklati se već za uživanje u brzom planinarenju. Stvarno želim uživati u cijeloj stazi. Pred sami peti kilometar gubim balans, popikavam se na štapove i njuškom krećem prema tlu! Dakle nakon svih onih kretenskih pokušaja da ne padnem, što tog trenutka kao i toliko mnogo puta prije, ipak zaranjam u podlogu, koja je za divno čudo sazdana od one najfinije zemlje. Ok, nešto sam se malo ogulio, ali jedva primjetno. Iskreno, jedva da sam i pogledao jer sam se podigao, odgovorio pri tom kolegi trkaču koji se pristojno ponudio pomoći da sam ok te nastavio dalje. Nevjerojatno je koliko se puta ovo trebalo dogoditi, ali nije pa sam sretan što nisam zaorao na nekoj kamenitoj podlozi već na vjerojatno najmekšoj podlozi koja postoji na Risnjaku. Ajme kakav srećković.

Eto kako to izlgeda iz ptičje perspektive Reliva
Ma kaj bi bila strmica… uspon pred Schlosserov dom.

Uglavnom, otresao sam se poput kakvog prašnjavog pseta i nastavio dalje još tri kilometra do Schlosserovog doma. Ovu stazu stvarno dobro poznajem za jednog zagrebačkog dečka pa su sjećanja navirala samo tako. Dijelovi u kojima sam zapinjao u snijegu s ekipom, gdje isprva nismo znali bismo li trebali lijevo ili desno (jer je po snijegu sve isto). No, sad sve znam i znam koliko do kraja i što me čeka. I bilo je ok. Mislim da sam na vrhu bio za kakvih 1:15 minuta (otprilike), što mi je za sada najbolje vrijeme, a sigurno nisam dao sve od sebe. I to smisleno, kako bih mogao trčati posljednjih 8 kilometara “nizvodno”. Izlazak na Schlosserov dom koji fotograf svesrdno hvata, a ja valjda po prvi put potpuno zaboravljam baciti ozbiljniji pogled i okinuti neku fotku prema Risnjaku ili bar neki selfie ispred doma. Valjda fokusiran na ono što slijedi. A slijede štenge. Nizbrdo. Puno kamenja i korjenja. Ali to je ok. Tako mora biti i to sam očekivao iz onog što mi je ukratko Luka (buraz) prenio. I onda… i onda slijedi staza kojom bi svatko trebao proći. Fakat jedna od lijepših staza šumskih kojom sam trčao. Jednostavno je lijepo. Široka staza kojom se jurcam s jednom damom koja je u kategoriji zauzela prvo mjesto ako sam dobro shvatio, a jedino što sam ja iskoristio inerciju i odletio nizbrdo. To mi je specijalka i lakše mi je trčati bez kočenja i opterečivanja kvadricepsa. No bio sam prilično siguran da će me svi ti ljudi koje sam pretekao prešišati na prvoj uzbrdici. Kad smo se nakon te divote krenuli penjati prema livadama podno Snježnika naišao sam na još jednu mladu damu koja je glasno slušala neki teži rock (kao da ja to kužim, dijete sa Šalate) i ispričavala mi se ako je glasno. Iskreno, meni koji sam navikao trčati bez slušalica gušt je trčati šumom i osluškivati prirodu, no tko sam ja da sudim. Zahvalio sam se na brizi i rekao da neka radi kako joj odgovara. Čini se kako bih možda trebao promisliti o nekoj glazbi koja trešti kada bih krenuo promišljati o ubrzavanju. Ma zapravo, kome treba jedan ovakav da je još i brz. Dovoljno da sam glasan.

Dakle, izlazimo iz šume na livade ispod Snježnika i to je takva divota ljudi moji. Prekrasno! I onda se malo dalje uzverete na proplanak s kojeg vam puca pogled prema Kvarneru i Učki. “Još samo da se popnem na Snježnik!”… da samo. Slijedi solidna vertikalica s mini serpentinama kojom sam se do sada spuštao, nakon čega je izlazak na Snježnik čudesan. Pogled puca na sve strane, a ne znaš gdje je ljepše. Na istoku vidim Risnjak i ne vjerujem da sam “do maloprije” bio tamo. Ima prilično šume između ta dva vrha. Opalio sam par fotki i kratko se osvrnuo oko sebe, pogotovo prema Kvarneru. Malo je takvih pogleda gdje imaš i lijepe planine, livade na visoravnima, šumu i ispod more. Ljudi Kvarnera su zaista blagoslovljeni. Nastavljam dalje između stijena na kojima nema nešto pretjerano trčanja i jurnjave i preko grebena kojim bih se obično kretao uzbrdo spuštam se prema Platku i onda skrećem lijevo prema Risnjaku. Opet šumica, no ne onako lijepa kao na silasku s Risnjaka i ako netko planira povezati Snježnik i Risnjak kao obiteljski izlet, rekao bih da je možda najbolje parkirati na Platku pa preko Snježnika krenuti obrnutim smjerom kojim smo se mi kretali, a na Risnjaku se valja spustiti onda tamo gdje smo mi izišli trasom kretanja. Okrijepa je bila na pola puta između Risnjaka i Snježnika, negdje na 12. kilometru i tu sam točio vodu i opet smazao Danijelin recept: datulje punjene maslacom od kikirikija, ovaj put “zapečaćene” otopljenom čokoladom kako kikiriki maslac ne bi iscurio (lekcija naučena na Premužićevoj). Druga okrijepa bila je negdje na 19. kilometru, pred drugi uspon na Risnjak, a tu opet kao i na Hahlićima opet ludilo od klope. Datulje, smokve, banane, sir, naranče, čipsi i – LUBENICE! A ono hladne i sočne! Ne onako glupavo brašnaste, već fakat kako treba! Taman da vam Kvarner Trails utrke ne valjaju trasom (što bi mi bilo jebeno teško povjerovati), dođite na okrjepne stanice. Fakat vrh! No zajeb nastaje kad vam postane fino, jer biste se mogli nahrdati toga svega pa je nastavak trčanja vrlo upitan. No znao sam da me čeka još jedna okrijepa kod Medveđih vrata na 23. kilometru pa sam ostavio još nešto prostora u želucu.

Ako ste mislili da je izlazak pred Schlosserov dom kraj vašem pentranju, prevarili ste se. A ne! Ima još malo. Otprilike kilometar i dolaskom do tog mjesta zaderao “fala k…cu”, čisto da bih izbacio to malo iz sebe, što je talijansku natjecateljicu mrvicu preplašilo vjerujem pa koristim ovu priliku se javno ispričati. Ali tako je kako je. Uglavnom, nakon toga je “silazak bez kraja” kako je jedan natjecatelj opisao. To je dakle nekih sedam kilometara manje više trčanja nizbrdo gdje odmah na početku nailazim na Ivanu i Sanju koje su iz ovoga napravile ugodan planinarski izlet te uz podrenje nastavljam dalje. Na okrijepi srećem Zlatu koja mi veli: “Ti si onaj što piše članke na blogu, zar ne? Nađe se koji put nešto zanimiljivo!”. Iskreno me nasmijala jer je zvučalo iskreno. Ok je da je ponekad zanimljivo. Volim iskrenost i zahvalio sam se što čita. Meni to puno znači. Nastavili smo zajedno trčati još koji kilometar gdje bih se ja ispalio nizbrdo, a na ponekoj kraćoj uzbrdici bi me Zlata sustigla. Simpa ženica kojoj se najviše dopao moj članak o tome koju trkačicu bariti. U jednom trenutku sam se odlijepio jer me gravitacija jednostavno povukla nizbrdo. Kao i one talijane što su me nekako pratili. Staza je široka, gotovo cesta u večini trase, no nemojte pomisliti da treba spustiti gard. Ima tu kamenja i korijenja sasvim dovoljno da biste se mogli lansirati, što je moj dragi frend Darko itetako iskusio jer je otprilike 5km prije cilja pao dva puta i s natečenom i krvavom rukom utrčao u cilj. No Darko je dao sve što je imao taj dan i uzeo prvo mjesto u kategoriji, a ukupno bio sedmi. Svaka čast Dako. Ja sam završio nešto iza 5 sati i zauzeo “fenomenalno” 60/89. Iskreno, da sam došao zadnji bilo bi izvrsno. Tamo je jednostavno trebalo biti jer je staza prekrasna. Zadnjih dva kilometra su zapravo dio poučne staze Leska i asfaltirano je, a pogledom na sat sam shvatio kako nema šanse da ta dva kilometra istrčim za 8 minuta kako bi bilo ispod pet sati ukupno tako da sam vrlo turistički (kao i večinu staze) utrčao u cilj gdje su me čekali Robi i Darko! Ali posbeno me razveselilo vidjeti Darka Pirca, mog delčnikog prijatelja, ljudi ogromnog srca koje zasjenjuje sve njegove mišiće (a ima ih!). Kaže, taman sam krenuo doma kad su rekli da ulaziš u cilj pa da me pozdravi. Iskreno me razveselio, a meni je tim više drago da smo se ipak sreli jer ga nisam skužio na startu iako sam ga tražio pogledom. Čovjek je samozatajan. Srdačno smo se pozdravili, a ja sam krenuo za Robijem i Darkom prema domu Nacionalnog parka Risnjak gdje nas je čekao ručak. U utrci su nam još ostali Andy i Tyler, koje smo dočekali družeći se s Vanjom, njegovim ocem Milanom te Jelenom, a s guštom se pozdravljali s veselim društvom koje je ostalo primiti kakvu nagradu ili navijati za laureate. Ja sam imao privilegiju sjediti s dvoje takvih. Jelena je osvojila postolje u kategoriji W35 na kraćoj stazi, a Darko u M50 uzeo prvo mjesto na dužoj. No ispalo je da trčim “kao curica” jer nekako sam putem trčao uz žene koje su završile na postolju, s tim da su me u nekom trenutku ipak prestigle, što bih ponajviše pripisao činjenici da je na okrijepnim stanicama fakat super. Iako prilično siguran u svoju muškost, odgovara mi biti okružen ovako snažnim damama.

Robi, Darko i moja malenkost

Andy i Tyler dolaze na pivu konačno i prepričavaju svoja iskustva. Uvjeren sam da je Učka u planu, ali neka sami odluče. A treba pohvaliti i mesni obrok (gulaš) u domu u Crnom Lugu! Ovaj put vege nije bio nešto posebno (tjestenina s umakom od gljiva). Ne da nije valjalo već u usporedbi s mesnim obrokom prilično slab kalorijski. Ali meni je gulaš pasao kao budali šamar, a o pivi nakon toga uopće da ne pričam. Dolaze i drugi. Dolazi Marko Herman koji je uzeo postolje u M35 na kraćoj stazi, Zlata koju žicam za fotografiju, a kaže samo ako će biti u blogu (pa eto, držim obećanje), a srećem i Matka (s Hahlića i Noćnog cenera) s kojim sam se sreo na usponu te je također podijelio neka svoja iskustva s utrke. Marko Dugandžić i ekipa ostaje jer i oni imaju svoje favorite za postolje. S veseljem smo popratili proglašenje pobjednika, prodiskutirali utrku i svi se složili da je ova utrka zaista nešto prekrasno te nam je drago svake kapi znoja i svakog trenutka koje smo proveli na Risnjaku! Dakle, sad idemo na Učku no stvarno dobro moram promisliti hoću li na 31 km ili manje. Na 42 ne idem sigurno jer je preko mojih trenutnih mogućnosti. Risnjak i Kvarner trails ponovno su oduševili i bravo za organizaciju. Voditelj je odličan također i prilično suvereno vodi događaj, bez praznog hoda. Medaljica je isto ljepa te korisna za otvaranje flaša, a iako sam naručio XS majicu za Maju, nekako mi je mrvu žao što nisam sebi naručio M jer je Ris na njoj fakat lijep! Ha ništa, morat ću dogodine doći ponovno!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora (osim naslovnice i fotografije sa Snježnika te one pri ulasku u cilj koje su dio događaja i skinute su sa stranice Kvarner Trails).

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

3 misli o “#181: Risnjak Trail 2021 – apsolutna ljepota spoja prirode i sportskog natjecanja!

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: