Premužićeva staza je vjerojatno jedna od najpoznatijih planinarskih staza na Velebitu, a vjerojatno jedna od najpoznatijih planinarskih staza i destinacija u Hrvatskoj. Tu nema puno dvojbi, a kad prvi put krenete od Zavižana prema Rossijevom skloništu vrlo brzo vam postaje jasno zašto je to baš tako. Već neko vrijeme promišljam kako bi bilo lijepo proći tom planinskom i arhitektonskom ljepoticom, a u razgovoru s prijateljem Andyijem sam uspio još u ožujku odrediti datum. 12.6.2021. pa što bude bude! Ideja je da se ide bez obzira… naravno ako vremenski uvjeti dozvole. Sa planinom se nije za zezati. Uglavnom, stavio sam u kalendar i od prvog trenutka se ideja jako svidjela i prijateljici Branki koja je stazom odplaninarila pa je zapravo bila idealan vodič. Pitao sam Branku što nas čeka, a kako perspektiva klasičnog planinarenja nije ista kao i kod trail runninga malo mi se sad čini kako smo podcijenili Premužićevu. No krenimo korak po korak. Vrijeme se primicalo, a mi smo skupljali kilometre trčeći no nitko od nas nije dugoprugaš, a Premužićeva je dugačka kojih 47+ kilometara. Imali smo Brankin gpx zapis koji je govorio 51 km, no uključivao je penjanje na dva vrha, što smo mi odlučili da nećemo činiti jer bi nam nadodalo visinske razlike koja nam nije potrebna. Kad gledate taj gpx zapis onda vam se čini kako je to daleko lakše od 50km Sljemenske transverzale koju sam već odradio. No to baš nije tako. Inicijalno penjanje pa duuuuuugačko spuštanje u stvarnosti izgleda ipak nešto drugačije.

I tako smo se našli dan ranije, u petak 11.6.2021. u Novom Vinodolskom. Andy i Branka su došli večer prije jer je plan bio dići se rano ujutro kako bismo krenuli oko 04:00. Kako je bio petak, večera je bila bezmesna, odnosno skroz plantbased (tortilja sa grahom, guacamole umakom, porilukom, ljutim ajvarom, paradajzom,…), a odlazak na spavanje bio je u 21:00. Ja sam kuhao pa znam što je bilo. Svi smo bili prilično složni da treba uloviti maksimalno sna. Dogovor je bio da krećemo u 04:35 i tako je bilo.

Jutarnja vožnja do Zavižana je bila obilježena Andyevim interesantnim izborom country i 70-80s rock glazbom no sve nam je odgovaralo jer smo se veselili našoj avanturi. Po cesti prema ulazu Babić Sića srećemo mrvu histeričnog zeca koji se ne može odlučiti želi li u hasnfefer, pod kotače ili u šumu u stranu no ipak se odlučuje za životnu opciju, da bismo po makadamskom putu od ulaza Babić Sića prema Zavižanu nabasali i na medvjeda koji je preskočio bankinu i nestao u gustišu. Iskreno smo se ponadali kako je to to od medvjeđih susreta. To mi je nekako noćna mora. Sretno i veselo parkiramo ispod Zavižana i opremamo se, a Andy shvaća kako dron kojeg je ponio neće raditi. Nema veze. Manje ćemo nositi. Pa stoga, u 06:08 kreće trk prema našem cilju. Divno jutro. Prilično ugodnih 12 stupnjeva Celzijusa i sunce koje taman prebacuje svoje zrake preko vrhova na istoku. Čudesno! Tko je bio na Zavižanu (ali i na mnogim drugim planinskim predjelima) vjerujem da će se složiti da su izlazak sunca te zalazak prema moru najljepši dijelovi dana. Ovaj put smo propustili maznuti travaricu u planinarskom domu no mislim to jednom i nadoknaditi.

Zavižan-Rossijevo skolnište-Alan

Put do Rossijevog skloništa do kojeg sam već nekoliko puta bio išao je kao podmazan, a posebno je smiješno bilo kako smo tjerali medvjede pjevajući Day-O od Harrya Belafontea (Come, Mister tally man,…). Trčiš i dereš se. Zapravo želiš uživati u toj prekrasnoj tišini i ljepoti, ali kad svako toliko nabasaš na neko govance, onda se sjetiš gdje si točno. Na Rossijevoj se ne zadržavamo dugo, možda 3-4 minute, jedem svoju drugu datulju s kikiriki maslacem i nastavljamo dalje. Izmjenjuju se lagani usponi i silasci, kao i on stepenice gdje mrvu kasnije svjedočimo i ostacima snijega. Da, lipanj je, a tamo još ima snijega. To govori koliko je Velebit ozbiljna planina. Cijelo vrijeme trčimo, ali morali smo zastati svako toliko kako bismo uživali u pojedinim vidicima jer bilo bi stvarno šteta propustiti neke stvari vidjeti. Dok trčiš šumom puno je lakše jer je češće bolja podloga – zemljana. Svugdje ima kamenja, korijenja, grana i ostataka srušenog drveća, ali to je sve skupa puno lakše nego podloga od nasipanog kamenja kakva se proteže dobar dio Premužićeve staze. na putu do Rossijeve kolibe nam postaje jasno da će ovo kamenje biti zajebano, ali razmjeri toga još se ne daju naslutiti. Koncipirali smo stanice za odmor prema mjestima na kojima možemo uzeti vode pa je tako za prvu rutu Alan trebala biti prva odmor stanica i zaista, tamo smo pojeli svaki što je planirao s tim da smo odlučili ne spuštati se do samog Alana već proći iznad do spomenika gdje smo zapravo stali. Vode smo imali svi, a Branka i ja smo valjda svaki popili 1dcl, no znali smo da Andyiju treba više, ali je on sam rekao da će biti ok do Korita. Ja sam pojeo svoju treću datulju i popio drugi rehidromix. Nije bilo nekog zadržavanja niti odmaranja. Friški smo bili još. Tek 15 kilometara prošli. Kao rosa smo bili!

Korita – Škorpovac

Nakon Alana, slijedeća stanica trebala su biti Korita gdje smo se trebali opskrbiti vodom, negdje na 28. kilometru. Kojih dva kilometra ranije naletili smo na neku zmiju dugačku preko metra koja se jedva jedvice vukla preko staze, a Branka ju je u trku preletjela i počela vikati da stanemo. Stajemo nakratko kako bi smo zmiji dali nešto vremena da prođe, a Andy kaže da mu treba vode jer je potrošio svoju. Ja nisam popio valjda ni 2 dcl, a mjeh na leđima nisam ni taknuo pa sam mu pretočio cijelu litru, odnosno bar ono što se nije prolilo mojim nespretnim pretakanjem. Kratka pauza u kojoj Andy nalazi i majušnog poskoka koji 12 cm dugačkog. Lijepa zmijica. Fotkamo ju i nastavljamo krema Koritima do kojih ubrzo dolazimo te sa smijehom shvaćamo kako će ovo biti mrvu duža pauza jer voda na izvoru curka tako sporo da bismo se vjerojatnije brže napili da sišemo stijenu, ali što je tu je. Ja nadopunjujem svoje mekane bidončiće iz prsnih džepova prsluka, ali samo dopola jer mi se nije dalo čekati. Andy fiksira smoj mjeh od 3 litre da se polako puni, a iskoristili smo to vrijeme da pojedemo još štogod. Tada jedem dvije datulje i nisam nimalo gladan. Popio sam i svoj treći rehidromix jer smo već na 28. kilometru. Umoru ni traga. Odlični smo. Ide nam na živce pomalo ovo iskretanje nogu po kamenju, a svo troje smo imali bliske susrete s padanjem naglavačke i rovarenjem po toj čudnovatoj podlozi no kontakta s podlogom još uvijek nema. Sva sreća! Do Škorpovca imamo nekih sedam kilometara i ovako osvježeni čudesnim blejanjem u tu vodu koja više kapa nego curi, nastavljamo dalje. Od onog susreta sa zmijicama pa do Korita načelno smo dosta često bili izloženi zapadnim obroncima koji još uvijek nisu bili okupani suncem iako je već fino dan, a zagazili smo u četvrti sat trčanja. Do Škorpovca dolazimo kroz nekih sat vremena gdje punimo vodu (ja punim samo prednje bidone jer smatram da mi je jedna litra dovoljno do kraja) te radimo pauzu od kojih 10 minuta. Sad po prvi puta probavam kombinaciju s maslinama i špekom pa uzimam dvije i jedem još jednu datulju. Nisam gladan, ali jedem jer ne želim da mi poslije nešto fali. Pijem još jedan rehidromix iako mi je jasno da je to malo ranije nego što sam planirao, no poslije mi se neće dati. Od Korita do Škorpovca dosta je trčanja šumom i u hladu smo pa načelno ne gubimo tekućine puno… osim Andyija kojem treba više vode pa je na Škorpovcu konačno došao na svoje.

Ja pak odlučujem obući sportske bokserice ispod šorca jer me unutrašnja mrežica počela iritirati. Mislio sam da ću moći no ipak nije išlo. Olakšanje definitivno iako teško je bilo pokrenuti se nakon 10 minuta pauze. Pogotovo nakon što sam se na minutu legnuo na klupu. Mislio sam da će mi leđa puknuti. Šaljemo Maji poruku da smo sad na koji dva, dva i pol sata od cilja pa može krenuti iz Novog Vinodolskog prema Baškim Oštarijama gdje nas treba pokupiti. Nemate pojma koliko je bitan ovaj član vašeg tima. Mi smo znali od početka.

Zadnji komad i zajebi oko mjesta za pick up

Umor se počeo javljati, ali smo prilično dobri. Prvih 500 metara od Škorpovca krećemo polako, hodajući, ali znamo da smo ovdje došli trčati stazom pa ubrzavamo. Uglavnom se Branka i ja izmjenjujemo kao zečevi, a Andyiju je odgovaralo biti na začelju kao zaštitinica. Od početka se šalimo da prvi pazi na zmije, a zadnji je hrana za medvjede. Još uvijek nismo naišli na jednog po putu i nitko od nas nema tu želju. Ishod susreta definitivno ne bi bio optimističan koliko god bi bilo prekrasno vidjeti tako veličanstvenu životinju u njenom prirodnom orkuženju. Sjećam se samo kako smo u jednom trenutku prošli dio u kojem je sve smrdilo kao pored medvjeđeg kaveza u zoo vrtu. Nisam se osjećao nešto fenomenalno. Ponovno smo se počeli derati i tjerati život oko seb. Mulci.

Svatko od nas trči drugačije. I stilom i dužinom koraka pa mi je odgovaralo malo biti na početku, malo na začelju pa malo u sredini. Nakon 40. kilometra počinje se osjećati umor malo značajnije, ali još uvijek trčimo. Prolazimo 42.2 km i stajemo opaliti fotku za maraton s prekrasnim pogledom na otok Pag. I dalje se izmjenjuju šumarci i otvoreni dijelovi koji sve više bivaju izloženi suncu no sami sebi govorimo kako imamo još malo. Da trčimo po ravnom, bilo bi malo no teško je razmišljati o kakvom 5:00 tempu ovdje po ovom kamenjaru. Snimam video negdje nakon 43. kilometra u kojem je vidljivo da još trčimo i prelazimo prvi put asfaltnu cestu. Pomišljam da smo se negdje zajebali i da je to negdje kraj, ali nije. Garmin govori da je do cilja još kojih 4.5 km. Pa to je manje od pola sata… aha… možda negdje po Maksimirskoj. Maji šaljemo poruku da smo na recimo jedan sat do cilja. Kroz šumarke uskoro izlazimo na široku šumsku cestu prema kraju i tjeramo jedni druge da potrčimo makar 200 metara. Branka i ja smo gotovi. Gledao sam ju prvih 40 kilometara kako poput neke ženske verzije Legolasa trčkara stazom, dok ju teškaši Boromir (Andy) i Gimli (ja) u čudu prate. Prije bih rekao mentalno prazni iako se Branka žali da ju boli u predjelu zdjelice. Meni je pun k…c. Jednostavno mi je dosta, ali mi je potpuno jasno kako nema šanse odustati sad i tražiti Maju da dođe po nas. Ali od svega me najviše čudi naš Andy koji kao da se probudio nakon odrađenog maratona i odjednom potiče na trčanje. Cijelim putem do tada me bilo frka da će izvrnuti nešto, pasti i da ćemo ga morati nositi, a što se hvala Bogu nije dogodilo. Imam osjećaj da se njemu bar dvostruko češće nego meni događalo da se popikava i izvrće zglob na kamenju, no čovjek je neuništiv. Zadnja dionica je definitivno bila Andyijeva. Razvalio je. Izdigao se kako Feniks i vukao nas prema cilju. To je dakle timski rad.

Stižemo na čistinu s prekrasnom stijenom na istočnoj strani te prekrasne doline i šaljemo lokaciju Maji, no signala na mobitelima svima ponestaje pa se Maja ne može orijentirati niti mi možemo poslati novu lokaciju (jer smo se nastavili kretati). Uglavnom, pokušavamo se još telefonski nešto čuti i Branka viče da Maja potrubi. Nevjerojatno, ali Maja to nije čula, no ipak je odlučila trubiti i čuli smo ju. Čudesni su ti ženski mozgovi i ženska intuicija. Nismo znali točno gdje je, ali smo se nastavili kretati iako nam se opako nije više dalo. Meni nije. Htio sam ući u auto i na klopu i pivu u Baške Oštarije. Nakon otprilike kilometar bauljanja dolazimo do auta, grlim i ljubim Maju, dajemo si svi pet, grlimo se i palimo fotku za kraj rute. “Majo vozi nas u hostel na klopu i pivu, dosta je bilo!”.

Odvezli smo se možda još kilometar do hostela u Baškim Oštarijama gdje smo uživali u zasluženom piću i hrani te prepričavanju Maji nekih trenutaka kojih smo se onako usput. Mislim da smo ponajviše kukali, ako smo uopće i kukali o tome koliko puta smo se popiknuli i kako je pravo čudo kako nitko nije pao ni jednom niti natukao nešto da bi bilo masnica ili krvi. Pravo čudo. Složili smo se da je bilo dugo, ali da je dobar iznos u priči da bismo vjerojatno trčali nazad. Hmmmm… iskreno ne vjerujem u tu priču da bismo bili nekome toliko interesantni da nam toliko plati, ali vjerojatno da moramo bismo i to napravili jer ljudsko tijelo je fantastičan stroj. A može upravo onoliko koliko mozak traži. Nas nije tražio vjerojatno.

Povratak

Morate znati da smo nakon ručka u Baškim Oštarijama trebali po Andyijev auto na Zavižan gdje smo i platili ulaznice za Nacionalni park Sjeverni Velebit jer prije 6 ujutro kad smo došli na Zavižan nije nikoga bilo. Od Baških do Zavižana imate se što voziti. Skoro dva sata (poštujući prometnu regulaciju), a 40kmh je maksimalna brzina kojem ćete se voziti serpentinama do Zavižana, pogotovo posljednjih 7km šumske makadamske ceste. Nema jurnjave. No od tamo smo do Novog Vinodolskog imali još jedan i pol sat. Zato vam treba onaj četvrti član. Da se ostatak trkačke ekipe može malo odmoriti do Zavižana. Branka je mrvicu odrijemala, no Andy i ja nismo. Nije mi trebalo. Bio sam pun energije, što je prilično neobično jer se nisam tako osjećao posljednjih 5-6 km naše avanture na Premužićevoj.

Otoci

Neobično je kad kreneš sa Zavižana pa znaš da su otoci Krk i Prvić “odmah ispod” Zavižana (iako ih ovaj put nismo vidjeli jer nismo bili gore kod doma). Kako se krećeš prema jugu prolaziš i gledaš Rab kojeg potom zamjenjuje Pag. Meni je to bilo zaista ludo. Cijele otoke smo prošli! Bar se to meni tako činilo.

Prehrana i hidracija

Ja sam na intermittent fasting režimu prehrane. Nije to neka tajna jer sam već godinu i pol tako. Kad smo kretali tog jutra od doma, popio sam samo svježe cijeđeni sok od limuna s kurkumom, đumbirom, spriulinom, maca prahom i kajenskom papričicom… i jedan rehidromix. Na dolasku na Zavižan pojeo sam prvu datulju s kikiriki maslacom. Ideju za to mi je dala Danijela, kao i za rehidromix. Na njenom meniju su bile i masline zamotane u špek. Napravio sam ukupno deset datulja i deset maslina. Do kraja puta sam ukupno pojeo 5-6 datulja i 2 masline sa špekom (možda više da probam kako će sjesti na želudac pred kraj). I to je bilo to. Imao sam još sa sobom orašastih plodova s granolom, no to nisam niti taknuo. Svakih 15 kilometara sam uzimao rehidromix u čaši, a vjerujem kako sam sveukupno popio 1,5 litru vode i to većinu pri kraju. Također, osim Danijeli (koja mi je rekla da će mi to biti previše i bila je u pravu), zahvalan sam i frendu Kikiju Dolencu koji mi je dao par savjeta oko uzimanja tableta soli (koje nisam ponio, ali je bilo rehidromixa) tako da mi zapravo ničega nije usfalilo. Nisam bio gladan, nisam bio žedan.

Rezime

Mislim da smo sve napravili kako treba. Od ideje, zacrtavanja u kalendar kao da je riječ o kakvoj utrci (a propustio sam sudjelovanje u pokojoj interesantnoj tog vikenda), logistici u kojoj je naš četvrti član Maja bila jedan krucijalan logistički faktor, planiranju obroka, smještaja i prijevoza,… uglavnom sve je bilo dobro napravljeno, a nagrađeni smo prekrasnim sunčanim danom s povremenim manjim oblacima koji su taman smanjivali malo sunce dok smo trčali otvorenim dijelovima. Vidjeli smo i divlje životnje. Na cesti od Zavižana prema Sv. Jurju smo čak vidjeli nekog sokola kako slijeće ispod bankine i hvata neku živinu te odljeće u šumu. Nestvarno! Iako je nakon 43. kilometra sve izgledalo jako teško i svakim korakom sve teže i teže, uspjeli smo se nekako izboriti da trkom završimo našu pustolovinu, ali kraj definitivno nije bio lagan. No mislim da nas nije tijelo napustilo već um. Mene bar. Nije me ništa bolilo, a kad smo došli u Novi i kad sam ušao u more, mogao sam komotno plivati pola sata u tempu. Nimalo umora. Ništa. Interesantno mi je bilo što su me jedino boljela ramena, odnosno trapezijusi od naramenica prsluk-ruksaka. Mislio sam da ću imati probla s potkoljenicama i zglobovima od konstantnog izvrtanja na kamenju, da će mi krvariti stopala od napucavanja po podlozi i kamenju, no sve to skupa je izostalo. Nije bilo ni muskulfibera. Baš nikakvog. Mislim da je um taj koji me zakucao i usporio “jer mu je bilo dosta”. Jednostavno se nakon nekog vremena valjda zasitimo i sustav se gasi, ali prilično sam siguran da sam trebao još zbog bilo kojeg ozbiljnijeg razloga (sigurnosti ili nečeg sličnog) da bi energije bilo i više nego dovljeno. U svakom slučaju jako mi je drago da sam imao priliku podijeliti ovo iskustvo sa dvoje prekrasnih ljudi, istomišljenika i da sam Premužićevu pretrčao, a ne prehodao. Iskreno, mislim da bi mi bilo dosadno da sam ju hodao. Stali smo kad smo željeli nešto vidjeti, upili, fotkali, snimili, pomirišali, čuli,… upregnuli sva osjetila. Ali da sam morao hodati, vjerojatno bih puknuo puno prije. Hvala planini što nam je dozvolila da uživamo i testiramo svoje mogućnosti.

Gpx zapis rute i same detalje aktivnosti možete zaviriti na mojem Garmin Connect profilu. Za sva pitanja sam otvoren i rado ću odgovoriti pa slobodno ostavite komentar na blogu.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!