Da mi je kuna za svaki put kad sam čuo kako…

Uglavnom, bio bih jako bogat. Ne samo zbog drugih nego i zbog sebe. Ja sam godinama govorio kako mi ne pada na pamet trčati. To je glupavo. Za čime trčiš? Tko te naterava? Ali to je dosadno! Ništa se ne događa. Nema interakcije. Da, to sam i ja bio prije kojih 7-8 godina. Danas to uglavnom slušam od drugih. Situacija s COVID-19 pokazala je svu slabost specijalista koji ne znaju što bi jer “nema im njihovog sporta”. Ja razumijem ljubav prema određenoj vrsti sporta no je li to bitnije od aktivnog bavljenja sportom općenito? Ja držim da nije.

Nedavno me prijateljica pitala što će jer joj nema njene uobičajene fitness rutine. Gdje će kupiti girje? Dao sam joj prijedlog gdje ih kupiti online kako bi trenirala kod kuće no također samo joj predložio da pokuša trčati, što je gotovo s gnušanjem odbila jer “ona to ne može”. Iskreno joj ne vjerujem jer ispred zgrade se napucava nogometnom loptom sa svojim klinkama, što iskreno cijenim. Svaka čast. Bravo mama za proakitvnost. A ako može nogomet, najnebitniju aktivnost na svijetu (jedini ispravan izraz za nogomet), onda može sve.

Trčanje je vjerojatno najdostupniji sport uz vježbanje u svom dnevnom boravku dok radite trbušnjake, sklekove i čučnjeve. Nadodajte još neku vježbu za biceps poput povlačenja (možete napuniti kakvu staru demižonku ili kanister i eto utega) i kompletni ste. Ubacite burpee-je i jumpin‘ jack-ove te eto i kardio programa. Ako ništa drugo, pokušajte jer je poputno prestajanje definitivno loš odabir. Također, stava sam kako je to kukanje za jednim sportom zapravo samo izvlačenje i isprika jer niste sposobni za više. Ali ne zato što to vaše tijelo nije u stanju, već zato što vam je duh i fokusiranost za drek. Da, upravo tako kako sam vam rekao. Prestanite tražiti isprike za svoju slabost. To je kao kad debelom velite da je punašan.

Iako vjerujem kako svijet ne može funkcionirati bez specijalista, njih zapravo trebamo malo. Trebamo ih kako bismo pomicali granice. Kako u sportu, tako u znanosti i svim drugim poljima koje za cilj imaju boljitak ljudske vrste, ali ne na štetu drugih, jer to nije boljitak. Specijalisti su izmislili lijekove i nove napredne metode liječenja, izmislili su kotač i čip… ok, s razmakom od pokoju tisućicu godina, ali ruku na srce radi se o istoj sorti ljudi. U prirodi je malo specijalista koji će preživjeti. Uzmimo geparda, najbržu kopnenu životinju koja nakon brzog sprinta nema snage za zadržati plijen ukoliko dođu lavovi i hijene. Nema šanse, jer oni su u čoporu i oportunisti su. Poput vukova kojima stalno prigovaramo. No oni se prilagođavaju. Smeđi medvjed će opstati jer jer prilagođen jesti svašta i u različitim podnebljima, dok bi bijeli polarni medvjed mogao nestati zajedno sa svojim staništem. I priroda tako funkcionira. Jbg, odrastao sam uz Opstanak i slične dokumentarne sadržaje.

Dakle, promislite je li to trčanje ili vježbanje u dnevnom boravku (ili u dvorištu ispred zgrade) toliko neprihvatljivo jer ruku na srce olakšavate svojoj konkurenciji. Da, konkurenciji. Što se čudite? Svi ljudi oko vas su ujedno vaši partneri i konkurencija. Ovisno o situaciji. Ako želite biti najbolja moguća verzija sebe, ne nužno najbolji na svijetu, bitno je dati sve od sebe, a to nikako ne znači zatvarati se u sebe i kukati kako ne možete nešto. Pokušajte. Prilagodite se situaciji. Sutra ćete se možda vratiti u svoju rutinu, no to sutra možda baš ne dođe sa slijedećim jutrom već kroz neko neodređeno vrijeme. Što planirate do tada? Čučati doma? Iskreno, trebao bih biti zadovoljan tim vašim odabirom jer zbog toga bih ja u svojoj discipliniranosti i fokusiranosti mogao ispasti puno bolji nego što jesam. Čak i onda kad nisam baš ono što bih želio biti. No nisam tako koncipiran i želio bih da svi ljudi oko mene budu motivirani biti ono najbolje što mogu. Jer na taj način je zajednica jača, otpornija i skladnija. Imamo zajednički fokus i odlučnost.

Oportunizam nije neka ružna, prosta riječ. Ona označava sposobnost i volju za opstankom i preživljavanjem, za borbom s izazovima i pronalaskom novih rješenja. Oportunizam i sposobnost prilagodbe novonastalim situacijama je odraz inteligencije, a svi mi bismo željeli vjerovati kako u našim glavama ipak postoji nešto čime razmišljamo i donosimo logičke zaključke i odluke jer svi imamo želju što bolje živjeti. No neki dobro promišljaju, a loše provode, odnosno ne provode uopće. Nemojte biti samo teoretičari jer od toga nikakve vajde. Pokušajte nove stvari i dajte im šansu jer na taj način dajete šansu sebi i svojem razvoju. Probajte ustrajati u tome jer svaki je početak težak. Ja to govorim svojem sinu. Stalno. A također mu govorim kako se oko bitnih stvari valja i potruditi jer inače ne bi bile bitne vrlo vjerojatno.

Kad sam počeo trčati nisam ni pomišljao kako ću postati triatlonac (službeno sam odradio Olimpijski triatlon čime sam zaslužio taj naziv). Kad sam krenuo s Crossfitom nisam ni na trenutak pomišljao kako ću biti prvi hrvatski natjecatelj na jednom međunarodnom crossfit natjecanju (prvo izdanje Fanatic Adriatic Throwdowna, jedini muški hrvatski predstavnik). Kad sam nakon 19 godina stao na skije ponovno nisam ni pomišljao da će mi to postati rutina svake godine. Kad sam krenuo na Sljeme poslije posla, nije mi ni u peti bilo da ću redovno trčati po mojem brdu, a da ću ujedno skupiti sasvim solidnu kolekciju finišerskih medalja trčeći zemljom i asfaltom po Hrvatskoj. Niti da ću početi pisati ovaj blog nakon što sam pokrenuo grupu na Facebooku prije koju godinu kako bi ljudi mogli izmjenjivati svoja iskustva i mišljenja. Danas ste možda kupili gradski bicikl koji ćete za možda godinu dana mijenjati za cestovnu jurilicu u želji da na pedalama odete na more možda. Ne biste bili prvi, zasigurno.

Budite oportunisti i okušajte se u što više stvari ne stavljajući ispred sebe prepreke već tražite rješenja za izazove koji vam se nameću.