Prošli tjedan sam se po ne znam koji put posvjedočio da ljude treba pustiti da kažu što žele reći. Ne želim ispasti seksist niti šovinist, ali muški i ženski mozak ne funkcioniraju identično. To ne kažem znanstveno nego iskustveno, a izraz “znatiželjna baba” nije moj, ja ga nisam izmislio niti ga zapravo koristim no nekako se poklopio s jednim prošlotjednim iskustvom. Ipak, više je navlakuša za pročitati ovaj tekst, a znatiželjnih baba ima u oba spola… i da, ima ih samo dva! Ono iskustveno kaže da kad sam god došao doma i sa svojom partnericom (ne trenutnom, već govorim općenito) podijelio neki interesantni detalj razgovora o događaju neke meni bliske osobe, recimo bolest člana obitelji ili rođenje djeteta mog prijatelja recimo, ta ista partnerica bi imala bar pet potpitanja na koje ja nisam imao odgovor. Iskreno, vjerojatno me ili nije interesiralo ili uopće nisam mislio da je bitno to znati. Posebno kad je rođenje djeteta u pitanju! “Koliko je bilo teško dijete? Koliko je žena bila u trudovima?…”. A zašto bih to pitao? Iskreno, uopće me se ne tiče. Što to meni znači? Vjerojatno mi je prijatelj ispričao neke jednostavne pojedinosti i nastavili smo laprdati o tome koje će utrke propustiti, koliko je slobodnih dana dobio, jel pas piškio i kakao, koja mu je kava dobra i kako se napio nakon što je postao otac. I onda ja ispadnem mutavac što nisam pitao. Pa ako to toj osobi nije bilo bitno reći mi, što ću ga ja ispitivati?
Gotovo 30 godina se bavim izvlačenjem informacija iz ljudi. Informacija koje drže sakriveno duboko u sebi i ne žele ih podijeliti jer bi ih ili inkriminirale ili negativno utjecale na njihov posao… ili ih je jednostavno sram. Posao kriminalista, inspektora i istražitelja u korporativnoj sigurnosti je takav. To su specifičnosti posla. Njihove najtamnije priče, njihov “krimen” su nešto čime se ja profesionalno bavim i to je baš kao svaki drugi posao. No upravo zbog toga, a posebno u posljednjih nekoliko godina trudim se u nekom vrlo neformalnom razgovoru ne pitati ljude pitanja poput: čime se bave, gdje rade, imaju li partnere, muževe, žene, ljubavnice, ljubavnike, jesu li bolesni ili zdravili ili bilo koje drugo osobno pitanje jer se pitam imam li ja to pravo znati, ako mi sami nisu voljni reći.
“Pa što ga nisi pitao…?”… Moje je kontrapitanje uvijek, imam li ja to pravo znati? Imam li ja pravo tražiti nešto što me ne pripada? A kako ću znati pripada li me ili ne?
Posebno u podcastu Bez pauze, uvijek raspravim sa svojim gošćama i gostima koja je “no go” zona. Ima li nešto o čemu oni ni pod kojim uvijetima ne žele razgovarati. Time šaljem jasnu poruku da želim da se osjećaju dobro dok razgovaraju sa mnom i da cijenim to što dijele. Koji put to ograniči temu o kojoj razgovaramo, a na prvu se čini kao da je šteta što dosta detalja općenito izađe van nakon snimanja, kad se već stvori odnos i razvije određeno povjerenje. Trebam li ja to znati? Imam li ja na to pravo? Svi smo znatiželjni. Posjedovanje informacije je uvijek bilo bitno! Čak je i seksi koji put! Onako da znate za informaciju kojom ne raspolažu drugi. To vam može donijeti prednosti u poslovnim pregovorima ili planiranju. Sugovornici, bili prijatelji ili poznanici su ti jedini koji će odabrati što će nam ispričati. Pustimo da nam ispričaju što žele, što su spremni, da se ne osjećaju kao da su na ispitivanju i da, umjesto da nam se otvore i povjere, podijele svoja znanja, iskustva i emocije, se ne zatvore i osjećaju da žele pobjeći. Hvala svima koji su bili dio podcasta Bez pauze i koji su odlučili podijeliti svoje emocije, svoja iskustva, svoje životne drame, svoja veselja, svoje uspjehe i neuspjehe, svoja znanja i svoju energiju. Hvala na iskrenosti i hrabrosti da budete iskreni i što ste mi dali sebe. Hvala na povjerenju i vremenu.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
