#280: Savršeni

Razgovaram sa sinom o visini i kaže mi kako bi bilo super da bude visok 184 cm visok u konačnici. Tehnički, genetske predispozicije postoje jer ja nisam najviši izdanak u obitelji koja je imala ili još uvijek ima visoke ljude preko 190 u generaciji prije mene. No govorim mu kako to zapravo i nije pretjerano bitno, ne pokušavaći ga nešto utješiti ili štogod slično, već iznosim činjenice. Naravno da se klinci u školi izruguju jedni drugima za sto stvarno nebitnih stvari. Danas, u 49. godini mi je to naravno jasno, ali onda kao klincu, kao ni mojem danas, mnogo stvari nije bilo tako kristalno jasno. I nije da se on nešto tu brine, ali kad si klinac, valjda je svaki centimetar bitan. Čak i tamo južnije. Iskreno, na neke stvari možeš utjecati, na neke ne. Sjećam se kako sam na košarci u srednjoj školi, gdje god ju igrao, bio uvijek među najnižima, ali sam i dalje mogao skočiti do obruča. Ja. Do obruča. “Patuljak” od “metar i čevapčić u skleku”. Zašto? Jer sam pokušao nadoknaditi tamo gdje sam tanak kako bih mogao pratiti ritam života. Život je naravno metafora… ili je košarka. Nebitno. Bitno je da sam svjesno odlučio nadoknaditi nešto što drugima nije manjkalo, ili bar ne većini. Ako je Spud Web sa svojih 168cm mogao biti prvak u zakucavanju, onda mogu i ja skočiti do obruča. I to je to. Ne trebam zakucavati. Trebam se moći igrati. Ima ljudi koji su nestvarno brzi na 100m, a neki mogu trčati preko 200km. Tu nema “bolji” i “lošiji”. Sva sreća da nas ima baš svakakvih jer je to naše bogatstvo. Ok, ponekad i prokletstvo, ali vjerujem da je dobrih i dragih puno više nego zlih.

Raznolika prekrasnost! Savršeni u svom nesavršenstvu!

Ne znam da visina brine mog imenjaka Toma Cruisea, koji je čak niži od mojih 174 cm. Teško da bismo mogli reći da čovjek nije uspješan, a opet vjerojatno bi mu netko mogao spočitnuti kako nije neki roditelj. Jer to ljudi često imaju nagon raditi. Tražiti ono negativno u drugima, što je daleko teže nego pronaći ono dobro kad stalno gledaš ono manje dobro. Netko tko je odličan u poslu kojim se bavi i tko svoj posao vidi kao nešto što ga obilježava, teško da će se jednako dobro snaći u ulozi partnera i/ili roditelja. Naravno da postoje iznimke, ali sada generaliziram. I to je ok. Sjećate se? Moj blog, moje misli, moje pravo na sve to. 🙂 Ali idemo dalje.

Ako ste ikad bili u društvu policijskih (ili vojnih) specijalaca, onda ste možda mogli opaziti da ih zaista ima svakakvih dimenzija. Od titana koji zaklanjaju sunce, s ramenima u različitim vremenskim zonama, do vižljastih i žilavih endurance zvijerčica. Svaki ima neku svoju specijalku. Čak se razlikuju i po dobi. Jer svaki od njih sam ne donosi puno, osim u toj jednoj specijalnosti, no kao tim su pokrili sve kutove. Jer to je zapravo realnost. Raznolikosti nas osnažuju, a različitosti razdvajaju. Samo je bitno što smo spremni vidjeti – da smo raznoliki ili različiti.

On je brži, mlađi, snažniji,… ali u tom jednom trenutku bio je “slabiji”. Nas dva smo u ovom trenutku savršeni par. Trenutak je to od nas napravio. Cijenite te trenutke.

I uvijek postoji netko tko će ići putem različitosti i tko će pokušati u drugima naći nešto što ne valja. Ili smo preniski, ili smo previsoki. Ili smo preglasni ili smo pretihi. Ili smo prestari ili smo premladi. I tako u nedogled. I da, naravno da smo i pretili. Ali namjerno sam to pokušao izbjeći, no za sve one koji su se pitali kako to nisam spomenuo i zašto je to drugačije, eto jesam i to će uvijek biti nešto što nije dobro. Zašto? Zato što je pretilost bolest, za razliku od ovih ostalih. Bolest je i ima svoju šifru. Tko mi ne vjeruje, neka provjeri. No ni to nije stvar za kritiziranje per se. To je nešto u čemu bismo mogli napredovati (naravno ne biti još deblji). To je onaj odraz prema obruču kad si nizak na košarici. To je onaj trud koji bismo mogli uložiti za svoju dobrobit. Ali i dobrobit našeg tima, bez obzira zovemo li ga obitelj, poslovno ili osobno okruženje, sportki klub, krug prijatelja,… to je ono nešto u čemu možemo biti bolji, a čime ćemo nedvojbeno doprinjeti i svom okruženju. I ne, ovo nije članak o pretilosti. Ovo je članak o tome da ne postoji savršenstvo kakvim ga zamišljamo. Nešto će uvijek poći po zlu, drugačije nego smo zamislili, kad tad jer to je sastavni dio prirode koje smo dio, koliko se god trudili da na nju utječemo. Savršenstvo kakvom težimo ne postoji već savršenstvo leži u svima nama i našim nastojanjima da budemo bolje verzije sami sebe. Ne naših roditelja, pokušavajući popraviti ono što su oni zajebali ili pak nadmašiti ono u čemu su bili izvrsni. Jedino mjerilo smo mi sami. I svatko ponaosob za sebe.

Ljudi nas znaju oduševiti na prvu, pogotovo ulasci u veze. Sve nam je divno, a onda kao da se sve s vremenom mijenja. Ne mijenja se već ljudi shvaćaju s vremenom da postoje i drugi fokusi koji su “izbačeni” zbog samo jedne jedine stvari na koju smo fokusirani – naša emotivna veza. I onda shvaćamo da smo “nesavršeni”. Savršenstvo se oblikuje radom, požrtvovnošću, usredotočenošću, dosljednosti,… i kad sve ode vrit, a mi i dalje dajemo sve od sebe. Svijet je savršen u cijelosti, ali smo mi kao vrste prilično nesavršene pa je svaka ideja za savršenstvom, zapravo iluzija. Znanost je napredovala čudesno, a istovremeno smo u medicini još uvijek na nivou nagađanja i unatoč prilično naprednim dijagnostičkim metodama, tehnikama i uređajima. Sudeći po mojem hodanju na servis auta u posljednjih mjesec dana, nismo ni tamo puno dalje otišli iako bi čovjek pomislio da je sve što treba prikopčati auto na kompjuter i vidjeti gdje je greška. Kakva pogreška!

I čemu onda ovaj članak? Kao preporuka da prije svega smanjimo očekivanja od ljudi oko sebe. Za početak. A da istovremeno poradimo na sebi i onome što možemo sami napraviti. I pokušajmo vidjeti ono bliže savršenom u drugima, prije negoli njihove manje savršene stvari jer biti ćemo svi sretniji. I nemojmo očekivati čuda od samih sebe. Nismo baš toliko savršeni. OK, je zajebat. Ili biti zajeban, no sasvim je pozitivno poželjeti biti bolji. I za sebe i za druge. To je najbliže savršenstvu što ćemo se ikad približiti.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.