Često se divimo ljudima koji iz nekih svojih loših faza i odluče upotrijebiti su svoju odlučnost da se vrate na “pravi put”. Ili ono što odluče da bi trebao biti neki pravi put. Povratak ili možda češće konačni prijelaz na nešto novo i bolje je često izuzetno težak put. Bolje ikad nego nikad. Ne postoji lagani put od pretilosti prema stanju tjelesne i mentalne spremnosti. Da, treba doći do oboje. Vrlo često je onaj tjelesni lakši, koliko god se činilo suprotno. Treba vremena da ljudi dođu do svoje “idealne težine”, no još više vremena treba da se osjećaju dobro u svojem tijelu. Da se osjećaju potpuno balansirano i zdravo. Kad naberete 30 kilograma viška, vaš se put vjerojatno čini poput umiranja. Iskreno, nikad nisam natukao 30 kilograma viška, ali jesam 10. Na svojih metar i nešto malo, to uopće nije malo, ali nije ni blizu dramatično kao trideset ili više kilograma. Ono čime se ljudi ne oboružaju, kao dio sastavnog i obaveznog arsenala za rat u koji idu je – strpljenje. Mi smo postali instant ljudi. 280 znakova poput objave na Twitteru je nešto što nam je optimalno. Iskreno, nisam Konfucije da se mogu izraziti u tako malo prostora pa valjda zato pišem blog. Malo je takvih koji nešto pametno napišu u tako malo riječi. Gotovo da ne znam nikoga takvog. Možda zato (što) nemam Twitter profil.

Danas postoji jedan trend glorificiranja pretilih tijela koji ne razumijem. Ne osuđujem, ali ne razumijem. I nemojte da se sad ja još moram ispričavati zato što netko drugi neumjereno jede ili nema nikakve ideje kako se kvalitetnije hraniti. Nemaju svi pretili ljudi problema sa štitnjačom niti je dijeta riječ za gladovanje. No u državi u kojoj prema procjenama ima oko 500.000 osoba oboljelih od dijabetesa, koji je treći uzrok smrti u 2019. u našoj zemlji čini se da bi svaki razgovor, lišen subjektivnog, uvredjlivog i obrambenog stava, s osobama koje imaju problem s pretilosti, trebao, morao biti “na stolu” svakoga dana. Prehrana čini ogroman faktor. Ljudima fale opcije. Izbori. Sinu konstantno ponavljam kako se za sve što vrijedi u životu valja pomučiti. Bar malo. Ne smetaju mene pretili ljudi. Ja samo vjerujem da ti isti ljudi mogu bolje i da njihove obitelji zaslužuju zdravog i potpuno funkcionalnog člana. Apsolutno nemoguće se čini da svi izgledamo kao iz filma “300”, no pretilo ne može nikako biti zdravo.

Ujedno, svi oni koji bi se sad našli uvrijeđeni, nek slobodno odj…u. Uvredljivost je poput inaćenja, nešto potpuno suvišno i bespotrebno. “Tko si ti da sudiš…”… nikome ja ne sudim, samo izražavam svoj stav i koga smeta, nek slobodno produži dalje i ne secira moje riječi niti mi stavlja nešto u usta što nisam napisao niti rekao. Pretilo nije zdravo. Postoji bolja opcija. That’s all folks. No glorificiranje (!!!) pretilih koji su se “vratili u normalu” mi je također deplasirano jer je to pretjerivanje. Da, treba biti podrška, no ako im niste u facu rekli da su debeli, kao što ste vrlo vjerojatno mislili i sudjelovali u njihovoj preobrazbi, ideja da sad u čudu gledate tu metamorfozu, zapravo je suvišna. Ljudi su to napravili zbog sebe i treba im dati podršku, no često se od toga radi cirkus kako da je riječ o izbavljenju. Ti isti ljudi su sami sebe “zatvorili” u taj oklop. Nitko ih tamo nije tjerao (izuzev djece koju u to guraju roditelji). Svaka čast, ali ne čine to zbog mene, nego zbog sebe, a sebe su zanemarivali godinama pa je sasvim ok da se pomuče za svoje zdravlje. U tome nikakve posebne mudrosti. Treba se potruditi.

Mene isktinski zapravo impresioniraju ljudi koji svaki dan pokušavaju održati svoje tjelesno i mentalno zdravlje kroz sport i tjelesnu aktivnost te što pravilniju prehranu. Gledam svoje prijatelje i poznanike u Freud’s Runnersima, a neki se bore baš svaki dan bilo s unutarnjim demonima ili uobičajenom svakodnevicom i znam koliko je izazovno koji puta ostati fokusiran i discipliniran, no ne posustaju. Njima kao i svima drugima koji ne posustaju je teže nego onima koji odustanu od sebe pa se u nekoj dobroj priči vraćaju u normalu. Teže im jer često imaju borbu s motivacijom no ne posustaju. Ne trebaju iza sebe ostavljati svjetske rekorde. Ljudi koji imaju svoje poslove, svoje obitelji, obaveze, kućanske poslove, ljubimce, brigu za starije, hobije, druge poslove, no ipak na tjednoj bazi pa čak i svakodnevno odluče odvojiti neko vrijeme kako bi se bavili sportom i ublažili simptome dnevnih pritisaka. Možda nije izvedivo baš svaki dan i možda ne treba baš svaki dan, ali ne posustaju. Stvorili su naviku koja ih drži na životu. Životu u kojem nema neke garancije ni kad daš sve od sebe, no bar si pokušao.

Jasno je da ne postoje crno-bijele priče te da postoji čitav niz nijansi između ove dvije skupine pa smo, makar u svojim očima, vrlo vjerojatno promišljali kako nas određeni padovi dovode u stanje stagnacije, ako ne i na samo dno. Ljudi se razboljevaju, proživljavaju psihičke i emotivne traume, bivaju ozlijeđeni,… no oni koji su naučili biti disciplinirani, vjerujem da imaju bolje karte za odigravanje pokera života. Ni meni se koji put ne da. I to je ok. No ono što ja osobno ne želim je prepustiti se i zaboraviti da ne živim za sebe i da trebam biti odgovoran prema sebi i svojim najbližnjima. I sjetim se zapravo koliko uživam u svim tim aktivnostima.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!