Nakon posljednjeg članka koji se čini kao prilično čitan, jedna mi je frendica poslala ideju da napišem što se događa s prijateljima nakon prekida. Tko kome pripada? Pitala me kome bi se prijatelji trebali prikloniti, bi li trebali birati strane i kako bi se trebali postaviti. Ostati neutralni ili…?

Pa iskreno, prvo što mi pada na pamet, moji prijatelji su moji prijatelji, ali naravno da to nije tako jednostavno. Još je kompliciranije kada je riječ o članovima obitelji. Ako me pitate postoji li univerzalno rješenje, rekao bih da je najjednostavnije držati se onog “izvornog prijateljstva”, ali to je koji puta vrlo teško odrediti, pogotovo kad su ljudi dugo zajedno i postoji priličan broj zajedničkih trenutaka koje smo podijelili. Imam neke prijatelje koji su “sto godina zajedno” i sad da prekinu, a nadam se da neće, teško bih mogao razlučiti tko je došao prvi, jer puno je zajedničkih trenutaka u tih 20 godina prijateljstva iz kojih je teško reći tko je bitniji, jer su mi oboje bitni.

Kratke veze

Dakle, tu baš nema puno mudrolije, ali teško je odrediti što bi to bilo kratko. Recimo da su veze do godinu dana kratke. Čisto da imamo neko vremensko razdoblje no nemojte se sad toga primiti kao pijani plota. Tu su stvari načelno prilično čiste iako se ljudi povežu i u vrlo kratkom vremenu i postanu si dobri. I to je ok. Ja baš nisam takav skroz. Volim se družiti, ali tu bih uvijek dao prednost osobi koju duže i bolje poznajem. U tom slučaju, priklonio bih se svojem prijatelju i teško da bih se sada družio s nekim koga poznajem posredno. Isto nekako očekujem, ako se to uopće smije, od svojih prijatelja – da “ostanu vjeran” meni. To ne znači da treba biti grub prema mojoj bivšoj partnerici ili nešto slično, ali meni je to malo neobično. Eto, ne vidim baš tog smisla. No ostavljam da se ljudi druže kako god žele. Ne tražim da netko bira. Za obitelj bih rekao da sam puno rigorozniji, ali naravno da me moji ne doživljavaju niti 5 posto pa uzalud mi trud oko objašnjavanja. Oni se druže s kim god hoće i vrlo često prigovaraju meni što više nisam u vezi s nekim, bez obzira kako je došlo do prekida. Tu osobu poslušaju, a moje ih mišljenje slabo interesira. Ali takvi su i da ga jebeš, tu nema baš puno pomoći. Mene iskreno baš slabo interesira s kim je moj brat. Naravno da postoji bliskost s nekim njegovim partnericama, ali kad su bivše, i ja sam bivši šogor i meni su bivše pa nemam nekih želja za druženjem. Ne vežem se baš naručito, no uvijek postoji mogućnost da se i to promijeni. Tko će ga znat? 🙂 Ali to je moj odnos s drugima, no pitanje je bilo kako ja doživljavam kome bi se prijatelji/poznanici trebali prikloniti kad ja prekinem. Iskreno i na prvu, kada je riječ što bi moji prijatelji trebali napraviti u slučaju mog prekida s nekom osobom, prilično je jednostavno – mislim si kako se treba držati “izvornog” prijateljstva. Ne vjerujem da se u godinu dana može netko toliko povezati s mojim prijateljima s kojima ja godinama gradim prijateljstvo. Prijatelji moje bivše partnerice uglavnom završe kao frendovi s društvenih mreža i ne postoji taj interes međusobni koji nas tjera na kave. S vremenom i tako nestanu. Ne krivim ih. I ja bih se sebe klonio.

Duže veze

E pa ova naslovna fotka je zapravo dobar primjer kako to funkcionira kad prekineš dužu vezu. Muško s fotke je Mijo, prijatelj moje bivše supruge, ali kako smo i ona i ja u dobrim odnosima, a znali smo se često on i ja viđati po raznim dječjim rođendanima, ljetovanjima, a kasnije i utrkama te se susretati i na Sljemenu, teško bi bilo sad sve skupa staviti po strani i reći: jok, ti si drugi tabor. Mijo je takva ljudina da bih s njim popio piće (pivu uglavnom) u bilo koje doba dana, a osobno imam puno povjerenje u njega i ne bih se suzdržavao u biranju ni teme ni riječi u razgovoru s njim. Dakle, iako ću uvijek reći da je Mijo primarno “tabor moje bivše žene”, vjerujem kako bismo uvijek mogli računati na jedan dobar prijateljski odnos kad god se nađemo, slučajno ili namjerno! No ne bih se usudio svojatati ga koliko god mi bio drag, niti očekujem da me zivka i pita kako sam. Možda zato što smo muškarci? Pojma nemam. Kad pomislim na ženske frendice bivše supruge, ali i prijateljice bivših cura, ne potoji nikakva međusobna potreba za kontaktom. Ni s jedne strane. Bar se ne mogu sjetiti sad dok ovo pišem. Ženske su zajebane. I drže se zajedno. I to mi je zapravo super. Koji kurac bih ja sad trebao očekivati od njih da se druže sa mnom. Dobro je ako ne bodu woodoo lutkicu s mojim likom. Zahvalan sam na tome. Ne treba čačkati dalje.

S druge strane, Petra (kao i njen muž Nikola) dolazi iz nekog neutralnog okruženja, trkačkog svemira u kojem svi poznaju sve. Zapravo ju ne mogu svojatati ni po čemu, a opet, Pero i ja nemamo tajni jedno prema drugom i odlični smo prijatelji već godinama. Ne vidimo se stalno, iako živimo kilometar jedno od drugog, no tu smo uvijek jedno za drugo, makar savjetom. Ona pripada mnogim trkačkim krugovima, no ja bih ju izdvojio kao nekog s kim sam postao prijatelj. To je dimenzija koja je naravno promjenjiva, jer ništa nije bullitproof. Ništa ne traje vječno, no za nju bih rekao da je “moja” prijateljica. Znači li to da moje bivše partnerice ne smiju biti s njom prijateljice (a dobra si je s nekoliko njih)? Ne znači. Tko sam ja da nekom određujem s kim da se druži. Ono što je bitno da razgovor bude što manje o bivšim partnerima jer to opterećuje naše prijatelje. Njima se to baš iskreno ne da slušati, oni imaju svoje probleme. Možda je bolje razgovarati o idejama, putovanjima, knjigama,… ili nekim aktualnim problemima koji nemaju veze s bivšim vezama. Svi prokomentiramo prekid, to je ok, ali konstantno tražite da vaši prijatelji budu sudionici vaših veza iako su naravno uključeni u to, željeli mi to ili ne, kao svjedoci, fakat je nepotrebno. I nemojte očekivati da će vam prijatelji vratiti bivše partnere po sistemu: joj daj razgovaraj s njim/njom, mene ne sluša! Siguran sam da postoji razlog zašto ne sluša. Možda nema više emocija koje su potrebne za vezu… recimo. To zna biti dosta bitno u vezi! LOL

Možda je neki neutralni stav ideal, ali nekako mi je to teško povjerovati da je stvaran. Ljudi načelno odaberu stranu. Bih li ja osobno odabrao neutralan stav? Vjerojatno da, ali u vrlo malenom broju slučajeva gdje sam duži niz godina prijatelj s oboje iz te veze koja je prekinuta. Inače, nekako bih inercijom odabrao stranu onog “izvornog prijateljstva” ili onog partnera s kojim sam se više družio i bolje razumio, dijelio više zajedničkih tema. Ima li vam to smisla?

Ja sam uglavnom u vrlo pristojnim odnosima sa svojim bivšim partnericama. S nekim čak i prijatelj. Možda ne baš odmah, ali s vremenom se to nekako stabilizira. Ne čujemo se ili bar ne često (osim naravno s majkom svojeg sina!), ali kad se vidimo, slučajno ili “s predumišljajem” želim biti ljubazan i želim neki oblik ljudskog, normalnog odnosa. Ne vidim zašto i moji prijatelji ne bi isto tako to gledali, no znam za većinu svojih prijatelja, koje znam duži niz godina kako njima uglavnom to prijateljstvo jenjava, ako ne prestane s prekidom. To također ovisi o razvijenom odnosu s mojom bivšom partnericom i kvalitetu provedenog zajedničkog vremena. Nemaju se potrebu družiti, ali kad se sretnu ostaje isti odnos kakav su stvorili dok je veza bila aktualna. I to je super. Mislim da tako treba biti. Nikako se nisam vidio zvati prijatelje svojih bivših i kukati im o prekidu, komentirati svoju bivšu partnericu njenim prijateljima… dok smo u vezi, možda, čisto kako bih pokušao razumjeti koji kurac trebam napraviti s osobom od koje se udaljavam ili koja se udaljava od mene, jer možda imaju kakav savjet. No iskreno, nakon prekida, koji ću ih klinac opterećivati svojim problemima. Za to imam SVOJE prijatelje koji moraju trpiti (ili ne) moje životne “drame”. I da, držim kako je malo vjerojatno kako bi netko mogao od “mojih” prijatelja stvoriti “svoje” prijatelje, nakon prekida veze. To mi nikako nema smisla, ali dozvoljavam da je sve moguće i na to nikako ne želim niti budem ikad utjecao. Osobno mislim kako se prijateljstva grade godinama, ako ne i desetljećima. Držite do svojih prijateljstava, njegujte ih, pronađite vremena za svoje prijatelje i kad je život super jer vas prijatelji trebaju tada možda baš daleko više nego vi njih, a ne da im se javljate samo kad trebate kukati… ali to je jedan sasvim drugi članak koji tek treba biti napisan!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!