Čitam knjigu “How Not to Die” doktora Michaela Gregera koju su mi preporučile dvije prijateljice. Dok sam se pripremao za podcast sa Sebastijanom Orlićem, pročitao sam i kritike navedene knjige te se uglavnom njegovi kritičar slažu u jednoj stvari – “cherry picking” pristup. Nisam bi siguran u navedeni pojam pa sam doznao da je riječ o pojmu koji se koristi kad se prezentiraju samo oni podaci, činjenice, studije koje pogoduju nekoj tezi. Knjigu još nisam pročitao (poslušao zapravo) pa neću nju posebno komentirati, ali ista nekako dolazi paralelno s mojom nekom promjenom u prehrambenim navikama. Iskreno, ovo nije ni članak o mojim prehrambenim navikama. Ne brinite. Stvar je u pristupu stvarima i kukanju kako ne možemo bez nečega. Ako pitate Ivana Ćosića može li on bez jedne potkoljenice, vjerojatno će vam odgovoriti da ima težih dana, ali da se može svašta. Vjerojatno ne sve ili ne u potpunosti, ali puno toga se može ili se može drugačije.
Ono što se svima nama često događa je da se nađemo u situaciji u kojoj shvaćamo kako nešto nije dobro za nas, ali nam je teško odreći se te loše navike pa si pokušavamo to nekako “racionalizirati” sasvim lošim izgovorom u stilu: “Ako mi i to uzmeš, što mi onda ostaje?”.
Pa iskreno ostaje vam enormno mnogo. To ionako određujete sami. Ne želeći sad laprdati o plant-based prehrani od koje se nekima diže kosa na glavi jer “kaj sad ovaj prdi, a do jučer je žderal mesinu”, a drugima se diže tlak jer “eto još neka pomodna stvar”, reći ću samo da sam ja do prije možda godinu dana vjerovao kako su ćevapi najbolji prilog uz roštiljanu vratinu no mnogo se toga promijenilo. Ja meso ne jedem zato što mi je “žao životinjica” već zato što ne podržavam mesnu industriju (zbog previše razloga pa da ne nabrajam), a prilično sam uvjeren da mi meso ne treba svaki dan, već eventualno povremeno. Ne zbog gušta već zbog nutritivnih svojstava. Ali ono u čemu je zapravo stvar da mi vrlo rijetko dođe jesti meso. I kad mi dođe, pojedem ga. Vjerojatno jednom u dva tjedna ili ako sam kod nekoga u gostima pa da ne dramim i izvoljevam. Uglavnom, “oteo” sam si namirnice životinjskog podrijetla (zapravo samo radikalno smanjio), no otkrio sam novi svijet hrane u kojem uživam. Stvar je kako ćete gledati na “uskraćivanje”. Da, teško da ćete u vege burgeru pronaći okus kravljeg mesa. Prilično nemoguće iako su se mnogi potrudili da se taj okus i tekstura približno dobije, no mogli biste osjetiti neke sasvim nove okuse i stvoriti potrebu za njima kako ste stvorili i potrebu za okusom mesa. Poanta je da se može bez toga i da sretno sutra postoji! Teško da će mi meso izazvati tu senzaciju poput kombinacija datulje, namaza od kikirikija ili tostiranih lješnjaka u čokoladi. Teško da će meso ikad nadmašiti nutritivne vrijednosti ove kombinacije također. No to su kruške i jabuke. Ideja je da postoji nešto drugo na što biste se mogli fokusirati. Kao i kad pomislite da kao trkač s ozljedom više nikad nećete moći trčati… pa vrijeme je da otkrijete onda neku novu aktivnost koji će vas oduševljavati. Dajte si šansu.
Pušenje je isto tako jedan fenomenalno glupava pojava kojoj sam bio izložen 23 godine, a sad sam već preko desetljeća bez tog sranja!
Ok, treniram, hranim se pravilno, ne ločem, ne drogiram se, ne kockam, ne kurvam se,… pa da mi bar cigareta ostane.
Iskreno neka vam ostane što god vama padne na pamet da trebate. To je vaš odabir. Kako bi moj brat rekao: “To ti je demokracija, a za sve ostalo treba uvesti tiraniju.” (parafraziram ga). Kako god, pušenje je štetno, piše na svakoj kutiji i pogoduje direktno ili indirektno tolikom nizu bolesti da jednostavno ne postoji niti jedno logično, racionalno i ispravno objašnjenje koje bi govorilo u korist da biste s tom lošom navikom trebali nastaviti. “Ali sad mi je teško baš i treba mi da zapalim!” – i onda ćete si dodatno otežati tako što ćete trovati svoj organizam? To bi vas trebalo oraspoložiti? Nije neka logika, složit ćete se možda, ali ne morate ništa.
“Ništa ja ne moram, ja sam se namorala“… obožavam iskreno ovu rečenicu i djelomično ju podržavam, u smislu da ne morate pogibati svaki dan da biste se nekome dokazali… ili samom sebi. Imate pravo na loš dan. Svi pokleknemo. Neki više neki manje. Neki se zavaravaju da su supersnažni i da se to njih ne dotikavlje. Ja znam kad me boli i kad sam na rezervi, ali uživam u stvarima koje radim i kako bi Rich Roll rekao: “Mood follows action!”. Ako ja uživam, odmah mi bude lakše, no do toga se ne dolazi preko noći. U podcastu s dokotorom Natkom Beckom isti mi je rekao da ja zapravo ne volim trčati već da volim rezultate toga (pojednostavljeno). Bio bi u pravu kada bismo o trčanju razgovarali prije kojih 4-5 godina, no danas uživam u trčanju jer se ne mučim. Kad mi je muka, odem van i počnem. Tu je otprilike kraj muci. Onoj mentalnoj koja nas zapravo sprječava da ostvarimo svoj puni potencijal ili se bar približimo tom nekom željenom potencijalu.
A kako ću ja kad mi oduzmete… (kobasice, špek, cigarete, pivu, slatkiše,… za što god vjerujete da vas određuje)?
Uglavnom na vama je da promislite što ćete i što želi sami sa sobom? “Ali onda život više nema smisla!”… bullshit! Naravno da ima smisla, ali treba istražiti mogućnosti i ono što bi nas moglo ispunjavati. Život nije i ne bi trebao biti hedonistički niz jer je i znanstveno dokazano kako tijelo treba balans između patnje i uživanja. Ako pretjerate s alkoholom u kojem uživate jednu večer, vrlo je vjerojatno kako ćete sutra biti u drami ujutro. Ako ste (kao ja) u stanju satrati cijeli pladanj kolača jer vam je fini okus u ustima dok kao kakva divlja zvijer proždirete tu hranu kao da nema sutra, potpuno lišeni stvarnosti, vrlo je vjerojatno kako ćete posije biti u drami zbog sto razloga. Ili će vas boljeti trbuh, ili će vam biti zlo, ili ćete imati grižnju savjesti,… ili sve to skupa i još sto stvari. To vam je balans na pojednostavljeno.
Ne bismo li se možda trebali zapitati jesmo li u startnim postavkama loše postavljeni? Svijet koji prema Sir Davidu Attenboroughu (aj sad da vidim kritiku na njega) nije zamišljen za 7.5 milijardi ljudi mesojeda i da divlji životinjski svijet u bazenu “ljudi-životinje za prehranu-divlje životinje” čini samo mizernih 4%. Takav svijet jednostavno nije održiv. “Lako ćemo” i “neću ja to doživjeti” je retorika koja podržava konzumentski način života u kojem nam je teško se dići i napraviti večeru pa ju naručujemo. Sve nam je teško do te mjere da ako nam egzistencija nije ugrožena, shvaćamo sve zdravo za gotovo (mrzim taj izraz). Šećerna bolest ili dijabetes tipa 2 je nešto što se može spriječiti (pa i obrnuti! – čekajte podcast o tome), no prilično je teško oduprijeti se proždiranju napolitanki, bajadera ili pekarskih proizvoda, ali kad do bolesti dođe onda se ista ne čini baš “slatka”… više kao gorka!
OK, čovjek nije robot. Ne možemo se potpuno isključiti od uživanja i potrebe za hedonizmom i ne trebamo, no ne bi bilo loše staviti sve u pravu perspektivu i priznati si da bismo mogli skupo plaćati odluke koje danas donesemo (ili ih donosimo već desetljećima) tamo onda, jednog dana kada bi nam naše zdravlje zapravo trebalo značiti ponajviše – sada. Kad ste blizu pedesete poput mene, to je još prekjučer. I da se vratim na jednog od recenzenata knjige doktora Gregera, koji je u svojem osvrtu priznao kako ne vidi ništa loše u tome da čovjek potiče na prehranu baziranu na neprocesiranim namirnicama (s čime se slaže i Sebastijan Orlić) te da je davno prošlo vrijeme u kojem bi mu zadovoljavanje okusa trebalo biti bitnije od zadovoljavanja kvalitete namirnica koje unosi u tijelo s naglaskom na njihove nutritivne vrijednosti. Naglasak stavlja na zdravlje i daje prednost pred ugodom. I na kraju, za sve one koji bi sada našli kritizirati izražavanje svojeg stava, jer gle čuda imam ga na svojem blogu, vi ne morate ništa. Niti je ovo članak o tome što biste trebali učiniti. Vaš život, vaša pravila, vaše bolesti, vaši bolovi, vaše veselje, vaša (ne)kvaliteta življenja. Vaša odluka o tome što vam ostaje u životu kad maknete stvari koje vam zapravo nanose štetu. U mojoj računici, što manje stvari koje mi urušavaju kvalitet života zbog kratkotrajnog gušta, a više onih koje mi omogućavaju ovaj hiperaktivni veseli život, to bolje za mene. Ali bolje i za sve one koji žive oko mene i na čiji život moj utječe jer nitko ne živi samo za sebe, nitko nije otok ili bar ja ne znam nikog takvog. Svi smo mi nečija djeca, roditelji, braća, sestre, životni ili poslovni partneri, kolege, prijatelji, rođaci,…
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
Thomas' Life Without Pause 