Pretpostavljam da će se većina mojih čitatelja složiti sa mnom kad kažem da nas je ova 2020. prilično iznenadila i da većina stvari nije bila onako kako smo planirali. No to nije nužno loše. Možda nam je trebao reset. Naravno, u ovom pandemičnom ludilu neki su izgubili svoje bližnje, svoje najmilije, neki su ostali bez posla, možda i bez svojih partnera. Količina tužnih priča je golema. No iskreno, iznenađen sam koliko dobrih priča, borbenih priča, hrabrih priča,… smo imali priliku posvjedočiti. Moja draga je dio toga svega i njena se borba nastavlja. Nitko nije ni pomislio da će biti lagano, ali iskreno, nije da ima(mo) puno opcija.

Možda će nekome zvučati kao floskula no vjerujem kako su oni teški ili čak najteži trenuci i situacije u našim životima, upravo ono što nam treba za reset. Naravno, nismo svi (uvijek) sposobni reagirati ili racionalizirati stvari. Nekome to ide dobro, nekome ne pa se vrte u začaranom krugu svojih misli, samosažaljenja, pretjeranog analiziranja i uzaludnih pokušaja pronalaženja razloga zašto se nešto dogodilo. Iskreno, kad god bih krenuo u tom smjeru, bio bih sve dalje i dalje od rješenja. Jasno je da je analiza korisna za razumijevanje zašto se nešto događa i što je potrebno da bismo to u budućnosti spriječili, ako je naravno do nas. Ipak, ako se nađete s problemom, pokušajte pronaći rješenje ne oslanjajući se na druge već na svoje resurse. To ne znači da ne dozvolite nikome da vam pomogne. Dozvolite. Dapače, slušajte one kojim vjerujete i tražite da budu iskreni, ne politički korektni i lažno ljubazni, već brutalno iskreni i (u)kažu vam gdje griješite. Ne kontrirajte im, nego ih saslušajte i promislite te donesite odluku s kojom ćete vi trebati živjeti. No ja to vidim kao priliku za novi početak. Neuspjeh nije nešto čega biste se trebali sramiti. Neuspjeh i teški trenuci su dio naše evolucije te su potrebni kako bismo mogli cijeniti one dobre i sretne trenutke. Kažu da svjetlost ima smisla samo kad bismo ju usporedili s tamom. Inače bi bila obična.

Iskreno sam zahvalan na ovoj 2020. što ne znači da sam sretan sa svime što je donijela. Kad pomislim na svoju dragu tu je kraj toj debati. Ipak, još jednom sam shvatio koliko je bitno ulagati u sebe, u svoje zdravlje. Kretati se, biti aktivan i zdravo se hraniti. Ljudi su bitni, no ovogodišnji me purgatorij odmaknuo od nekih najdužih prijateljstava. Jednostavno me iscrpljuje svaki put kad se družimo. Negativa, jamranja, političke teme o kojima ne želim znati ništa,… uzele su danak i ja sam samo želio pobjeći od toga. Koliko god mislili da ste nekome dužni nešto, niste. Jedna stvar je pomoći nekome, a nešto sasvim drugo je kad vas ljudi guše svojom negativom. Ja sam otvorena knjiga, tu baš nema puno mudrolije. Pišem o onome što mi se događa u životu i dostupno je svakome, ali nemam problem ni ponoviti to uživo. Želim biti okružen ljudima koji me svojom izvrsnošću potiču da budem bolja osoba. Jer jedino sam tako dobar primjer svojem djetetu, ali i ljudima koji me okružuju.

I ne odustajem ja od prijatelja, ali ne mogu si dozvoliti da me netko vuče dolje. To nije opcija jer ja ne živim samo za sebe, nisam otok. Živim za svoje bližnje koji me trebaju. I zato je moje tjelesno i mentalno zdravlje izuzetno bitno. Mislim da bi svakome trebalo biti bitno. Nemam želju rušiti bilo kakve mostove, ali nemam vremena (ni volje) za negativu, egoizam, ispijanje moje pozitive,… za bullshit i tuđa sranja. Zahvalan sam svima koji su moj život oplemenili. Zahvalan sam na svemu što imam. Na onim ljudima kojima je stalo. Zahvalan sam i na onima koji odlaze iz mog života jer su me također formirali. Dio su mog puta. Mog odrastanja koje još uvijek traje i nikad neće stati. Moje evolucije. Ne promjene jer isti sam čovjek od kad sam rođen, no radim na finesama i vještinama koje me upotpunjuju. Popunjavam praznine i trudim se otkloniti stvar zbog kojih bi mi bilo teško pogledati se u špigl.

U 2020. sam odrasao više nego i u jednoj do sada. Bilo je pogrešaka, no na taj sam način naučio puno o sebi, ali i o drugima. I sve sam bolji u borbi sa svojim najgorim neprijateljem u meni samom – niskim samopouzdanju i potrebi da se svima svidim. Iskreno, daleko sam dogurao od nesigurnog klinca kojeg su zajebavali da ima klempave uši. Nisam pročitao knjigu Profinjeno umijeće stava j**e mi se (no na listi želja je), ali radim na tome da me ljudske gluposti i nepravde ne pogađaju i da biram bitke koje mogu dobiti. Jedina stvar na koju mogu utjecati je moje ponašanje. Nemoguće je svidjeti se svima i ne bi trebalo biti mjerilo ičega. Uvijek će se naći neki kritičar što god radili. Nemojte dozvoliti da vas ljudi obeshrabre svojom negativnošću. Ja se od takvih ljudi mičem jer me nemaju ništa korisno naučiti.

Ja nisam niti savršen, niti najbolji niti nužno u pravu. Ono što mi je želja je podijeliti svoja iskustva i pokušati utjecati pozitivno na ljude. S vremenom sam shvatio da rezultati nisu moj cilj, jer takav cilj nema vrijednosti. Vrijednost leži u putovanju. Putovanje je to, kao i u utrci ili svakom treningu, što ćete vjerojatnije pamtiti. Sjetit ćete se neke pojedinosti. Kako ste se poskliznuli na blato trčeći brdom i tako nastavili još 20km. Kako ste možda uspjeli spojiti 50 DU u nekom crossfit treningu. Kako ste penjući se u dvorani usred treninga ispenjali jedan vama težak smjer iako niste ni planirali ili ste sve drugo fulali. Kako ste konačno biciklom po nekoj enduro stazi uspjeli savladati neki tehnički dio koji vam nikako nije uspjevao prije. I ne treba se bojati neuspjeha. Treba ga prihvatiti. To znači odrastanje. Nigdje ne piše da morate završiti utrku koju ste započeli. Doći će i taj dan kad utrku nećete biti u stanju završiti. I to nije kraj svijeta. To je samo dio putovanja.

Ne postoji loše iskustvo. Postoji samo iskustvo, koje može biti neugodno, no loše svakako nije jer vas je naučilo nečemu, a to može biti samo dobro za vas. Svaki taj izazov koji se stavlja pred vas je nešto što će vas oplemeniti koliko god se to vama učinilo teško shvatljivo u tom trenutku. No vrijeme liječi sve rane, zar ne? Ili nas bar otupljuje do te mjere da nam je podnošljivo živjeti s nekim određenim životnim trenucima koji su ostavili određene emotivne, ali i fizičke ožiljke. 2020. si je stvarno dala oduška, mnogi bi se složili sa mnom. Ipak, u istom tom katastrofičnom svijetu kakav nam se prikazuje koji put ljudi su i dalje pronašli načina da zadrže vedrinu na licu. Nastavili su sa svojim životima i aktivnostima koliko je to bilo moguće. Trčanje je mnogima tu pomoglo. Odjednom vidim ljude za koje nikad ne bih rekao da će trčati kako to čine. Zašto? Kako? Pa prije svega dostupno je i jasna manifestacija tjelesne aktivnosti.

2020. je počela s osobnim rekordima na 5 km, jedan za drugim. Počela je s intermittent fasting-om. Krenulo je snažno i najjače. Bar sam tako mislio. A onda je došla korona i sve preokrenula. Ali iskreno, tog trenutka sam počeo živjeti još intenzivnije i cijeniti svaki trenutak koji provedem sa svojim najmilijima i najbližima. Sin je bio kod kuće više nego ikad što mi je omogućilo tijekom teleworkinga kojim sam blagoslovljen našu bolju interakciju. Učili smo zajedno, trenirali zajedno, kuhali zajedno, igrali se zajedno, družili smo se. Imao sam više vremena za provesti s dragom. Odradio sam tolike kilometre da sam svoje ciljeve premašio već na 3/4 godine. Utrka je bilo, bar virtualnih i ako ništa drugo, jedna uživo, na Kalniku gdje još nisam bio. Pokušao nas je ubiti potres, ako ništa drugo ubiti našu hrabrost i smirenost, naš gotovo bezbrižni način života. I taman kad smo pomislili da smo se izvukli neokrznuto od korone, došao je drugi val. Brzo i perfidno. Pustimo politiku i krive odluke. Jer ni to nije bitno ako ne sudjeluješ u kreiranju istih. No doznati da ti životni partner ima karcinom, nekoliko dana prije mjeseca borbe protiv tog istog karcinoma dojke, čini se nestvarno. Čudesni broj pretraga i testiranja na koronu, kako bi se moglo ići na hitnu operaciju, kemoterapiju… ipak, u cijelom tom ludilu pojave se neki divni ljudi, prijatelji, doktori koji ti pomognu, bodre te i daju ti nadu da smogneš hrabrosti i koliko je racionalnije moguće uđeš u borbu i s tim iako misliš da gore nije moglo prije toga. Gore može uvijek, ali je na nama hoćemo li se prepustiti tome ili uhvatiti u koštac. Ne, to nije moja borba. To je njena borba u kojoj sam ja samo logistička podrška poput drugih. Ali koliko god to izgledalo i zvučalo suludo, i to je prilika da pokažemo ono najbolje što imamo. Da pokažemo da smo jaki, da smo hrabri i kad se bojimo. Da možemo.

Budite aktivni kako biste na taj način trenirali za život. Budite ustrajni u tome jer će se taj obrazac ponašanja manifestirati u svim aspektima vašeg života. Kroz sport i tjelesnu aktivnost ćete proći kroz neke teške i iscrpljujuće trenutke koji će vas naučiti kako ih izdržati ili kako se pak nositi s neuspjehom. Osnažit će vas kako god okrenete. Nije li tako u svemu što radite? Uspijete li skuhati ručak uvijek kako ste planirali ili vam koji put zagori? Mislite li da ćete ići na neko putovanje ili realizirati neki poslovni projekt pa se razbolite vi ili vaši bližnji zbog čega morate odustati od toga? Pokvari li vam se auto ili bar izbuši guma na putovanju? Mogao bih ovako nabrajati cijeli dan. Ono što ćete vi učiniti u tim teškim trenucima je ono što vas definira. Strah je samo emocija i ne utječe na realnu procjenu možete li vi nešto ili ne. Vi ili nešto možete ili ne želite (dovoljno). Zapamtite da dovoljno izlaganje stresu zapravo njega samog je u stanju anulirati… pod uvijetom da taj stres nije nešto što vaša osobnost ili tijelo nije u stanju podnijeti no ljudi su trčali slomljenih nogu kako bi spasili najmilije iz opasnih situacija prema tome sposobni smo za daleko više od onog u što vjerujemo ili drugi vjeruju da smo sposobni.

Koliko puta ste čuli “da niste normalni” jer trenirate svaki dan… ili idete trčati po snijegu i kiši… ili se dignete prije zore da biste napravili trening prije posla… ili se krećete uopće umjesto da ste na kauču zavaljeni uz pivu i čipse gledajuć kakvu seriju ili nogometnu utakmicu. Tu ideju, koliko god na prvu bila primamljiva da ste “cool” ili “ludi” ostavite postrani jer nema ništa prirodnije i normalnije od toga što radite. Zapitajte se tko vas stavlja u kategoriju “nenormalnih” i kakve su njihove navike. Vrlo vjerojatno se radi o ljudima koji se na pojavu izazova (da ne kažem opasnosti) trpaju u mišju rupu, dok vi neustrašivo kročite tim svijetom punim vlastitih strahova. E tako treba gledati na 2020. Ne dajte da vas strahovi označavaju. Ako ovo čitate, mora da ste živi! Znači da ste u stanju biti dio promjene u sebi i nastaviti se osnaživati. Biti primjer ljudima oko sebe, poticati ih i pomagati im da pronađu bolju verziju sebe. Ne bojte se izazova jer bi oni mogli izvući ono najbolje iz vas. Gledajte na njih kao na priliku da budete svoja najbolja verzija. Naravno, priželjkujem i vama, ali sebi i mojim najmilijima da ova 2021. koja predstoji ipak bude manje izazovna jer ni maraton se ne trči svaki van.

Svim čitateljima, prijateljima, poznanicima, kolegama sportašima, onima koji me podržavaju, ali i onima koji me kritiziraju što me još više tjera da budem bolji, želim sve najbolje u 2021.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!