Kad te sašije bolest

Stvarno je zeznuto kad ti je moto Life Without Pause, a doktorica ti prepiše antibiotike i kaže da moraš mirovati kako se ne bi razvila upala pluća. Ne bih ja bio ja da ju nisam pitao: “Aaaaa… jel to zapravo znači da u subotu ne mogu na utrku?”. Moj molećivi pogled nedužnoga šteneta nije upalio. Potpuno razumljivo i zasluženo sam dobio onaj pogled ženskog čuđenja pomiješan sa upozoravajućim bljeskom uz blago podignute obrve. Imam super doktoricu kojoj je valjda jasno o kakvom se specijalcu radi, čim progovorim. Uglavnom, njena smirenost i dosljednost je bila upečatljivija nego moje minoriziranje mojih simptoma, koji osim dosadnjikavog kašlja i nisu neki specijalni. Ok, ne prštim energijom kao obično, no to su sad već neki manji detalji kojima ne treba zamarati auditorij.

Ja sam strašno naporan kad sam bolestan. Inicijalno sam sebi. Osim činjenice da sam muško pa me kao i svako pošteno muško, temperatura od 37.3 potpuno satre, moja mi onesposobljenost ide očajno na živce. Nisam mrtav ni terminalno bolestan, što definitivno zahvaljujem dragom Bogu, no nisam baš ni upotrebljiv. Ni drugima ni samom sebi. A ono najgore je što uobičajeni proces punjenja i pražnjenja koji upražnjavam kroz razne sportske aktivnosti, nije primjenjiv. Silno bih otišao na trčanje u Maksimir, biciklom do Dotrščine, u teretanu ili u Hive na stijenu, no potpuno mi je jasno kako je moj organizam načet i kako je to trenutak kada valja mirovati. No ja nisam projektiran da bih mirovao. Ima ljudi koji mogu danima ne raditi ništa, ne maknuti se sa terase. Imam takvih prijatelja. Jedina tjelovježba im zna biti pražnjenje pepeljare ili odlazak u frižider po novu pivu. Nisam nikad razumio takav način življenja pa mi se ostanak u stanu čini poput svojevrsne mini-robije. Ipak, ne treba biti malodušan, jer svako toliko posvjedočimo nekim stvarno tužnim pričama o ljudima koji se ozbiljno razbole pa mi ideja o samosažaljevanju nije nešto što mogu prihvatiti kao opciju.

Iskreno, to me često još više iziritira. Činjenica da mi, prema nekoj mojoj imaginarnoj tablici ozbiljnih bolesti, zapravo nije ništa. Malo sam šmrkav, malo kašljem, malo imam temperaturicu,… blablabla… nije mi ništa. Bude prošlo kroz nekoliko dana. Bar se iskeno nadam tom uobičajenom scenariju, kako bih početkom slijedećeg tjedna kad moja ljubazna i draga doktorica kaže kako “mogu polako izaći iz dnevnog boravka”… vjerojatno na balkon.

Ma ona je super i brine se za moje zdravlje, no meni kao hiperaktivcu i osobi koja mora trčati po brdima da bih si mogao reći da sam dobro, odlazak na balkon nije neka opcija. No ne mogu samo tako zanemariti ni godine koje je moja doktorica provela školujući se te potom u praksi. Zna žena što govori, a uz to je i žena! Stvarno bi bilo previše sumnjati u nju.

…poslali mi prijatelji neki dan umjesto cvijeća i voća.

Čitao sam nekoliko članaka o tome “kada se smije baviti sportom” kad ste bolesni i reći ću vam da je to hrpa… svega, da ipak ostanem pristojan. Prije svega sve je to vrlo individualno. Nedavno smo svjedočili u medijima o smrtnim slučajevima na utrci te na usponu na Triglav, a gdje je riječ bila o zatajenju srca kod ljudi koji su stradali pri aktivnostima koje su im bile gotovo rutinske. Bolest je stanje u kojem se taj fini balans poremetio i tijelo se bori da bi taj divni balans povratilo. Neko bi vam rekao, i na trenutak se može činiti vrlo logično, da se blaga viroza može riješiti povišenom temperaturom pa zašto ne biste istrčali koji kilometrić pa podigli tjelesnu temperaturu, oznojili se i zapravo došli kući zdravi. Sve se čini potpuno logično, zar ne? Imate virus koji se jedino rješava temperaturom, a ionako je vrijeme vašeg uobičajenog treninga. Sasvim, sasvim racionalno, zar ne? Pa zapravo – NE. Tijelo traži oporavak. Jasno mi je da vama treba zraka, a nema nitko tko bi to bolje razumio od mene.

Ako već morate na zrak, pokušajte učiniti nešto umjereno poput šetnje psa. Nešto kratko tek toliko da se tijelo malo pokrene i prokrvi. Promislite da je ta vaša pauza zapravo usporeni trenutak u kojem možete raditi na svojim slabostima kao što je mobilnost i fleksibilnost pa će vam dnevni boravak biti idealan za vježbe rastezanja ili možda malo joge. To nije naravno savjet doktora, jer ja to nisam, no ako već morate nešto budite umjereni u tome jer pogotovo kad je temperatura u pitanju, tijelu treba odmor.

Jučer sam sina odveo na penjanje i ostao sjediti u dvorani. Nikom nije bilo jasno što se događa jer je taj kutak načelno rezerviran za roditelje koji čekaju svoju djecu i ne penju. Ja nikad nisam bio takav roditelj. Ili sam trenirao isto što i moj sin ili sam otišao odraditi neki svoj trening. No ono što ćete najčešće zaboraviti, a što mene drži u zoni zdravog razuma (koliko se to za mene može reći) jest činjenica da me moje današnje odstupanje od plana oporavka može koštati te bih umjesto mirovanja 3-5 dana, mogao završiti sa 3-5 tjedana što bi mi bila istinska kazna.

Posebno je riskantno ići planinariti ili još gore, baviti se penjanjem na stijenu ili alpinizmom u tim uvjetima jer dovodite u opasnost cijelu skupinu. Ako ne u opasnost, onda bar u situaciju gdje biste im mogli upropastiti izlet jer će vas morati tegliti nazad umjesto da uživaju u izletu. Ja “mogu” znači da biste u najboljem slučaju možda uspjeli završiti što ste započeli, a to zapravo i nije neka garancija ljudima koji vas okružuju. Ljudsko tijelo zamišljeno je za kretanje i to ne govori neki skriveni doktor u meni. To je znanstvena činjenica. Logika govori u korist tezi da je tijelo koje je u treningu, fit tijelo, otpornije na bolesti no to nije uklesano u kamenu. U jednom trenutku jednostavno morate popušiti neki virus ili neku bakteriju koja će vam zagorčati život. To je statistički vrlo vjerojatno i teško je, ako ne i nemoguće, pokušati predvidjeti to i prevenirati. Koliko se god ja trudio to učiniti, zaista je malo vjerojatno da ću bez presedana uspijevati u tome uvijek. To tako ne funkcionira. Tijelo se uslijed većeg broja treninga može dovesti u stanje pretreniranosti gdje se narušava imunitet i samo je pitanje vremena kada će se poklopiti izloženost virusu sa narušenim imunitetom.

Valja slušati svoje tijelo, a koji put i svog doktora. Iako je taj odnos bitter-sweet, ako ste se već odlučili otići po savjet kod vašeg doktora, možda bi bilo pametno, logično, racionalno poslušati tu osobu. U suprotnom, slobodno koristite Google-doktora. Vaš doktor će imati manje posla sa nekim tko ga ne sluša no s druge strane to je odnos u kojem gradite povjerenje s vremenom. Možda vama i vašem doktoru treba još malo vremena da se počnete bolje razumijevati.

Kako god bilo, ova moja…. ovo moje stanje trenutno nalaže mirovanje u nadi da će rezultati uslijediti vrlo brzo jer približavaju se Zagrebački noćni cener i Zagreb Advent Run i tu baš ne želim imati nikakve kalkulacije. To su utrke na koje želim pa valja mirovati sada kako ne bih morao mirovati i tada. I nemojte pomišljati kako ćete propasti. Kako se sav taj trud od ranije neće isplatiti te kako ćete izgubiti ne znam koliko. Vjerojatnije je da ćete u 1-2 tjedna izgubiti 5-10% snage ili brzine, no u amaterskom svijetu u kojem vaše dupence nije predviđeno za postolje, osim ako nije riječ o tomboli, zapravo bi vam trebalo biti nebitno. Ako ste u u glavi posloženi, brzinu i snagu ćete povratiti vrlo brzo. Stoga, usporite i prilagodite se trenutnoj situaciji koja je privremena i shvatit ćete kako je prošla dok ste se još prilagođavali.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: