Nisam vjerovao da ću napisati članak o ovoj temi, no frendica Vanja me već danima bombardira na društvenim mrežama da napišem nešto na tu temu, a ja se opirem jer ne znam točno kako ne poginuti pišući o tome. Da odmah riješimo dilemu, da, ja ispuhujem nos dok trčim, bez maramice i mislim da to nije neki prizor. No ajmo malo dalje od toga.

Ja načelno nemam nikakvih problema s nosom u nekom “redovnom”, dnevnom modu. Suh k’o barut, reklo bi se. No onog trenutka kad krenem s aerobnom aktivnosti, trčanjem pogotovo, nos kreće curiti. Nezaustavljivo. Pobornik sam disanja kroz nos, pogotovo udisanja. Iskreno sam i gotovo “religiozno” posvećen ispravnom disanju i trebalo mi je neko vrijeme da se naučim disati u ritmu sporta kojim se bavim. Kad trčim, najčešće imam kadencu udisaja na četiri koraka, a dok plivam uzimam zrak bilateralno pa je ili na tri ili pet zaveslaja rukom. Kod bicikla je načelno slično kao i kod trčanja. Čak i kad trčim uzbrdo, trudim se smanjiti korak i održati istu kadencu kako bi disanje zadržalo jednaki ritam. Nedavno sam slušao o tome kako je manji broj dužih udisaja tijekom jedne minute bolji za iskoristivost kisika, nego ono što ja zovem “hiperventiliranjem”, poput udisaja na svaka dva koraka, pogotovo na ravnom. No, to sam samo ja, a ima nas svakakvih. Zašto to govorim? Zato što su mi za sve to što sam naveo potrebni prohodni dišni putevi, jer kao i većina ljudi, imam devijaciju septuma i svaki kubni milimetar mi je bitan.

Tjelesna aktivnost vani je izuzetno bitna za čišćenje i “provjetravanje” nosnih i svih drugih povezanih šupljina u koje se znaju učahuriti kojekakve bakterije i virusi zbog čijeg nagomilavanja je moguće kasnije razvijanje bolesti. Disanjem, pogotovo onim kroz sportove te na svježem zraku, praktički doprinosimo čišćenju istih pa je svako puhanje nosa i izbacivanja sadržaja van zapravo poželjno. Naravno, ukoliko je moguće, maramica bi bila sasvim pametna i pristojna stvar za realizaciju toga. No to nije baš uvijek moguće. Ja bih recimo trebao svaki dan potrošiti paketić maramica na takvo što jer eto, jedna mi ne bi bila dovoljna za jedno trčanje, a gotovo svaki dan trčim.

Trčim već godinama i to u društvu drugih koji ili nose maramice ili ispušu nos onako kako mojoj dragoj Vanji smeta. E sad, smeta li joj što je nepristojno ili zato što postoji opasnost od širenja zaraze? Moguće je oboje i to je sasvim u redu. To je njeno apsolutno pravo da joj smeta i nemam namjeru kritizirati njezine odabire. Ona je sigurno u pravu kad to vidi kao nešto nepristojno, no dok trčimo svaštanešto radimo što bi drugima moglo biti nepristojno ili iritantno. Prdimo, stenjemo, pušemo, psujemo, neki stanu i zapale cigaretu, draftaju se, ulaze u osobni prostor,… da ne velim da u moru obavljamo i nuždu, a grozimo se pasa i njihovih dlaka (!!!!) iako ne ispuštaju nikakve izlučevine u moru. Ipak bih se u tom smislu složio s njom – to stvarno nije prizor koji želimo gledati, ali jebiga, tako je kako je. Kad mi je nos pun, a ja zahuktan kao brzi vlak, najjednostavnije mi je to ispaliti negdje sa strane dok nitko ne gleda. Valjda nitko ne gleda. Bar se trudim to napraviti dok nikoga nema.

No ono što se posebno trudim je kad trčim mjestima gdje ima ljudi da to ne činim u njihovoj blizini, što bi značilo da to učinim na nekoliko metara prije no što im priđem ili metrima nakon što ih prođem, a ukoliko trčim uz nekog tko je navikao trčati uz mene (malen broj takvih), pogledam gdje je osoba i ispušem nos suprotno od smjera osobe. Ne vjerujem da pišem o ovome, ali rukavica je bačena. Nisam jedini i ovaj običaj nije povezan sa spolom kako bi mnogi željeli to prikazati. Vidio sam žene da to rade, pogotovo one koje se druže s nama pećinskim ljudima. Ljudi s kojima ja trčim uglavnom imaju minimalistički pristup trčanju. Nema tu bočica s vodom, bidona, gelova, energetskih pločica i druge papice. Nemaš to gdje staviti. Trčiš brdom do prve okrijepe jer na Sljemenu ima vode dovoljno, a većina ljudi s kojima trčim može trčati 15 km bez kapi vode ili bar bez vode koju nosi sa sobom. Prema tome, nema ni džepova za maramice, kozmetiku i druge stvari. Staviš ključeve od auta i osobnu iskaznicu u neku minimalističku torbicu ili pojasni pretinac i piči. Trčanje, kao ni drugi sportovi uglavnom ne ostavljaju puno prostora za higijenske potrepštine u koje bi spadale i maramice. Znam da sam kod crossfita, koji se događa u zatvorenom uglavnom, koristio majicu koja bi potom išla u pranje. Odvratno? A ne znam što bih vam rekao. Šorcevi uglavnom nemaju pretince za maramice, a dnevni trening načelno vam ne nudi ni vrijeme za disanje, a kamoli nešto drugo. Čisto preživljavanje. Puhneš u što stigneš kako bi omogućio zraku da u što većem volumenu uđe u tebe.

Kod bicikla je slična situacija. Peleton nije najsretnije rješenje ako je ispred tebe netko tko curi nepresušno poput “bandićevih fontana”. Bolje se dakle kloniti takvih. Ja uglavnom trčim sam, a kad sam u društvu drugih pazim na udaljenost, pogotovo sad u vrijeme pandemije COVID-19. Sad još više trčim sam, a ispričam se kad moram tako nepristojno ispuhati nos, zbog čega se udaljim od svojih trkačkih partner(ic)a. Do sada mi to nitko nije zamjerio, ali moguće je da će se i to promijeniti nakon ovog članka. Tko zna, no držim da će moja iskrenost prevagnuti. Zdravi razum je nešto čime se treba voditi u svemu u životu pa i kod tako banalnih stvari poput ispuhivanja nosa, kakvu god tehniku koristite. Trudite se udaljiti od drugih, osvrnite se oko sebe neposredno pred realizaciju, a ako je moguće nosite i koristite maramice (koje potom nemojte baciti u prirodu što često vidim po Sljemenu jer mi pas to voli požderat… bljak). Ili to bar riješite u buff ili majicu koju imate na sebi.

I da, kao u uvijek, rado čitam vaše komentare. Ostavite svoje komentare ispod članka, ovdje na blogu jer i drugi čitatelji mogu nešto naučiti iz toga. Kritika može biti i konstruktivna i takva je najbolja. Ako vam je draže, komentirajte na društvenim mrežama, rado čitam što vi napišete.

Sviđa vam se ovo što čitate, a ja tipkam? Pretplatite se na blog – besplatno je! I podijelite s prijateljima kako bi tekst koji vam se sviđa došao i do onih kojima bi mogao pomoći da se pomaknu s mjesta na kojem su se ukopali. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

I hvala Vam što čitate!