Kompromisi i kako ih ne volim

Kaj delate za vikend?

Prilično sam zagazio u 40-e i mogu bez neke lažne skromnosti reći kako sam nakupio nešto iskustva, kako nekog opće-životnog, tako i o onog vezano za sportske aktivnost. Ovdje želim govoriti samo o kompromisima u fizičkoj aktivnosti kojom se bavite, iako mi je jasno kako ćete promišljati i šire.

No ovo o čemu ću sada govoriti odnosi se na odnos dvoje ili više ljudi, bez obzira o kojem bi se tipu odnosa moglo raditi te određene sportske / fizičke aktivnosti. Ja osobno ne volim cviljenje. Ni svoje ni tuđe. Zapravo mi je moje cviljenje najodbojnije i koliko god možda nekom zvučalo seksistički, nije baš premuževno pa ga se klonim maksimalno. No možete i racionalizirati (zapravo opsovati) i reći da vam je za danas sasvim dosta (pun k…c) treniranja (tog j…nog mučenja) i otići doma (i cviliti u autu kad bas nitko ne vidi). Eto, može se to i pristojno, a za ostatak teksta zamislite da vam ga čita Ryan Reynolds, obučen kao Deadpool ili u vašem omiljenom izdanju (ženama vjerojatno minimalistički). Biti će zabavnije.

… možda vizualizacija pomogne…

Pokušat ću objasniti na nekim plastičnijim, konkretnim
primjerima kako bi se moj užurbani tok misli mogao bar malo pratiti. Zamislite situaciju u kojoj ste se dogovorili ići na planinarenje sa svojim dugogodišnjim prijateljima i njihovom djecom. Inače ste si dobri i družili ste se miljon puta. Pričate im o tim vašim redovnim odlascima u prirodu po cijeloj Hrvatskoj, a odjednom ste u toj nekoj situaciji da nekoga motivirate da se pokrene i to je stvaaaarno prekrasno, za svaku pohvalu. Nakon što ste se u podnožju brda izgrili i izljubili, “jer nikako da se vidite” (op.a. što je naravno vaša krivnja, vaše aktivnosti “kojima se ni jedna normalna osoba” ne može podičiti), kreće vesela priča i lagani uspončić prema vašoj destinaciji, koja je cca 650m elevacijske razlike. To naravno nitko osim vas ne razumije, a vi ste toliko puta bili tom rutom da ni ne promišljate kako bi to trebalo biti bar imalo naporno. No nakon 500m hoda kreće ono prvo jamranje “jel ima još puno”, “tata zašto nema wifi-a”,… vi naravno blagonaklono gledate i mislite si kako je to sve pod kontrolom te navedenu blagu stanku koristite kako biste skinuli koji odjevni predmet, jer ste se već malo zagrijali. Nastavljate, no nakon slijedećih 250m stvari počinju biti blago iritantne, jer “vifija” i dalje nema pa si mislite “koji će mu klinac uopće mobitel”, ali nije vaše dijete pa puštate neka se stvari razvijaju kako god. Zaboravljate kako je to stanje zarazno, jer supruga vašeg prijatelja (op.a. koji je ovo vidio kao poziv na “čašicu razgovora” sa vama), pita svog zakonitog “a macoooo, zašto ti tako ne odeš češće sa Thomasom?”. U tom trenutku mi je jasno kako se ovaj prekrasni dan u prirodi lagano počinje pretvarati u uragansku oluju 5. kategorije u čije “oko” upravo gledam i počinje mi biti mučno. Tada vaše dijete, do tada savršeno mirno, jer je i ono prošlo tom stazom 100 puta prije, počinje sudjelovati u toj farsi navodeći da je i njemu teško,… jer eto, to je valjda sad moderno. Skratit ću, kako sad ne bih pisao esej o drami koja slijedi. Ukratko, vi do vrha mrzite i frendove i sebe i planinu, i ovaj dan, u svađi ste sa svima (bar u sebi, ako ste uspjeli bar malo biti pribrani i suzdržani) te se veselite odlasku na svoje brdo bez ikoga… ili bar sa vrlo provjerenom ekipom.

To vam je kao kad odete na jedrilicu jedriti s ekipom koju ne poznajete naročito dobro ili ih predobro poznajete, ali niste imali izbora nego prihvatiti rizik tog druženja, jer eto, baš ste željeli ići jedriti. Ubrzo shvatiti svoju pogrešku, ali sa broda usred mora nema bježanja… osim ako niste plivač ultramaratonac. U tom slučaju skočite i plivajte, biti će to jedan jako dobar trening.

Stvarno ideš u tome?

A sad zamislite slijedeću situaciju. Vi tako već godinama ili bar mjesecima redovito trčite ravnicama, biciklirate po brdima, skijate najljepšim vrhuncima, planinarite nestvarnim planinama,… i onda se zaljubite… ili se bar nađete u nekoj na-trenutak-obećavajućoj vezi da vam pružim neku opciju izlaska. Vama je svaki takav odlazak u prirodu ili na neku fizičku aktivnost svojevrsni ispit vaše trenutne kondicije, trening koji ste ucrtali u svoj raspored. I tada, vaša bolja polovica, koja nikad nije promišljala o sportu, odluči otići s vama. Vi ste naravno u ekstazi, jer su vaši napori, vaše fit tijelo, vaša dobra duša i bistro promišljanje konačno polučili neki rezultat. Vi ste primjer, vi inspirirate, vi motivirate, a vaš partner/ica u vas gleda kao u vrhunskog sportaša vrijednog svakog trenutka divljenja. I tako vi odlazite na izlet i shvaćate kako je vaš uobičajeni tempo “stišan” na cca 25% uobičajenog te isprekidan nestvarnim brojem zagrljaja, poljubaca, stanki za čaj, kolačić, keksić, kavicu, sendvič,… još jedan usputni poljubac te hrpu selfija jer “vid’ mene” na brdu sam. Kao da se u najmanju ruku radi o nekoj razvikanoj planini, a ovo je posljednji trenutak za sve ove radnje prethodno nabrojane. “Macoooooo, a zašto me nisi poljubio/la?”. Vi se naravno u tom trenutku pitate, je li to vrijedno vašeg nerviranja i što radite s tom osobom. Posebno kad vas nakon tog vrlo inspirativnog šetkaranja brdima (onako u razini “Baranjskih Alpi”, 100mnm) priupita za savjet koje da tenisice kupi, a pokazuje vam one neke debele Nike tenisice sa leopard uzorkom i potpisom poznate estradne zvijezde. Vi ste vjerojatno u fight-or-flight modu i promišljate kako je prijava u Legiju stranaca dobra izlazna strategija (u tom trenutku sve vam se čini kao dobra ideja), jer na ovakav scenarij niste bili spremni i prvo što vam pada na pamet jest: pa dobro zašto sam ja sa osobom koja već neme bar dva para salomonki za ovo?

Bolje imati više tenisica nego premalo (stara narodna poslovica)

Na to zapravo nema dobrog odgovora. Imajte na umu da ste to vi prije koju godinu, ako ne prije koji mjesec. Niste ni vi imali 2-3 para trail tenisica, a da o ostalom inventaru ne govorim. O vikend skijanjima ni ne pomišljajte, ako vaš partner ili partnerica nisu nikad skijali i baš bi probali. Prekratak je interval u kojem bi trebali savladati nešto toliko kompleksno, za što trebaju godine i efekt ne samo da će izostati već će biti kontraproduktivan. Pa što se može naučiti za dva dana? Može samo zaključiti kako mu/joj ne ide i svaki daljnji pokušaj je predodređen za propast, a vi ćete o tome slušati i slušati. Postoji i scenarij sa bazenom i spa, malo je skuplji no promislite koliko vama draga osoba može biti tamo bez vas. Ja, recimo mogu puno skijati. Budite iskreni prema sebi i svojoj partnerici/partneru, jer kroz koju godinu, ako ne i mjesec, mogli biste čuti nešto nalik čuđenju kako vama draga osoba nije očekivala takvo što od vas, otkud sad to, kako odjednom, rekli ste da vam to ne smeta,… Pretpostavljam kako ste slične scenarije već prošli u životu pa vam je poznato. Treba biti iskren od samoga početka, jer ljudi počnu gledati vašu projekciju, a ne ono što vi stvarno jeste pa kad voda dođe do grla, svi su iznenađeni.

Jasno vam je da ovo ne ide u onom smjeru na koji ste navikli, a ako ste već napeti od iščekivanja kako ovo završava, strpite se još malo, jer nisam baš toliki $3ronja da ću vas savjetovati da to sve otkantate… baaar ne tako striktno.

Uglavnom, shvaćate o kakim kompromisnim situacijama govorim. One su tu. U grupi Freud’s Runners pri svakom odlasku na planinarenje poznatim rutama, na utrke ili čak neke treninge trčanja, unaprijed su jasna pravila da svatko trči za sebe do određene lokacije gdje se okupljamo. Iskustveno se pokazalo kao prilično dobra varijanta. Ako netko mora žuriti doma, neka žuri doma jer, iako na to gledamo i kao na izlet, jasno je svima da se radi o treningu pa treba poštivati i napor i volju, u konačnici i uloženu energiju pojedinog sudionika tog druženja u svaku tu aktivnost. Ljutnje nema, nema ni ogovaranja. Veselimo se svakom trenutku koji provodimo zajedno i bodrimo jedni druge.

A kad se pije pivo?

Pa uglavnom na kraju ili na vrhu. Okrijepa na check-pointu je sastavni dio tog druženja i tu komentiramo rezultate, ideje za slijedeći trening, rutu, izlet, ali i sve one uobičajene teme o kojima svi normalni ljudi razgovaraju. I da, tada se pije piva!

Tko kaže da nema pive?! 🍻

Ok, ali što da sad radite sa ovim frendovima i partnerima? Pa morate iskreno promisliti vrijedi li odlazak na vašu omiljenu aktivnost podijeliti sa osobom koja to ne razumije. Promislite o tome, jer kakvog ima smisla ići negdje gdje želite napuniti baterije, a da se doma vratite potpuno ispražnjeni, pri tome mislim tjelesno i emotivno. Odvagnite dobro koliko vam vrijedi taj duševni mir, jer ako vas bude smetalo što je vaš partner došao u trapericama i timberlandicama na blatnjav brdski put te će ta vaša muškarčina do kraja dana cmizdriti kako se “to blato neće nikad moći oprati”, i naravno on vam “to neće nikada moći zaboraviti”, mislim da je vrijeme da prilično dobro promislite o vašim slijedećim druženjima u prirodi. Opcije koje vam se nude su:

  • da ga/ju isti dan ostavite, što upućuje da se radi o osobi koji vam zapravo i nije toliko bitna;
  • da od tog trenutka na aktivnost idete bez partnera i uživate kao i prije;
  • da prepoznate skriveni, ali postojeći potencijal u toj osobi i date sve od sebe približiti vaše strasti toj osobi koja će se potom razviti u vašeg ravnopravnog partnera. UPOZORENJE: ovo zahtjeva smirenost, strpljivost i ljubav no to je priželjkivani scenarij.
  • nešto četvrto (… preračunavam, preračunavam,…)

Iskreno vam svima želim ovaj treći scenarij, no budite zaista iskreni prema sebi… jer, trčati se mora… i biciklirati isto… i planinariti… i još puno lijepih aktivnosti. Ipak, želim biti nedvojbeno jasan, ovo nisu vjerojatno jedini scenariji i nisu upute što morate učiniti, već promislite svojom glavom. O vašem se životu radi.

Moram napomenuti kako se ovo ne odnosi na vašu djecu. Njih čak ne možete motivirati ni pivom na cilju. Tu sva gore navedena pravila, svi scenariji,… nisu primjenjivi. Kad vodite djecu i uključujete ih u svoje aktivnosti, morate biti najpametniji, najsmireniji, najsigurniji, naoružani osmjehom i strpljenjem. To je ulog u budućnost vašeg djeteta. I po mogućnosti, pozovite nekog od njegovih prijatelja da se pridruži toj vašoj “avanturi”. Moja iskustva govore da se djeca daleko bolje opuštaju uz drugu djecu i manje su sklona negodovanju, jer imaju društvo svojih vršnjaka i onaj svojevrsni osjećaj moranja sudjelovanja u aktivnosti, koja je zapravo vrlo često nametnuta, daleko je prihvatljiviji. Stalno vučem frendove od sineka po brdu i mene to čini vrlo sretnim, jer je i moj sin sretniji.

Sa frendovima je sve lakše i veselije

Dakle, ako niste u mogućnosti podijeliti svoju strast za aktivnošću s vama bliskim osobama, moj je iskreni savjet da odvojite vrijeme za svoje aktivnosti kada idete sami (ili svojim istomišljenicima) i vrijeme za sve ostale. Vidjeti ćete da će tih “za ostale” izleta biti daleko manje pa vjerujem kako svi mi možemo koji puta usporiti i pomoći drugima da vide svijet oko sebi vašim očima. Ne bi vjerovali koliko to može biti nagrada svakome od nas, kad pomislite da je nečije učestalo bavljenje fizičkom aktivnosti, svaki novi PB (Personal Best) rezultat, svaki prestanak pušenja, normaliziranje tjelesne težine,… zapravo jednim dijelom i naša pobjeda.

One thought on “Kompromisi i kako ih ne volim

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: