Ako postoji nešto što me život naučio, to je da svaka ideja da bismo mogli predvidjeti neki određeni scenarij i biti potpuno spremni, jer čista iluzija. Stvari će se uvijek događati mimo naše volje i onoga kako smo si to zamislili. Naravno da uvijek postoji vjerojatnost da se stvari dogode upravo onako kako smo priželjkivali, no većina stvari ovisi o tolikom broju faktora na koje teško da bismo mogli utjecati da je prilično izvjesno da će bar nešto poći drugačije nego smo zamišljali. Koji put to znači da će sve skupa završiti bolje nego smo zamišljali. To ponajviše ovisi o našim vještinama, znanju, pripremama, ponavljanjima i spremnosti na promjenu naših navika, odnosno prilagodbu!

“Promjena je jedina konstanta u životu” 

Grčki filozof Heraklit

Moj osobni stav je da čovjek treba napredovati kroz život i da nas stagnacija dovodi “u minus”. Stava sam također da se ljudi ne mijenjaju već da se mijenjaju naše navike. Koji put na bolje, koji put na lošije no zapravo u svima nama postoji mehanizam koji nas vuće da budemo u skladu s tom osobnom evolucijom, no potreba za hedonizmom, uživanjem i što manjim izlaganjem bilo kakvom obliku nelagode, čini nas neotpornijima na promjene koje se događaju oko nas. Osma epizoda podcasta Bez pauze u kojoj mi je gost bio Slaven Škrabot odličan je primjer toga što govorim. Slaven je osoba s invaliditetom, tetraparezom, koji je odlučio prihvatiti nametnutu promjenu koja mu je svemir zarotirala u smjeru koji si nitko ne priželjkuje, ali je odlučio kako ga to neće spriječiti da pronađe svoj smisao, da se prilagodi, adaptira, uživa u životu i bude produktivan na način koji to najbolje može. I prekrasno je gledati kako se ta njegova energija manifestira u nešto smisleno i inspirativno.

Uostalom, nije li nas ova pandemija naučila da mnoge stvari za koje smo vjerovali da su “uklesane u kamen” mogu ući u sferu promjenjivog? Odjednom oni koji priznaju samo teretanu ili nogomet postaju trkači. Trkaći shvaćaju kako se medalja za utrku dobije i kad trčiš virtualnu ligu! Kafiće kao “jedino” mjesto socijalizacije zamjenjuju parkovi i šume. Posao se može raditi od doma. Profesori predaju online. Shvaćamo kako turizam i birtijašenje nije jedina grana za napuniti naš proračun… ok, nismo to još shvatili kako treba, ali možda budemo.

Meni osobno je trebalo vremena za mnoge stvari i to je zapravo nešto što mi nikako nije jasno. Naravno da prije svega krivim svoju inertnost po tom pitanju i potrebu da mi sve bude servirano “na tanjuru”, pojednostavljeno tako da i tromjesečni zlatni retriver to shvati, no isto tako sam ja produkt društva koje slabo prihvaća napredak i rušenje dogmi uslijed novih znanstvenih spoznaja. Adaptacija na novonastalu situaciju je izraz intelekta. I ne, ne mislim da su glupi oni koji se ne adaptiraju (ne znam zašto se pravdam), ali svima nama je često jasno da je nešto dobro za nas, ali nam se čini preteško pa odlučimo kako nema smisla ni početi. Zato mi je i trebalo 100 godina da završim fakultet. Znanost nikad nije bila dostupnija nego što je danas, no unatoč svim jasnim uputama da je nešto štetno, još uvijek je profit bitniji pa nas i dalje bombardiraju reklamama za nešto što nam je potpuno nepotrebno, ali vrlo malo naglašavanja na ono što stvarno našem tijelu treba. Naravno da ništa nije jednostavno kako bismo si mi to željeli prikazati i pomišljamo “da nam je 5 minuta vlasti” kako bismo to i mnogo drugih stvari mogli promijeniti. Sve je dio kaskadnog procesa, domino efekta. Ne ide lagano, ali može ići nekako.

Zamislite samo da promijenite svoje prehrambene navike. Jedete drugačiju hranu i/ili u drugo vrijeme. Vašim ukućanima ili kolegama na poslu s kojima ste do prije koji dan dijelili stol, nikako nije jasno što se događa i zašto više toga nema. Vi pokušavate objasniti da ne jedete određenu prehrambenu namirnicu iz xyz razloga, no njima se vaše obrazloženje može činiti kao dijametralno različito od onog kako to vi doživljavate. Vama to može imati potpunog smisla, no njima to može varirati u rasponu od “pomodnog preseravanja”, “izglađivanja”, “zašto si to radiš” (iako su dobili logično objašnjenje) do potpune rezigniranosti i uvrijeđenosti vašim postupkom. Vjerujem da je ista stvar sa hladnim tuševima, kupkama i plivanjima usred zime. Vi ste pokušali promijeniti neku naviku, pokušali poboljšati svoj život, ali okolina vas nikako ne razumije, a vama nikako nije jasno kako je tomu tako jer ste sve lijepo objasnili. A onda još k tome ispadate kao da ste vi nešto skrivili, da vaša promjena koja se čini sasvim dobro znanstveno i/ili logički utemeljena, stavlja u disbalans cijeli vaš život koji vas okružuje. Iskreno, ako ne štetite nikome, ne biste trebali dvojiti.

Interesantno je kako smo sazdani da na promjenu navika za koje smo prilično sigurni da su dobre za nas, gledamo kao na nešto neizvedivo. Ustajanje iz kreveta / lijeganje ranije. Cigareta je jedna od najboljih primjera toga, odnosno pušenje. Neki sam dan pitao kolegicu na čikpauzi: “Što bi napravila da ti muž kaže da nešto moraš učiniti samo zato što ti on tako kaže?”. U čudu me pogledala, a ja sam joj ponovio pitanje, objašnjavajući da joj se nameće opcija koja joj nije niti logična niti prihvatljiva, nudeći potom mogući odgovor koji je bio manje više u stilu: “Jesi li ti normalan? Ako je i bilo šanse da to napravim, sad nema nikakve!”. Ona se složila i rekla da je to prilično blago rečeno kako bi mu ona sama rekla. Moj je odgovor potom bio: “E vidiš, tako se ponaša cigareta i svaka druga ovisnost. Diktira ti što ćeš raditi i determinira tvoj postupke.”. Iznenađujuće je kako se u sličnim situacijama ponašamo dijametralno različito. Znamo da je nešto štetno, nepovoljno, neprihvatljivo, nelogično,… za nas, ali odlučimo se predati pod lažnim izgovorom da nam je potrebna ugoda. Već sam spominjao istraživanja dr. Anne Lambke u kojima sve u nama ima potrebu za balansom pa će nam svaki stres i njegovo preživljavanje donijeti određenu ugodu. Isto tako će nam svaka potreba za domapinom, prekomjerenim uživanjem, ugodom, hedonizmom za posljedicu staviti pred nas čitavu silu “iznenađenja” kojima se nismo nadali (npr. ovisnosti). Trebamo očekivati sve. Naravno, nitko se ne može pripremiti za sve scenarije. To je nemoguće, ali otvaranjem novim znanjima, novim spoznajama, novim vještinama i iskustvima, gradimo bolju verziju sebe pa je veća vjerojatnost da ćemo i bolje reagirati na promjenu.

Volim za sebe misliti da sam “Jack of all trades”, all rounder i općenito ništa nalik specijalistu. Nije da nisam zadovoljan s onim što imam i što jesam, ali sve više shvaćam kako ima dosta toga što ne bi bilo loše probati ili sam bio potpuno u krivu. Ponajviše me muči što informacije nisu do mene stigle ranije, no to sam si ponajviše sam kriv. Kao što i naši uređaji na kojima visimo svakodnevno zahtijevaju ažuriranje postavki da bi radili optimalno tako bi bilo dobro shvatiti da i naša tijela i um zahtijevaju isto to. Mijenjamo podneblja, navike, radna mjesta, okolinu, obiteljske prilike, odrastamo, starimo, tijela nam prolaze kroz različite faze, ozljeđujemo se, bolujemo i ozdravljamo. Teško bi bilo za očekivati da smo u startu postavljeni tako dobro da ne trebamo bar neki fini tjuning. 😉

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!