Volim povremeno pogledati neki biografski film ili dokumentarnu seriju o sportašima. Interesantan mi je taj sadržaj jer često naglašava nečiju upornost i rad, povrh motiviranosti koja, kako već znamo (ili ne), nije neki faktor za uspjeh. U životu uspjevaju uporni, ali to nije garancija već samo povečava šanse za uspjeh. Iskreno ću reći kako me dokumentarac o Tour de France oduševio, posebno prva sezona jer sam iskreno premalo znao o tome, a kako sam se pripremao za epizodu podcasta Bez pauze s Miom Radotić, bilo je gotovo obavezno bar malo se upoznati s tim biciklističkim univerzumom.

Pa opet, pomišljati kako je profesionalni sport nešto što je bitno za život, meni je apsolutno nepojmljivo. Ne volim čekati ništa. Duže stajanje u redu mi je nešto što mi troši živce, ali s godinama rad na strpljenju daje neke rezultate. Istovremeno, stajati u redu za neki sportski događaj i gledati druge, totalno mi je neprimamljivo sa zaista ponekim iznimkama. Uglavnom, pogledati sportske isječke, zapravo “na fast forward” na ekranu mi je čak zabavno do te mjere da mi i nogometne bravure se ponekad čine privlačnima. Jučer smo dovršili gledanje serije “Sprint” na Netflixu i ne mogu se oteti dojmu da ti ljudi vjeruju da čine nešto jako bitno. Iskreno, ne može biti nebitnije nego jest. To je samo njima bitno, što je naravno potpuno prihvatljivo, ali se ponašaju kao da u najmanju ruku donose lijek za karcinom ili kakvu drugu rijetku opaku bolest. Razina preseravanja ponekih likova i fokus na manikuru i perike kod žena ili perlice na pletenoj kosi te čudnovati odjevni izričaj kod muškaraca, zaista tjera na promišljanje koji klinac s ovim ljudima nije u redu. Ne mogu se oteti dojmu da se radi o priličnoj iskompleksiranosti pojedinaca. Nisu svi takvi. Nisu. Zaista nisu. Neki djeluju skromno i čudesno normalno, do te mjere da kao da ne pripadaju tom cirkuskom svemiru. Kompleksi i nesigurnosti zaista ne zaobilaze uspješne ljude. Neki se s tim nose bolje, neki lošije. Nekima je to pogonsko gorivo, a nekima uteg oko vrata, ovisno koliko je dobra podrška okoline i koliko su odlučni da ih te neke stvari neće determinirati kao osobe. To čak potpuno razumijem. I ja imam svoje demone, svoje nesigurnosti i načine na koje se nosim sa svojim strahovima i svojim nesigurnostima. No ja nisam poznat pa me to baš jako ne drami niti imam osjećaj kako bilo kakva javnost ima očekivanja od mene. Ja sam jako malo bitan.

Gotovo je zbunjujuće kako svaka od tih osoba može biti ona “najbrža”, jer to je stvar i trenutka i sreće pa i pada koncentracije na jednu milisekundu koja može utjecati na konačni ishod stvari. Malo je prostora za popravni. Često premalo. I nije da nemaju ljudskosti koje se pokušavaju odreći tijekom sezone kako bi ispali samouvjereni i na taj način pokušali taktički srušiti samouvjerenost “protivnika” (točnije suparnika), nego je upravo fantastično kako su uvjereni da je to što čine upravo najbitnija stvar na svijetu! Trčati 100 ili 200 metara… novinari, društvene mreže, fanovi, velike sportske etikete, obaranje rekorda starih nekoliko desetljeća,… zapravo mi je najdraži trenutak bio kad su se dva trenera zagrlila i čestitali jedno drugom uz jasnu uzajamnu podršku (“I appreciate you…”). Ja čak ne vjerujem ni u ono “uspjeli smo”, onu množinu, unatoč činjenici da uspjeh ovisi o mnogim faktorima pa tako i podršci obitelji. To je u konačnici rad i fokus tog jednog pojedinca koji trči. Nekima treba podrška obitelji, nekima ne tako da ne bih to stavljao kao pobjedu kolektiva, ali to je njihovo pa neka im tako ostane.

Jasno mi je čak i da moraju biti samouvjereni i da moraju vjerovati u bitnost toga što rade, ali mi je jaaaaaaaaaaaaaaaakooooo teško povjerovati u bitnost osobe dok ljepi periku ili nokte od 10cm.. Ne znam kakve to veze ima s bilo čim, a kamoli da nekog tko izgleda kao “papagaj” treba shvaćati ozbiljno. Nisam protiv šminkanja (vrlo pojednostavljeno), ali ako se sad netko uhvati za ovo, iskreno me nije briga što mislite! Bome smo se pobrkali kao vrsta. Veliki Charles Bakrley, legenda NBA-a u nekoliko je navrata govorio o tome koliko se preozbiljno shvaćamo. Ok je shvaćati svoj posao ozbiljno (ne zanimanje, već posao), ali sebe ne bi trebalo shvaćati jako ozbiljno, kao što ja ne shvaćam da moji tekstovi mijenjaju svijet, no oni kojoi ovo čitaju ipak zaslužuju da pišem iskreno.

Iskreno je lijepo bilo pratiti uspone i padove pojedinih sportaša u navedenom serijalu, jer to je u konačnici zaista naporno. Svi oko tebe su brutalno brzi. Nema loših. Samo izvrsni, a razlike su ponekad u tisućinkama no uz dužno poštovanje svim zanimanjima koje danas imamo, a mnoga (kako mi je skrenuta pozornost) omogućavaju kvalitetnije obavljanje poslova onim nazovimo ih “bitnim zanimanjima” (jer npr. i doktor u kolima hitne pomoći će bolje i brže odraditi posao, ako ima bolje dizajeniranu i ergonomskiju opremu u bolničkim kolima koja brže voze i stabilnija su na cesti… itd). I jedna crtica koja me prilično iznenadila. Čovjek bi pomislio kako ti “superljudi” imaju neku čudesnu prehranu, nutricioniste i svaštanešto, a kad ono u kantini se jedu francuski krumpirići… vjerojatno najgore od najgoreg pa opet, imaju najčudesnije rezultate u onome čemu se bave. Jednom prilikom je moj šef, izuzetan čovjek kojeg jako cijenim, pozdravio novu članicu našeg tima, a nakon što smo se svi izredali i predstavili joj i nabacili jedni drugima pokoju šalu, samo nadodao kako smo mi tim ljudi koji sebe ne vide jako ozbiljno, no svoj posao doživljaju ozbiljno. U tom kontekstu, svaka čast trkačima jer svoj posao ozbiljno doživljavaju i tako bismo trebali svi. Time bismo apsolutno doprinjeli ovom našem svemiru. Zajebano je kad pomišljamo da smo bitniji od posla koji radimo. Možda svojoj obitelji i bliskim osobama no tu bi priči trebao biti kraj. Treba biti svjestan svoje kvalitete, ali zadržati neku skromnost. Teško je tako balansirati, ali valja probati. Svemir će se nastaviti kretati svojim smjerom i kad nas ne bude… nismo baš toliko bitni!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!