Mi to moramo nekako napraviti! To je bila jedina misao koja me pratila od prvog trenutka kad sam vidio tetris challenge vatrogasaca i policajaca. Iskreno me to i razveselilo i zaintrigiralo kao ideja. No to je načelno zamišljeno kao izazov javnih hitnih službi, a mi to nismo. U međuvremenu je izazov postao globalan pa je moje mozganje o tome bismo li trebali postalo suvišno – naravno da to moramo napraviti. Posebno nas je razveselila objava Zagrebačkog noćnog cenera gdje je jedan od njihovih sponzora zapravo izazvao sve na Tetris Challenge nudeći startnine za ZG10. Sad smo dobili i legitimni izazov na koji se možemo odazvati. TO!

E sad, ako ste mislili da je to jednostavno, onda vam odmah kažem da nije lagano ni ako imaš smjenu u kojoj to možeš napraviti. Kao, posložiš stvari iz kombija,… ne, nije jednostavno. A sad zamislite da to sve morate napraviti sa hrpom hiperaktivnih ljudi koji imaju i obiteljske obveze, roditelji su djece koja imaju svoje rasporede, žive na različitim dijelovima grada, bave se raznim sportovima što podrazumijeva da sve te rekvizite donesu na jednu lokaciju. Ako ste mislili da je lokacija jednostavna stvar, tu ste se također prevarili jer ukoliko nemate drona kojim ćete to fotografirati, mora vam biti jasno da trebate neki visoki balkon i plato ispod toga. Do drona bismo također došli no to je bio zalogaj koji nismo željeli zagristi. Pokušajmo bez toga.

Mi smo i to riješili, jer sam pronašao susjedu koja je bila voljna sudjelovati tako da nas fotka odozgora. Veliko hvala! To nije nimalo jednostavno uskladiti. To zahtjeva i da netko totalno nezainteresiran za #tetrischallenge ostane doma koji sat, navigira sa balkona, šalje fotke dok mi to slažemo, kako bi to štimalo. I to sve isti onaj dan kad si uspio dogovoriti sve frendove i članove obitelji koji sudjeluju da dođu. Danas nemreš dobiti ljude ni da dođu na besplatnu cugu isti dan u isto vrijeme, a kamoli ovako nešto. No i tu su se moji Freud’s Runnersi pokazali kao posebni i drugačiji, jednom riječju: spremni.

Ipak, što ako padne kiša? Onda sve ide vrit uglavnom i kreće traženje slijedećeg datuma kad bi možda svima ili bar većini odgovaralo. To nas opet vraća na početak.

Ipak, sve to skupa počinje idejom. Idejom koju morate razraditi, tj što mislite staviti u fotografiju i kako se predstaviti. Freud’s Runners grupa se sastoji od ljubitelja sport(ov)a i zaljubljenika u prirodu. Gotovo svi trčimo i planinarimo, no pojedinačno smo trenirali ili se čak natjecali kao crossfiteri, biciklisti, mtb biciklisti, triatlonci, plivači, mačevaoci, penjači na stijenu, judaši, a ne ograničavamo se i bavimo hrpom drugih sportova poput skijanja, rolanja, klizanja, skejtanja, kenda, badmintona, tenisa,… uglavnom, shvatili ste da volimo sport. I sad zamislite da trebate “istovariti” svu tu opremu na neku površinu kad svaki od nas ima hrpu opreme doma. Znači, morate nacrtati što ćete pokazati, što ćete predstaviti i onda to prezentirati ostatku bedaste skupine kakva je moja. Naravno da je uslijedilo: A što je to #tetrischallenge? Nekim ljudima kojima sam pokazivao fotografija koje smo uspjeli napraviti i dalje nije jasno zašto smo to radili. E paaa… zašto ne je moj najjednostavniji odgovor. Nemam bolji. Možda zato što je zabavno i što imamo što za pokazati?

Uhhh… a ja kakav jesam, “strpljiv”, trebalo mi je vremena za objasniti i svojima pa sam samo poslao fotke vatrogasaca, policije i servisera klima uređaja. Da, servisera! Sva sreća što nisam morao objašnjavati ZAŠTO bismo mi to trebali napraviti. To nitko nije pitao jer je fakat prebedasto da bi bedaci pomislili pitati takvo pitanje.

I onda, savršena subota. Vrijeme je divno. Prekrasan sunčani dan pred kraj listopada. Uvijeti skoro kao u lipnju. Ekipa raspoložena. Jedino mi nećak javlja kako neće moći doći. Užasno mi je žao, no ostatak ekipe je već u kalendaru označio crvenom bojom i projekt ide. Totalno sam fokusiran, no dogovorio sam šišanje za sina kod frizerke kod koje inače ne idem pa mi se malo igrala sa živcima šišajući klinca pola sata. Poput one scene sa Rowan Atkinsonom kad pakira poklon u filmu Love Actually. Kad idem na šišanje kod svoje frizerke, šišanje mene i sina traje 15 minuta sve skupa. Pojma nemam što je radila, ali ja sam imao projekt sa 10 ljudi, bebom i jednim psom. Nisam imao vremena za pimplanje. Nakon 30 minuta, konačno smo istrčali iz frizeraja sa kosom kraćom nego što je moj sin želio pa sam kasnije dok smo slagali izazov morao sinu staviti buff na glavu kako bi se on osjećao bolje. Iskreno, sinko mi je lijep k’o slika pa uopće ne mislim da mu je trebalo maskiranje. Kako god, ekipa je počela dolaziti, a ja sam iznosio iz gepeka svu silnu opremu koju sam danima prebacivao kako bi bila pristupačnija “na lokaciji”. No trebalo je izbaciti još prilično opreme, odjeće i obuće unatoč tome što je gepek bio krcat stvarima. Naime, frendovi su cijeli tjedan prebacivali stvari kod mene, malo pomalo.

Cijelo jutro ljudi šalju poruke da prije no što dođu bi li donijeli još ovo, ono, zašto ne i još…. blablabla… bismo li mogli još…. svašta smo mi još stavili no kad smo se zapitali, treba li nešto popravljati samo sam rekao: super je. I kad vidiš fotku odozgora, shvatiš da je baš super. Jer vidiš sliku naših misli. Vidiš sliku jedne fantastične skupine ljudi. Ima nas puno više nego na toj fotki, no teško je bilo i ovo usuglasiti. Možda jednom napravimo sa svim našim dragim članovima, prijateljima i simpatizerima. Volio bih to no i ovo mi je uljepšalo dan. A sudeći po licima ljudi koji su me okruživali, vjerujem da nisam jedini.

Ovo je zapravo priča o jednom majušnom projektiću, ali može predstavljati bilo što u životu. Radite ono što vam je bitno, što vas veseli i okružite se ljudima koji to razumiju. Koji razumiju vas. Zacrtajte si cilj, maštajte, razmišljajte, projektirajte i dajte sve od sebe da to i ostvarite. Možda ne uspijete uvijek iz prve, ali ukoliko ste odlučni i uporni, prilično je vjerojatno da ćete na kraju uspjeti u svom naumu. Sretno!!