Prošlo je gotovo sedam godina od mog prolaska Triglavskim jezerima, nakon što sam s Moranom, Markom i Robijem preko Tomiškove poti uspio doći na Triglav i nakon noćenja u Koči na Doliču, spustiti se dolinom prema Koči na Savici. Bio je to tada za mene priličan izazov iako sam bio u odličnoj fizičkoj kondiciji, no hodanje po uskim puteljcima uz provaliju za mene nije bio oduševljavajuće. Zapravo bilo je prilično zastrašujuće na momente. Ipak, osjećaj oduševljenja pejsažima doline Triglavskih jezera tražio je povratak koji mi se ostvario prošli vikend, gotovo identičan vikend od prije 7 godina. Imali smo sreće s vremenom, to je nedvojbeno. No idemo korak po korak. Neću ići u detalje jer najbolje da posjetite sami i steknete osobni dojam, ali eto vam ideja bar s nekoliko savjeta.
Za petak, kad smo dolazili u Sloveniju, odlučili smo ipak lagano pa smo prvo sjeli na kavicu na Bledskom jezeru u Vili Prešeren. Prekrasno mirno mjest s pogledom na jezero, patkice i simpatične vrapčiće koji dođu na stol i jedu vam iz ruku mrvice od sendviča. Lagana okrepa od vožnje i nastavljamo prema kanjonu Vintgar, za koji smo kupili karte online. Brže je i jednostavnije, ali morate paziti na vrijeme ulaska jer je točno odrđeno. Parking nije daleko od ulaza, ali treba kojih 300-400m prehodati pa da ne mislite kako je odmah do (moguće je i to ako dođete dovoljno rano; parking se naplačuje nekih 10 eura). Na ulazu skenirate QR kod i ulazite, a također dobijete Petzl kacigu koju biste trebali nositi za vrijeme boravka. Većinu vremena smo ju i nosili, ali smo se fotkali bez te kahlice na glavi. Vintgar je jedan prekrasan kanjon i lijepo uređen, a idete u jednom smjeru nekih 2km do suvenirnice/kafića nakon čega vraćate kacigu i odlučujete se za jedan od dva puta natrag. Mi smo išli s druge strane kanjona jer je kraći i u šumi. Vintgar je must see apsolutno, a mogu ga otpješačiti i mala djeca.









Ideja ovog trodnevnog bjega u Sloveniju, u Triglavski narodni park načelno je bila vidjeti dolinu Triglavskih jezera, ali konstantno biti u nekom balansu aktivnosti i guštanja. Pa smo se nakon Vintgara spustili natrag na Bled i otišli na ručak u Špicu, gdje najčešće dođem jesti kad sam na Bledu. Radi se o restoranu poznatog slovenskog veslača, olimpijca Janija Klemenčiča, u kojem radi prilično internacionalni postav s Balkana, hrana je odlična, kao i cuga, a osoblje je izuzetno ljubazno. Sve u svemu, uživali smo u iću i piću te se uputili prema plaži kod veslačkog centra Bled da kroz šetnju malo probavimo hranu. Nakon kupanca u bledskom jezeru, koje je bilo cca 25C, sjeli smo na kavu u obližnji kafić jer je krenula naoblaka i ljetni pljusak. Kako nismo znali koliko će to potrajati, lagano smo krenuli prema autu nakon kave no u međuvremenu je prestala kiša i sunce se vratilo što je značilo da moramo na kajak. Dakle, aktivnost se vratila na repertoar nakon planinarenja, šetnje i plivanja. Ništa od toga nije bilo ni teško ni naporno, ali tijelo je radilo! Bled je divan za veslanje jer je prilično miran, što se ne može reći i za Bohinj kako smo kasnije skužili. Zanimljivo je da je na vrhu Bledskog jezera postavljena bina na kojoj DJ zabavlja one koji su sjeli pojesti i popiti nešto kroz street food ponudu. Ništa nije jeftino, ali to je Bled. Večera s pogledom na jezero na kojem zalazi sunce oduzela nam je prilično vremena tako da nismo stigli posjetiti Blejski grad, staru utvrdu koja se zatvara u 20 sati pa smo se uputili prema smještaju 4 elements resort , negdje otprilike na pola puta između Bleda i Bohinja. Uzeli smo bungalov u obliku bačve u kojem je sve nalik na kamp kućicu. Ima nekih stvari koje su minijaturne (poput kupaonice i wc školjke), ali načelno vrlo lijepo uređeno, čisto i upravo ono što nam jer trebalo nakon cjelodnevne aktivnosti: mjesto gdje ćemo navečer stati, popiti piće i prespavati u miru. Inače, isti vlasnici imaju i kuću u kojoj se mogu iznajmiti i apartmani pa toplo preporučam jer je domaćica Daliborka izuzetno draga i komunikativna. Topla preporuka uz napomenu kako bungalovi nisu možda savršen izbor za one preko 180cm.









I tako nakon gotovo sedam godina, dolazi taj dan kad krećemo na Triglavska jezera. Fakat si dugo to želim, ali nikako da se stvari poslože. Odlučili smo se ići preko Planine Blato. Do ulaza na stazu možete autom, s tim da imajte na umu kako se plaća cestarina (ne parking, cestarina) u iznosu od 20 eura što plaćate na rampi. Ideja je bila popeti se do Koče na Prehodavcih, što udaljeno nekih 14km, a u konačnici smo napravili 29.4km s preko 1600m ukupne elevacije (imate gpx trag). Tehnički nezahtjevna ruta s tek jednim pentranjem po sajlama kroz jedno okno na grebenu iznad Koče pri Triglavskih jezerih (preko Štapc). Ništa dramatično, a do tada ćete uživati u prekrasnoj šumi, nešto livada s kravama, proći ćete pored Koče na Planini pri jezeru te naselju prekrasnih brvnara. Onako, vrlo bajkovito. Silazak prema Koči pri Triglavskih jezerih je mrvicu naporno zbog sipara, ali treba samo biti pažljiv i koncentriran, jer visinska razlika je nekih cca 200m. Ideja je bila hodati pet sati u jednom smjeru, ukupno izgubiti do dva sata na pauze i potom se sigurno vratiti najkasnije do 19 sati (krenuli smo u 7 ujutro) do auta. Zapravo smo napravili upravo tako, s tim da smo imali prvu pauzu za sendviče, pivo i rakiju na Koči pri Triglavskim jezerima od kuda smo nastavili guštati dalje u prekrasnoj prirodi. Neću vam opisivati svako jezero jer niti jedno nije isto, a svako je vrijedno pogledati (s tim da nismo išli na Črno jezero jer je iznad Komarče i van ove planirane rute). Ono što smo se nadali vidjeti su kozorog, svizac, zmija gad (crna) i runolist. Ono što na kraju nismo vidjeli je zapravo kozorog kakvog srećemo na etiketi poznate slovenske pive Laško. Zapravo, tako smo ga jedino i vidjeli, ali ovo troje smo imali sreću vidjeti, kao i Triglav u kojem smo samo nakratko uživali dok smo ispijali rakijicu na 2071 m na domu na Prehodavcima. Krasno mjest s prekrasnim pogledom gdje smo morali staviti šuškavce i to je jedini trenutak kad smo zapravo osjetili nešto “hladnoće” u jednom vrlo toplom danu, kojeg je olakšala sporadična naoblaka zbog koje se nije dobro ni vidio Triglav. Sve u svemu, dođe ti da se ne spustiš dolje kad si tamo gore i uživaš u pogledu ispijajući rakijicu od 5,5 eura. Da, mogli smo nositi i svoju, ali smo zaboravili, a ziher ne bismo propali radi toga. Uostalom, ne biste vjerovali, ali u domu možete platiti i karticom. U domu na 2000+ metara. Nestvarno.













Znali smo da se moramo spustiti dolje kad tad pa smo nakon polsatne pauze i guštanja krenuli nizbrdo istim smjerom. Možda smo trebali smisliti neku drugu rutu pa da bude kružno, ali onda se ja ne bih usrao od straha zbog iznenadnog povika svisca na cca 4 metra od mene ili bismo propustili vidjeti crnog gada (zmiju). Sad znam i gdje ću ponovno naći runolist, koji smo vidjeli samo na jednom mjestu i tamo ih je bilo pregršt! Dakle, ovo visinsko bilje, kao i na krškim područjima planina u Hrvatskoj je jednostavno prekrasno! Sićušno i raznoliko. Povratak je tražio još jednu okrepu na Koči pri Triglavskih jezerih nakon čega smo se pozdravili od jezera i krenuli siparom kroz prolaz na grebenu nazad prema Planini Blato. Gotovo 12 sati guštanja u prekrasnoj prirodi. Čak sam uspio i poskliznuti se i pasti na guzicu cca 400 metara prije auta. Treba biti fokusiran do kraja. Moj je prijedlog svakako da dobro izabarete obuću, odjeću i opremu za izlet i nikako ne uzimate nepotrebne stvari koje će vam otežati ruksak, ali imajte uvijek na umu da ste na planini. Salomonova trail running oprema je za ovo doba godine sasvim logičan izbor (za mene naravno), ali sam u prsluk-ruksaku nosio i prvu pomoć i novu Petzlovu NAO RL čisto iz poštovanja prema prirodi jer ona je nepredvidiva pa je moguće ostati na planini duže od očekivanog. Sva sreća nije trebalo. Ono što preporučam također je unijeti gpx rutu u sat, a Garminov Fenix 7X Saphire Solar koji mi već dvije godine pravi društvo besprekorno nas je navigao kroz planinski kraj upravo onako kako sam na Garmin Connectu zacrtao rutu. Ujedno, hvala Robert Babić i Bruno Juranić na savjetima za ovu rutu za koju smo se odlučili umjesto uspona preko Komarče od Koče na Savici. Puno bolji izbor za puno više gušta. Topla preporuka, osim ako želite testirati svoje kvadricepse!
Povratak do auta pa na večeru na Bledu te odlazak na počinak je zapravo jedino što nam je preostalo nakon prilično ispunjenog dana u kojem smo samo malo toga propustili, a toliko puno dobili. Počinak u našem bungalovu bio je osvježavajuć, a probudili smo se uz blagi vjetar te se nakon doručka spremili za odlazak na Vogel. Vogel je skijalište u Sloveniji koje još nisam posjetio, a ponajviše zato što je Zagrebu bliži Krvavec, na kojem je moguće i zasnježiti umjetnim snjegom pa se nekako logično nameće da češće ima snijega. Do Vogla smo se digli gondolom koja vas digne na 1500mnv i od kuda puca prekrasan pogled prema Triglavu i okolnim planinama. Ideja je bila šetati i guštati u prirodi te hrani i cugi. Red šetnje, red pive, rakije i lokalne cuge u koje smo otkrili prekrasnu planinsku kuću koja zove da se vratiti na višednevni smještaj – Burja. Burja je posebna po odličnoj atmosferi, ali i dvije mačke od kojih ona ženka stvarno služi svrsi (lovi puhove), dok je mačor samo za maženje. Predivne dvije živine koje se izležavaju u dijelu za ručak koji ima dio nalik dnevnom boravku s četiri fotelje i kaminom. Možete iznajmiti sobu, a ima navodno i saunu. Silno imam želju vratiti se tamo. Žao mi je samo što nemam više fotografija od tamo, no linkovi gore dat će vam ideju o prostoru. Hrana je dobra, a osoblje izuzetno ljubazno i opušteno! Svi govore hrvatski. Teško je bilo odlučiti se spustiti jer gore je tako lijepo da poželite javiti šefovima da imate kakvu virozu i da vas nema slijedećih nekoliko dana na poslu (nisam to nikad napravio, ali nije da mi nije palo na pamet). No imali smo želju okupati se i u Bohinju i malo prokajakariti jezerom.







Bohinjsko jezero je drugačije od Bledskog. Ono je i hladnije i nekako više u skladu s prirodom. Bled je onako, kao Opatija. Lijepo, ali vidljivo urbano. Bohinj je divlji i puno opušteniji. Ekipa kampira, obitelji su na izletu svatko na svojoj nekoj minijaturnoj plaži, a kajaka, SUP-ova, čamaca pa čak i jedrilica ne nedostaje po jezeru. Ono na što nismo računali je vjetar koji počne dizati valove. Nisu to morski valovi, ali kad si na sit-on-top kajaku, sve se čini prilično uzbudljivije. Pogotovo kad držiš mobitel na sjedalu ispred sebe i nadaš se kako se nećeš prevrnuti. Vjetar te pogurne u onaj mod treninga malo pa smo se čak i naveslali. Manje dužinski nego na Bledu, ali su mišići radili jače. Treba imati na pameti kako Sava Bohinjka od Slapa Savica utječe u Bohinj, a ja sam baš odlučio navigirati naš kajak na dio plaže gdje se nitko nije kupao. S razlogom!! Jer je tu voda bila ledena! Samo nekoliko metara dalje, s druge strane plaže, voda je ugodna za kupanje, a kajakom smo išli od jedne na drugu stranu držeći se ove zapadne strane jezera. Ideja je bila okusiti bar malo od više stvari, a trebalo je nešto i pojesti prije puta u Zagreb, što smo uspjeli u restoranu Pod Skalco tik uz jezero i prekrasnu stijenu za penjanje. Ono što nas je iznenadilo nakon cijelokupnog dana guštanja (zapravo nekoliko dana guštanja) je da odlazak s Bohinja nije samo tako jednostavna stvar. Ima jedna cesta koja se zakrči i nešto što biste prolazili možda 15 minuta do prvog rotora od Bleda prema Zagrebu (cca 300m od Bledskog jezera) nama je trebalo otprilike 1:15 sat!! Prva brzina pa stani. Prilično dugo i potpuno neplanirano. No neću sad dramiti oko toga. Prijedlog je dakle da možda planirate raniji odlazak, a ne kao mi, oko 18 sati ili da bar pratite kako se kreće gužva.
Sve u svemu, želja mi je ispunjena i vratio sam se na Triglavska jezera. Uživao sam u najljepšem društvu, u klopi i cugi, u prirodi kakvu nemamo u Hrvatskoj (iako imamo prekrasnu prirodu), ali i u vrlo ljubaznim ljudima s kojima smo se sretali. Jako volim Sloveniju i Alpe, a toliko toga još želim vidjeti pa su planovi već krenuli, a neke stvari nedvojbeno će trebati ponoviti. #sLOVEnija je odličan propagandni potez koji nedvojbeno ima svojih temelja! Jedva se čekam vratiti!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
