#246: Sva idila Risnjak Traila 2022

Kad bi ljudi trčali samo da pobjede, onda vjerojatno na utrci ne bi bilo više od 10 ljudi.

– Life Without Pause

Eto me ponovno doma, da ne citiram Gibu dva puta. Već sam u jednom ranijoj objavi dao naznačiti da su utrke ljudi. Ljudi koji ju stvaraju, organiziraju i rade na njoj, isto kao i oni koji ju zavole što zbog toga, što zbog ljepota prostora u kojem trčiš. Ljudi koji su došli na utrke Kvarner Trailsa jer su pročitali koji od ovih tekstova, nisu osjetili ništa manje od onog što ja osjećam kad god dođem ili čak samo pomislim na utrku. Ova godina nekako me načela sa zdravljem, ali još uvijek sam u zoni “mogu”, što me čini prilično sretnim i veselim, a svaka pomisao da bih propustio utrku iz serije Kvarner Trailsa zvuči gotovo zastrašujuće. Deseta dana prije utrke mučio sam muke s nekom srčanom aritmijom, ali možda je sve skupa bila stvar stresa i onda… dva dana prije utrke, kao da se sve smirilo. Možda je bila vrućina. Možda stres na poslu ili pred godišnji (da, to je normalno). Možda je bilo… fakat nebitno, jer sam se pojavio na startu 30km utrke sa 1700+m visinske i rekao sam sebi da sam spreman. I osjećao sam se tako. Ova utrka je napravljena za mene isto kao i za sve one koji pobjeđuju. A takvih poput mene ima prilično više od onih koji pobjeđuju iako znam i takve i divni su.

Pred start se nalazimo s Robijem, Vanjom, Jelenom i Bojanom. Elvir, Denis i ekipa rade od ranog jutra. Dolazi Martina pa Ana-Marija i Vlatko, a na kraju i Branka i Andrija. Srećemo Ingu, Iris i Dariju (Bostjančić), na uzimanju brojeva pa onda i Sanju i Veselu, a dolaze Darko (Pirc), Marina i ekipa iz CS Delnice. Divota! Andrej je tu već regularan, ali i puno, puno drugih prekrasnih ljudi koje vrlo rado srećem na utrkama. Problemi sa srcem više ne postoje. Nema aritmija već samo puno srce što sam tamo.

I ove je godine Risnjak Trail na dužoj stazi dio Golden Trail National Series i to nije mala stvar. To samo znači da privlači sve više i više ponajboljih trkača. Sretan sam zbog toga jer to pokazuje da Elvir i njegova ekipa marljivo rade godinama i trud, žar i emocija su prepoznati. Već sam rekao kako sam dio toga i da se osjećam kao doma kad dođem na utrku. Pita me jedna divna dama (a svi volonteri su prekrasni) na drugoj okrepi: “Thomas, hoću ti natočiti izotonik?”… ma ona se ponudi to svima napraviti, nisam ja poseban već je onda draga, ali meni je znala ime. Jesam li vam rekao da sam doma? Ljudi prepoznaju ljubav i ljubav se ljubavlju vraća. Najradije bih ostao tamo na okrepi i da me HGSS odveze na cilj kad bude dosta one odlične hrane i čavrljanja.

No ajmo malo natrag na samu utrku. Za one koji to još ne znaju Risnjak Trail se sastoji od dvije utrke koje idu Nacionalnim parkom Risnjak. Jedna je kraća i ide Horvatovom stazom, cca 17km, a druga povezuje možda jednu od najljepših šumsko-brdskih staza na kojoj sam bio. U smislu trkačkog traila, ima gotovo sve: šume, singlice, šumske ceste, šodera, stepenica, stijena, pogleda s vrhunaca na jezera, more i planine, a većinu ide u hladu prekrasne šume povezujući dva prekrasna vrha: Risnjak i Snježnik. Tko nije bio, a voli trčati trailove, vjerujem da je ovo vrh, vrh, vrh hrvatske trkačke ponude. Naravno da ima i drugih lijepih utrka na prekrasnim mjestima, no ova se održava u zelenom srcu Gorskog Kotara koketirajući s Kvarnerom i ja ju volim.

Nisam trenirao kako sam trebao, ali sam se posljednjih 10-ak dana, od Lucky Traila Delnice odmarao biciklirajući svaki dan na posao i radeći jogu. Trčanja nije bilo i osjećao sam se odmorno. Na startu srećem i dragom mi frenda Darka (Blaškovića), a Martina i ja smo odlučili trčati zajedno jer je svatko imao svoj neki feler za taj (tje)dan. Kad imaš uredski posao, kad si roditelj, kad si partner, kad si stojednu stvar, sport je rekreacija bitna za zdravlje i ne može utrka biti u fokusu ispred zdravlja. Meni ne. Rekli smo dati što imamo i tako je bilo. Krenuli smo nešto polakše (Martina se ne bi složila), no dolaskom do Schlosserovog doma, Martinin motor je bio dovoljno zagrijan, reklo bi se na radnoj temperaturi da ju ostalih 20+ km odnese do cilja. Ona je brža od mene uzbrdo, ja sam brži nizbrdo. Svatko je imao svojeg asa i svojeg demona, no nas dvoje smo ovu utrku pretvorili u jedno odlično prijateljsko druženje gdje smo jedno drugom bili podrška. Ja ne bih trčao posljednja 3km do cilja da nije bilo nje. Ona je vukla i jednostavno nisam mogao kukati. Da, svaka mi je uzbrdica bila izazov pred kraj. Znam da mogu i više od 30, ali iskreno i to je veliki zalogaj za mene. Znam svoja ograničenja, ali sam svjestan i svojih mogućnosti i reći ću slobodno da mi je ovo jedna od najljepših utrka. Završio sam u gotovo identičnom vremenu kako i prošle godine. Netko bi rekao da nisam napredovao, ali ja tvrdim suprotno. Imam godinu više, stariji sam, manje sam trenirao i ostvario sam isti rezultat. Moja “stagnacija” u usporedbi sa starenjem upućuje da zapravo napredujem. Da budemo iskreni, ove sam godine bolji za jednu sekundu! Ali ništa mi ne može uzeti onaj gušt uživanja u toj prirodi, utrci i ljudima koji su sastavni dio.

Gotovo svi su završili prije mene. Samo su Branka i Darko (onaj Blašković) došli nakon mene, što uopće nije za čuditi se s obzirom na njene ozljede i njegov Ironman prije koji tjedan. Ali koji je doček Freud’s Runners ekipa napravila za Martinu i mene (HVALAA!!!), bilo mi je drago da sam i ja nekog dočekao u cilju! Doca Blaškovića smo s njegovom Darijom i klincima iz daljine popratili trubljenjem i navijanjem kojem se vjerojatno nije nadao, jer taman smo kretali na put. Srećem i ono bedasto i predrago stvorenje od Maje (Urban) koje je odavno već završila šečući se u ljetnoj haljinici kao da je sve to jako dugo iza nje. Sanja i Vesela su isto već riješile prve pive dok sam se ja dovukao i hvala na stolu u hladu cure, da smo mogli pojesti u miru. Sharing is caring. Bio je to jedan prekrasan ljetni dan u planini. Sunčan i s ponešto vjetra koji se najljepše osjetio na prekrasnom Snježniku. Pogledi na sve strane bili su čudesni. Sjećam se jednom smiješnog trenutka kad je Martina pogledala sa Snježnika prema Risnjaku i velim joj: eto, tamo idemo, na što ona odgovara: a kako je to daleko! No za čas smo bili tamo (skoro), a sve što nam se po putu događalo bilo je fenomenalno. Čestitam svim pobjednicama i pobjednicima jer nedvojbeno je da su zaslužili svojim trudom, ali vesele me lica ljudi koji sudjeluju na utrci bez obzira kako završili. Falila mi je ekipa iz SRD 315 Sjeverozapad no znam da su se ganjali po otocima s Markom Hermanom. Do slijedeće prilike, koja se eto pruža kroz dva mjeseca na Učki, s polaskom iz Mošćeničke Drage. Risnjak Trail nudi i zabavu za obitelj pa tako tko čeka trkače, može šetati poučnom stazom Leska i klinci mogu uživati mini adrenalinskom parku, što su Maja, Matej i Ema i učinili. Dakle, ako već u glavi niste, apsolutna preporuka da se slijedeće godine predbilježite i registrirate na utrku Risnjak Trail, ako ne i za cijelu seriju utrka. Uostalom, ne vidim razlog da to propustite jer u cilju će vas dočekati kao pobjednika bez obzira kad došli i koje vam se rezultatsko vrijeme pisalo uz ime. #VidimOse

Neke sam fotografije preuzeo s FB profila Kvarner Trails-a, označene su njihovim žigom i ne polažem nikakvo pravo na njih.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: