Piše: Natalija Brkan
Pišem jako rijetko jer nemam ništa posebno za reći, ali me je jučer trener mog kluba AK Sljeme podsjetio da o ovoj temi moram nešto napisati jer nitko drugi očito neće (prošla su već 3 mjeseca) – naime dao mi je kuvertu u kojoj mi je anonimno netko poslao medalju za treće mjesto od žena (velike tvrtke) na ovogodišnjem B2B runu koja mi zaista ne pripada jer kao prvo – moj poslodavac je srednja tvrtka, a ne velika. Nisam sigurna zašto mi je netko anonimno poslao medalju, ali osjećam se time pozvano da objavim nekoliko rečenica o svom iskustvu. Prema situaciji “na terenu” tko zna, možda sam i trebala osvojiti neku medalju u kategoriji srednjih tvrtki. Vjerojatnije da ne, ali mi nije ni najmanje drago što su medalje i priznanja dobile krive osobe. To nije u duhu sporta – ova utrka bi trebala istaknuti zaposlene žene i muškarce koje uz sve obaveze stignu i intenzivno trenirati trčanje.
Na ovogodišnjem B2B runu u Zagrebu shvatila sam da u rekreativnom trčanju fair play gotovo da i ne postoji. Bar ne u ljudskim umovima i ako organizator to ne osigura s nekim mjerama – medalje, poklone, slavu, lovorike na kraju dobiju krivi ljudi, a ne oni koji su zaista trenirali i istrčali dobar rezultat. Osobno sam prosječna trkačica, ništa posebno. Ipak ponekad na nekim manjim trkama budem na postolju i to je lijep osjećaj. Ponosan si na sebe i imaš osjećaj da se tvoj trening isplatio. Na B2B runu se natječu i ljudi koji inače ne trče, dosta ih odustane zadnji tren i na kraju umjesto njih trče drugi ljudi. Često umjesto kolegica trče muški kolege. Na proglašenju ove godine je bila prozvana moja bivša kolegica za koju znam da ne trči, umjesto nje je nagradu preuzela druga bivša kolegica jer ova prva vjerojatno uopće nije ni došla, a trčao je bivši kolega. Slika hrvatske stvarnosti? U Hrvatskoj je normala da za nečiji trud i rad druga osoba pokupi pohvale i nagrade? Djevojka ili žena koja je zaista bila treća je možda gledala proglašenje i nije ni znala da je ona trebala biti prozvana. Nitko od svih njih nije bio pošten i došao do organizatora i rekao: “Prozvali ste krivu ženu, dogodilo se to i to.” Preuzeli su tuđu nagradu bez srama. I sama sam gledala dodjelu i shvatila što se događa, ali nisam reagirala jer u tom trenu nisam ni znala što da točno napravim, kome da se obratim, bilo me sram – sram što sam svjedok takvog događaja, što se radi o ljudima koje poznajem i s kojima sam radila. Njih nije bilo sram. Organizator je stavio snimku ulaska trkača u cilj, pregledala sam dio snimke i neregularnosti kod prva tri mjesta je bilo jako, jako puno. Najčešće u prve tri žene budu trkačice koje nakon 10+ godina u trčanju već znam jer za tako dobar rezultat treba kontinuitet – on ne dolazi preko noći. Puno muškaraca je osvojilo medalje za ženske trkačice, a žene koje su zaista trenirale i zaista bile među najboljima su ostale zakinute. Biti dobra rekreativna trkačica isto nije lako. Uz posao, obitelj, kućne ljubimce, kućanstvo – moraš uvijek naći vremena za trčanje. Kad pada kiša ili snijeg po zimi, ujutro prije posla, navečer kad djeca odu spavati – želiš izvući bar tri dobra treninga.
Osigurajmo tim ženama da dobiju svoju medalju! Da njihov rad, trud i disciplina budu prepoznati. Čini se da ljudi koji nisu u sportu, a trče/hodaju B2B run uopće ne cijene rekreativne trkače niti trud koji ljudi ulažu da bi mogli otrčati neki rezultat. Jedino ostaje na organizatorima da osiguraju fair play i pošteno natjecanje na svojoj utrci.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
