Dvije su me stvari inspirirale za pisanje ovog članka: jedan moj presnažni frend koji je uslijed pandemije potpuno izašao iz trening rutine te podcast Rich Rolla sa trenerom i dvostrukim olimpijcem Chrisom Hauthom.

“We’re able to give so much more when we take care of ourselves on a daily basis.”

Chris Hauth

Nemam želju otkrivati tko mi je taj frend, ali čovjek je sportašina, no čini se kako pandemija ima tu sposobnost blokiranja i na onih najsnažnijih. Jednostavno je prestao trenirati. I ne pronalazi tu motivaciju da se vrati u teretanu koja mu je najbliža. Moja je želja potaknuti da nastavi gdje je stao, jer osim što je odličan sportaš, izuzetna je osoba pa je svaka pomisao da je ovo ikakvo sprdanje s čovjekom, apsolutno neprimjerena. Imam izuzetno poštovanje prema čovjeku i zato ovo pišem.

Istovremeno, jedva sam se digao neki dan, maglovitog jutra na obljetnicu pada grada Vukovara, kako bih otišao trčati na Sljeme. Nije ni COVID-19 ni magla ni hladnoća ni bilo što slično. Jednostavno me napala neka letargija da ostanem doma. Ali što ću doma? Draga je u bolnici još uvijek, sinko je kod svoje mame, neradni je dan jer je praznik. Sinko i ja smo zacrtali trčanje po Vukovarskoj kako bismo obilježili dan i malo penjanja na stijenu oko 1000, a popodne sam dogovorio trčanje po Vukovarskoj ulici s odraslima. Imam cijeli dan i ne vidim kako bih ostao doma. Ja nisam takav.

Digao sam se na jedvite jade, obukao ono što sam već prethodni dan pripremio za sljemensko trčanje i krenuo. Pripremio sam i navedeni podcast za poslušati. Iako Medvednicom trčim bez slušalica, želio sam poslušati ovu epizodu koju vam apsolutno preporučam, a gdje je između ostalog Chris Hauth govori kako se većina njegovih sportaša koje trenira drži određenog režima treniranja, ali da postoji jedan dio koji sportaša koji je jednostavno stao. To nisu rekreativci. To su profesionalni sportaši! Njima je sport život, profesija. Dakle događa se svima, ne samo nekima. Morate znati da su u Americi i nekim dijelovima Europe izlasci iz stambenog prostora zabranjeni, pristup brdskim stazama i sportskim objektima blokirani, a policijski sat je na snazi… dakle nemaju kamo.

“The athlete’s mindset is the awareness to stay in the moment and do the best you can with the task at hand — whatever that task may be”

Chris Hauth

Krajem 2019. svi su radili kalendare utrka i drugih natjecanja za 2020. Ili bar stvarali neke planove. Ja sam osobno silno želio skupiti sve medalje iz Kvarner Trails serije, no niti jedna utrka nije održana. Kakvo razočaranje. Jednostavno nam se svima dogodila 2020. u kojoj nas je bar na neki način konzumirala pandemija i sve negativno što dolazi uz nju. Ja nisam jedan od onih ljudi koji se inati. Nemam to u sebi. Mislim da je inaćenje prilično gubljenje vremena kao i ljutnja, stoga definitivno u mojem treniranju nema onog inata, dišpeta ili čega sličnog. Mene pokreće želja za zdravljem i zdravim životom. Nemam aspiracija u kojima ću biti najbolji u bilo čemu, već čisti nagon da budem spreman za život i ono što stavlja pred mene. I ponavljam se, jasno mi je da nema nikakvih garancija, ali bar znam da sam dao sve od sebe kako bih održao određeni nivo tjelesne aktivnosti. Isto radim i s prehranom. Trudim se držati određenih navika. Imam li padova? Naravno da imam, kao što sam imao problema dići se iz kreveta neki dan, no to se događa svima. Razlika je u tome jedino što sam ja odlučio da ću i zbog sebe i zbog sina i zbog svih svojih bližnjih koji me okružuju, ustati i ne dozvoliti toj letargiji da me pobijedi.

View this post on Instagram

A post shared by Thomas Kezele (@lifewithoutpause)

A koliko treba trenirati ili biti aktivan? Razgovaram s tim svojim prijateljem o knjizi Atomske navike koju čitam i govorim mu kako je bitno da odradim nešto. Nije svaki dan zamišljen za obaranje rekorda. To se događa rijetko. No bitno je da se nastavim kretati jer u mojoj glavi i ono trčanje s psom ujutro, 4-5 kilometara u nekom umjerenom tempu kojim otvorim dan omogućava mi da se na kraju tog istog osvrnem i kažem sam sebi: “Učinio si bar nešto.”. Nisam učinio ništa spektakularno, no nastavio sam se kretati u zadanom smjeru, a to je zdrav i aktivan život. Razmišljam dugoročno. Ova pandemična vremena donijela su mnogima dosta vremena za razmišljanje o prioritetima, a ja sam svoje davno posložio. Ja sam sportski oportunist, to nema dvojbi pa sam objeručke prihvatio svaku inicijativu od 3sporta poput Jači od korone i Hrvatska trči te ostalih koji su se odlučili za virtualno. Već sam rekao kako mislim da je to izraz inteligentnog razmišljanja i prilagođavanja novonastaloj situaciji. Biti specijalist za mene bi bilo ograničavajuće i kad me netko pita “a za što ja to točno treniram”, moj je odgovor prilično jednostavan na to pitanje – treniram za život. Sport me naučio disciplini i vjeri u sebe pa u onim kaotičnim trenucima poput potresa koji nas je zadesio početkom godine, ja reagiram smireno. Pizdim li bez veze oko nekih nebitnih stvari? Vrlo vjerojatno, ali ja to zovem ventiliranjem. U trenucima kad gori, moj mozak smišlja rješenja dok se drugi zatvaraju u sebe. No možda mene nije zatreslo još kako treba. Možda nisam došao na red još. Sve je moguće. Ipak, koliko ste puta čuli od nekoga ili možda sebe samih, riječi poput: “Ne mogu ja to, preteško je.”? Sportašu je stalno teško, ali ipak tjera dalje i onda kad je najteže. Nije li to ono što nam se svimga događa u životu općenito? Da nam je teško, ali da ipak uspjevamo nastaviti? Sport nam ubacuje tu rutinu, taj obrazac ponašanja, taj muscle memory.

I da se vratim malo na svoju nevoljkost dizanja na Sljeme. To sam jutro otrčao 12 km preko Leusteka na Bikčevićevu. Sa sinom sam oko 1000 sati trčao još 3 kilometra na spomen žrtvi Vukovara pa smo malo penjali po umjetnoj stijeni u Hive-u. U 1700 sati sam ponovno otišao trčati za dobrotvornu akciju Vukovaru sa srcem u društvu prijatelja, doktora koji je odmah primio moju dragu na pregled i poduzeo sve što je moguće kako bi ona pravovremeno dobila dijagnozu i kasnije bila operirana. Sreli smo se slučajno na parkingu. Da sam ostao kod kuće, propustio bih priliku porazgovarati (konačno!) u ugodnom trkačkom tempu s čovjekom kojem toliko dugujem. Na kraju dana, kad sam podvukao crtu, pretrčao sam 26 kilometara ukupno, vidio sunce na dva sata dok ljudi u Zagrebu nisu vidjeli ništa osim magle, vidio sam sina i družio se s njim kroz sport, bio sam u dućanu, pospremio stan, čitao knjigu, sudjelovao u dobrotvornoj akciji, vidio prijatelja i upoznao još jednog fantastičnog momka s kojim smo trčali.

Najgore što si možete napraviti je uvjeriti se da kasnije imate vremena. Nemojte propuštati život i prilike jer biste kasnije mogli žaliti. Ni ovako nije jednostavno iskoristiti sve što se nudi, a kamoli kad to ignorirate. Deset sklekova dnevno je više od nijednog. Možda ćete sutra uspjeti napraviti dvanaest… ili dvjesto. Život ne staje pa nemojte ni vi!