Sportaš pušač… ili “pušioničar”

Ja sam Thomas i ja sam pušač.

– Thomas Kezele, Life Without Pause

Da sam lik u nekom filmu u kojem grupa ljudi sjedi na stolicama postavljenim u krug, vjerojatno bi to bila rečenica kojom bih se inicijalno predstavio istoj toj grupi za potporu pri odvikavanju od ovisnosti.

Po sistemu “jednom pušač, uvijek pušač”, ova rečenica bi me trebala označavati cijeli moj život unatoč činjenici kako već preko osam godina nisam povukao ni dima. Iskreno, nije me ni privlačilo niti mi fali, a gotovo od prvog trenutka kako sam prestao se osjećam kao da nikad nisam ni pušio. Dosta ljudi oko mene misle da zbog stila života ja i cigareta nikad nismo bili na istoj valnoj dužini, no ono što je najbitnije, ja znam da sam bio ovisan. I prilično sam siguran ukoliko zapalim jednu iz zajebancije da bi se to vrlo lako moglo pretvoriti u ponovljenu ovisnost.

Hoću li popovati sad kao bivši pušač o tome koliko je pušenje štetno? Neću. Odlučio sam kako neću biti taj lik. Još davno. No isto tako sam donio jednu novogodišnju odluku kako s gostima ne izlazim na balkon ili van kuće pušiti jer je njima kao pušačima dosadno samima vani na zimi. Iskreno, ako si gost u mom domu, vrlo je vjerojatno da si mi prilično drag no kad je riječ o čik pauzi – you’re on your own. Ja ne prigovaram svojim bližnjima što puše, no ne pada mi napamet podržavati ih.

Moje je pušenje počelo sa 14 godina. Kvartovska stvar valjda među prijateljima. Naši roditelji su bili pušači pa je valjda krenuo obrazac oponašanja jer smo željeli biti “odrasli”. Djecu treba pustiti da budu djeca, a odrasli su odgovorni prema djeci pokazati pravi put. Ne kažem vam što biste vi trebali činiti no bilo bi dobro shvatiti kako djeca oponašaju svoje roditelje pa se nemojte začuditi ako rade nešto što je u suprotnosti s vašim svjetonazorom. Možda je to samo copy-paste obrazac, a vi ste original.

Uglavnom, 23 godine kasnije, godinu i pol nakon što je moj sinko došao na svijet, njegova mama i ja odlučujemo prestati pušiti. Stavili smo datum kad ćemo to učiniti i jednostavno od tog dana ja više ne pušim. No nije mi to prvi put da sam prestajao. Dva puta prije sam prestao pušiti da bih nakon godine i pol oba puta zapalio “iz zeke”. Dva tjedna kasnije, ja prestajem žicati i ponovno kupujem cigarete. Strašno! Zato znam da ni sad ne smijem zapaliti, ni zbog kojeg razloga.

No što se promijenilo i kako sam prestao pušiti tako lako? Pa počeo sam shvaćati kako je bitno to što ja radim, kako se ponašam, što predstavljam svom sinu. Shvatio sam i objeručke prihvatio ideju o tome da sam sada role model, uzor nekome. Nisam savršen i nema nikakvih garancija, toga sam bio svjestan. No moje je razmišljanje išlo na dva kolosjeka.

  1. ukoliko postoji šansa da zbog toga što sam ja prestao pušiti i moje dijete nije izloženo tom pušačkom obrascu, on nikad ne proba zapaliti cigaretu, onda sam napravio pravu stvar.
  2. ukoliko postoji mogućnost da si povećam šanse za duži život uz svoje dijete kako bih vidio sina da odrasta u muškarca i ja mu u tome usput pomognem, nema sretnije osobe od mene.

U moje slučaju, kada si tako postavite stvari, prestanak pušenja je prilično jednostavna stvar. Motivacije ne nedostaje, no ne ide svima tako lako pa ako i prestanu, valja imati na umu da treba biti discipliniran. Iskreno, sam se sebi sviđam više kao nepušač. Tu dvojbi nema. Nema tog odvratnog smrada iz usta i želuca po pepeljari.

Ja nikome ne govorim da prestane pušiti. Iskreno mislim kako je to vrlo osobna stvar svakog ponaosob. Svako jutro pijem kavu sa svojim prijateljima i kolegama koji su pušači i nikad o tome nismo razgovarali. Oni puše, ja više ne. Nema tu bolji-lošiji. Tako je kako je. No ono što ne podržavam je odlazak u zadimljeni kafić. Nope. Ne interesira me smrditi poput pepeljare, tako da odlazak na kavu završava tako da onaj koji me želi vidjeti na piću mora ići u nepušački dio kafića. Naravno da kad tad i ja, kao dio veće grupe završim u zadimljenom kafiću no onda je stvar na meni hoću li se prilagoditi grupi ili ne. Mogu biti tvrd i izoliran ili se pridružiti prijateljima u druženju. Treba biti fleksibilan.

Ovisnost

Ono što ne razumijem je ovisnost i mogućnost da mi cigareta (ili bilo što drugo) diktira život. Da me može dovesti u stadij gdje “ja moram zapaliti”. Kako je moguće da mi jedan komad papira, filtera i nasjeckane biljke diktira išta?

Posebno mi to nije jasno kod mojih prijatelja i poznanika iz sportskog života no ovo nije niti kritika ni nagovor da prestanu. Kako sam rekao, to je njihov osobni odabir. Prema nekim podacima, treba oko osam godina da se pluća očiste od posljedica pušenja. Ja govorim o ljudima koji se uredno popnu na Sljeme, koji put trčeći ili vozeći bicikl u sasvim solidnom tempu i po dolasku na vrh izvade kutiju cigareta i zapale. Dakle, znam za neke fantastične sportaše koji mogu pretrčati preko 200 kilometara, voziti bicikl brdima isto toliko, i to ne u bilo kakvom tempu, a pušači su. Nespojivo mi je to sa sportom i konceptom zdravog života. Neki dan trčim Maksimirom i vidim dva adolescentska mulca kako odjeveni u sportsku odjeću šeću šumom i dime k’o lokomotiva. I još se ponosno fotkaju sa čikom u zubima. Moj se brat zna našaliti izrazom “Kaj je z glavom?“. Jednostavno ne razumijem taj koncept. To je oksimoron. Prilično smo se odmakli od vremena u kojem sam ja odrastao kao klinac, gdje se pušilo i u bolnicama pred trudnicama.

Pojam ovisnosti mi je kao pojam straha. Možda i može postojati no ne može determinirati moje ponašanje. Ja sam svjestan da to može utjecati na mene, no odlučio sam to ne dozvoliti.

Nisam robot. Jednostavno se ne želim predati jednoj tako niskoj strasti. Ima puno boljih strasti kojima se mogu predati, ali pušenje definitivno neće biti jedna od tih. Ne bavim se sportom da ne bih pušio. Sportom sam se (ponovno) počeo baviti i za vrijeme dok sam pušio i nisam zbog sporta prestao, no nedvojbeno je kako mi je to pomoglo jer mi nikako nije odgovaralo zapaliti cigaretu nakon 20 kilometara biciklom uz Medvednicu. Jednostavno nije. Svjedok sam prestanku pušenja nekih meni vrlo bliskih ljudi na koje je sport i aktivni život utjecao i ne mogu biti ponosniji na njih no što jesam. Potpuno drugi ljudi. Nisu oni meni bolji od drugih mojih prijatelja pušača, ali me jako veseli činjenica da su prestali.

Prestanak pušenja nije tako dramatičan kako to ljudi predstavljaju. Fizička ovisnost od droga traje oko 7 dana (op.a. čitam, nije iz osobnog iskustva) pa je za pretpostaviti kako cigareta nije dramatičnija. U glavi imamo onaj stav kako je to jače od nas, kako je to teško, kako je to ipak ovisnost, kako… kako… uglavnom previše mozganja o nečem tako jednostavnom. Ne nosite svijet na svojim leđima već ste samo pušač. Ni to baš neka drama. Treba donijeti odluku da od danas više ne pušim jer to nije za mene. Ja mogu bolje od toga da sam ovisnik. S druge strane, ukoliko se borite sa samim sobom, jednostavno “napadnite trening” još intenzivnije i jače, tako da se borite za zrak koliko vam je naporno. Možda će vam to pomoći no nemojte misliti da ste lošiji od ovisnosti. Vi ste puno više od paketića cigareta kojeg ste ionako kupili po prvi put u životu samo da biste bili cool i ništa više, a danas vam to ionako nije bitno ili vam je potpuno jasno kako pušenje nije cool.

Mi na pivu idemo na Sljeme

I ne, neću napisati blog kako je loše popiti pivu nakon treninga. Tak bedasti nisam.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Up ↑

%d bloggers like this: